„Uvijek sam se u stvari iskreno divio nekim njegovim osobinama, a koje su bile puno drugačije od mojih. Njegova beskrajna strpljivost i blagost, ogromna profesionalnost, radišnost i objektivnost u pisanju, uvijek na usluzi i nikada povišeni ton. Po mnogim svojim novinarskim vrlinama odgovorno tvrdim da bi morao biti istinski primjer svojim mnogim kolegama“, poručuje predsjednik Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu „Braća Seljan“ Mladen Kuka u jednom od četiri (sic!) predgovora knjige karlovačkog novinara i disk džokeja Branka Obradovića nadimka Kina „Karlovački rock ‘n’ roll“.
„Većina njegovih kolega nije nikada shvatila najvažniju karakteristiku novinarskog posla, a to je da novinarska struka ne poznaje pojam ‘radno vrijeme’. Od Branka nikada nisam čuo da je problem izaći na neki događaj u deset sati ujutro, pet sati poslijepodne ili dva sata ujutro i budite sigurni da prije nego dođete do svoje kuće tekst će biti napisan i objavljen na portalu. Jeste li ikada u njegovim tekstovima, za razliku od tekstova nekih njegovih kolega, osjetili zluradost, da je koristio pero i medijski prostor za obračun s nekim ili da je čak i sport gurao u politiku za jeftino političko dodvoravanje? Naravno da među svojim mnogim kolegama zbog te svoje vrline i istinske skromnosti nije omiljen. Tu je Branko podignuo letvicu nedostižno visoko mnogima“, smatra Kuka.
Hajde da to ostane samo na njegovim stavovima, međutim ti njegovi stavovi su u biti službeni, iza njih, odnosno iza Obradovića stoje vlasti i utoliko valja postaviti pitanje koje su naše vrijednosti, a koje su vrijednosti vladajućih. Sukladno našim vrijednostima, a tu se misli na istomišljenike autora ovog ogleda, Obradović ne samo da nije novinarsku letvicu podigao, nego ju je duboko zakopao. To, međutim, dobro znaju kolege, a to dobro znade i navodni predsjednik navodnog karlovačko-ogulinskog ogranka Hrvatskog novinarskog društva Vedran Gvožđak nadimka Čips, glavni urednik Kaportala koji u izvještaju s promocije knjige, koja se održala u velikoj dvorani Gradskog kazališta „Zorin dom“, Obradovića sa simpatijama naziva „neumornim“.
U tom izvještaju navodno nezavisnog Kaportala kojega uređuje navodni predsjednik navodnog karlovačkog-ogulinskog ogranka HND-a ne stoji da je Obradović napisao, odnosno CEIK „Braća Seljan“ izdao, a gradonačelnik Damir Mandić i župan Damir Jelić promovirali nezakonitu publikaciju u čemu su financijski asistirali Županija karlovačka, Grad Karlovac – institucije koje u biti nerado financiraju izdavačke djelatnosti, iako postoje natječaji za to, a nismo zamijetili da je ova knjiga konkurirala za natječajna sredstva – te gradska tvrtka Vodovod i kanalizacija. Kao pomagač se navode i Trend TV te takozvani Prvi karlovački, odnosno Hrvatski radio Karlovac, ali ostaje nejasno odnosi li se to samo na medijsko pokroviteljstvo ili se pomoglo i izravno financijski. U navodno nezavisnim medijima nije bilo riječi o tome da se simbol političke destrukcije lokalne javnosti promovira u novinarskog uzora. U navodno nezavisnim medijima se šutke prelazi preko toga je da vlast honorirala višegodišnju Obradovićevu pokornost – nauštrb kvalitetnih kolega, naravno, koje su marginalizirane, a Obradović je sve samo ne dobar novinar – radnim mjestom u gradskom mediju, ali ne samo to, nego i mjestom glavnog unerednika, međutim niti to nije bilo dovoljno, nego su ga počastili literarnim spomenikom i velebnom promocijom. No, niti to nisu odradili kako treba, ali koga briga kada se niti navodno nezavisni mediji koje uređuju navodni predsjednici navodnog karlovačko-ogulinskog ogranka HND-a ne bune, i ne samo da se ne bune, nego u toj farsi sudjeluju.
Dakle, ni traga u izvještajima, pa tako niti izvještajima navodno nezavisnih medija koje uređuju navodni predsjednici navodnog karlovačko-ogulinskog ogranka HND-a, kojemu je navodna dužnost skrbiti o standardima novinarstva, a ne participirati u njihovom rušenju, da ta publikacija nema ISBN, da nema CIP, da joj nije istaknuta cijena i da se nakon promocije prodavala u gradskoj ustanovi u kulturi pod pokroviteljstvom vlasti bez bilo kakvog računa, kamoli fiskalnog. Jesu li obvezne primjerke poslali u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu?
ISBN, međunarodnu oznaku za knjigu ili neku drugu publikaciju, izdaje NSK, isto kao i CIP u trenutku nastanka publikacije, a koji služi za katalogiziranje. Hoće li tu knjigu primiti ijedna knjižnica? Gdje se takva jedna publikacija može zakonito prodavati? U katalogu NSK nema ove knjige.
U impressumu nije naveden urednik, očigledno zato što ne postoji, a to se vidi, primjerice, i po tome što su četiri predgovora, a niti jedan pogovor, a k tome je od ta četiri predgovora jedan ostao nepotpisan (sic!), pa u biti čitatelj ne shvati odmah je li to počeo čitati glavno štivo, a autor je poludio pa o sebi na nevjerojatan način govori u trećem licu jednine ili je nešto drugo posrijedi. A posrijedi je to što Damir Valent nije naveden kao autor. Naravno, većina neće shvatiti tko stoji iza tog teksta jer nije dovoljno upućena. Zato se, pobogu, autore i potpisuje.
Posebno je cinično što je jedan od autora predgovora Jelić koji je kao gradonačelnik potpisivao sumanute ugovore s Hrvatskom seljačkom strankom i tako onemogućio godinama da se zgrada Hrvatskog doma počne stavljati u funkciju. S lažnom tvrdnjom da je ta stranka u razdoblju između dva svjetska rata izgradila zgradu, 1994. godine vlast Hrvatske demokratske zajednice joj taj objekt prepušta na ono što se u javnosti predstavilo kao koncesija na 99 godina. U biti je bila riječ o tome da se HSS-u dala zgrada na 99 godina besplatnog korištenja pod uvjetom da je ta politička stranka obnovi, no to nije učinjeno. Jelić potom 2008. godine kao HDZ-ov gradonačelnik s novim koalicijskim partnerom HSS-om, nakon što je utvrđeno da je ugovor iz 1994. godine ništavan, potpisuje novi istog sadržaja, unatoč, dakle, tome što HSS nije obnovio zgradu – opet se daje toj stranci Hrvatski dom na 99 godina, ali sada više ne do 2093, nego do 2107. godine. I, što je najluđe, 2011. godine Jelić potpisuje aneks tog ugovora u kojemu stoji da HSS nije sposoban obnoviti zgradu i tako ispuniti svoje obveze, pa da će to na sebe preuzeti Grad Karlovac, dok će HSS nastaviti besplatno koristiti to zdanje. I zbog takvih ugovora i međustranačkih pogodovanja Karlovac, napose Jelić, je odlagao i onemogućavao desetljećima – a tko zna kada će se to i dogoditi – obnovu te zgrade i tako devastirao nezavisnu kulturu, učinio veliku društvenu i kulturnu štetu, da bi danas u predgovoru Obradovićevoj knjizi govorio o nekadašnjoj važnosti tog mjesta.
Obradović je imao sadržajan život, a utoliko je veća šteta što – unatoč tome što je knjiga baš onakva kakvu je sanjao, kako je kazao – nije bolje ispričan, nego u biti brže-bolje prepričan. S obzirom na institucionalnu potporu, to se moglo učiniti kvalitetnije, sporo i šire, ne samo o Obradovićevom obaranju svjetskog rekorda u neprekidnom puštanju glazbe, nego i o zabavnom životu Karlovca tog vremena. Nedostaje lekture, kontekstualizacije, ali i razrađene priče. Za time valja žaliti, jer je Obradovićev podvig mogao poslužiti kao sjajna okosnica za jedan mnogo širi prikaz. Nedvojbeno je Obradovićevo mjesto u povijesti Karlovca, a utoliko je žalosnija njegova današnja uloga i snishodljivost onima kojima bi trebao biti veličina, a ne samo netko koga će honorirati zbog poniznosti, uz derogiranje profesionalnih standarda i uz blagoslov navodnog predsjednika navodnog karlovačko-ogulinskog ogranka Hrvatskog novinarskog društva.
Sve je to nezdravo poput kineskog čipsa.
P. S. Autor ovog ogleda je navodno član navodnog Izvršnog odbora navodnog karlovačko-ogulinskog ogranka HND-a i ovime se ograđuje od svega navedenog navodnog.
