„Brinite se za svoje spomenike kako treba i nećete ih morati obnavljati. Nekoliko slojeva olova stavljeno na krov na vrijeme, nekoliko suhih listova i grana izmeteno iz odvoda na vrijeme, spasit će krov i zidove od propasti. Nadzirite staru građevinu s brižnom pažnjom, čuvajte je što bolje možete, po svaku cijenu, od svih utjecaja raspadanja.“ (John Ruskin, Luč pamćenja, 1849.)
Čovjekova okolina nastaje stoljećima, postepeno, u skladu sa željama i mogućnostima. Mijenja se, kako pod prirodnim tako pod ljudskim utjecajem. Gradi se, ruši, nadograđuje, pregrađuje i ustupljuje mjesto novogradnjama. Gdje se god obitava, gdje se živi i djeluje, čini se to mjesto podložno promjenama. Slijed novih generacija markira vrijeme intervencijama u prostoru, no istovremeno nasljeđuje ostvarenja prethodnih, minulih generacija. Pred svakom nadolazećom postavlja se identično pitanje – što ostavljamo za budućnost te na koji način se odnosimo prema prošlosti, prema baštini naših starih?
Najupečatljiviji svjedoci čovjekovog djelovanja u vremenu i prostoru bivaju građevine. Naš prvi susret s gradom i njegovom poviješću ostvarujemo pogledom na graditeljsku baštinu, pročelja kuća, palača, crkava i ostalih objekata koji su neizostavan dio urbane cjeline. Svaka od njih priča posebnu priču, jedinstvenu i neponovljivu te predstavlja najvredniji trag povijesnog duha, duh našega grada. Priču koja ima konstantu, dokle god je budnih promatrača i brižnih vlasnika koji ponosno čuvaju svoja zdanja. Priča koja ostavlja određeni utisak te izaziva cijeli spektar emocija. Kakav utisak ostavlja naš grad? Dovoljan je jedan pogled da se stvori realan dojam, da se primijeti koliko je vizura daleko od romantičnog i slikovitog, tužna i razočaravajuća. Slika grada koja govori prije svega o nama samima, kao krajnje neodgovornima, bezosjećajnima i nekreativnima kada je u pitanju naše najvrjednije – kulturno povijesno nasljeđe. Stanje pojedinih objekata doseglo je vrhunac ozbiljnosti i opasnosti da izgubimo u nepovrat povijesno tkivo grada
Taj neizbježni proces propadanja
Stanje u kojem se nalazi Zvijezda odašilje jasnu poruku, poruku da graditeljska baština biva bez baštinika, neodržavana i vrlo ranjiva. U kakvom stanju bi se i mogla nalaziti kada je već dugi niz godina prepuštena samoj sebi, na milosti i nemilost prirodi i njezinom maćehinskom odnosu prema napuštenom djetetu? Priroda vrlo rado preuzima kontrolu, a vremenski je jako malo potrebno ljudskog odsustva i nebrige do potpunog preuzimanja, zvanog prirodni proces propadanja. Sve što ljudska ruka stvori kosi se prirodnoj ravnoteži. Sve što gradimo i stvaramo održivo je jedino uz našu kontrolu i brigu, u suprotnom osuđeno je na propast. Umjetno stvoren životni prostor – urbani prostor, prirodi je potpuno stran – neprirodan. Poput imunološkog sustava koji se bori protiv stranaca u našem tijelu, tako i priroda posjeduje cijelu vojsku aktivnih boraca protiv uzurpatora u njezinu okruženju. Kiša, vjetar, snijeg i led samo su neki od njih, a njihovoj dugogodišnjoj izloženosti brišu se svi naši tragovi. Kako li je onda čovjek uspio sve ovo vrijeme opstati i stvarati, a da nije bivalo izbrisano od strane prirode? Odgovor leži u konstantnom održavanju, konstantnoj obnovi, njezi i kontroli nad onime što smo naslijedili, stvorili i što ćemo tek stvoriti. Na nama je da odlučimo, očuvati, konstantno njegovati ili prepustiti da priroda razori i razgradi ovo malo što je ostalo?
Koliko smo izgubili?
Dio građevnog fonda propao je u nepovrat, a koliki su gubitci to može svako od nas individualno procijeniti, sve ovisi o našoj svijesti i senzibilnosti. Moramo biti svjesni da svakom srušenom kućom gubimo u nepovrat naše najvrjednije, duh grada, duh nas samih. U tim stoljetnim zidovima ispisana je povijest grada, oni su živi podsjetnici na iščezle generacije, a time i identitet sviju nas. Građevine nisu samo fizički popunjen prostor ili nečije vlasništvo na papiru, to su fizički dokazi našeg kulturnog identiteta. Dio su vizure koju pamte naši djedovi i bake, očevi i majke. I među nama postoje oni koji se sjećaju boljih dana, no naša memorija biva izmijenjena novom slikom, slikom propadanja i nestajanja, a kakvu li će tek sliku imati prilike pamtiti naša djeca. Kada se jednom izgubi izgubljeno je za svagda. Niti jedna faksimilska rekonstrukcija, koliko god precizno realizirana, ne može nadoknaditi „svetost“ građevine, ono što je satkano u zidovima kroz stoljeća. Pritom se ne misli da su faksimilske rekonstrukcije zlo koje valja izbjegavati, naprotiv, one su prijeko potrebne da bi očuvale memoriju starih gradskih vizura. Pristup faksimilu daleko je kompleksnija tema, koja ima svoje za i protiv, no valja imati na umu dokle god imamo priliku spasiti original, faksimil je nedopustiv. Nedopustiv iz razloga što još uvijek baštinimo povijesne građevine in situ. Pristupiti na način da bezbrižno promatramo u iščekivanju njihova urušavanja i zamijeniti ih novogradnjama (faksimilima) bio bi zločinački pothvat.
Hoće li nas budući naraštaji smatrati zločincima koji su izbrisali vlastitu povijest, vlastiti kulturni identitet? Hoćemo li opravdanje i spas pronaći u uzaludnom rekonstruiranju naše povijesti? Hoće li grad bogat povijesnom slojevitošću, slikovit i simpatičan u skromnim zdanjima baroknih kućeraka postati grad faksimila – nedorečenih, jeftinih novogradnji?
Nemoguće je uskrsnuti mrtve, onaj duh koji daje samo ruka i oko majstora ne može se nikada povratiti, drugo vrijeme može dati drugi duh, pa je to nova građevina. (John Ruskin, Luč pamćenja, 1849.)
Što nam je činiti?
Srećom još uvijek imamo priliku reagirati i spasiti ono što već godinama vapi da bude spašeno. Postoji cijeli niz potrebitih reakcija u pogledu zaštite i revitalizacije, no ovdje je riječ o jednom, onom najnužnijem – zaustavljanju procesa propadanja. Pristup preventivnoj metodi, osnovni konsolidacijski pothvati, najnužnija sanacija oštećenja koja pridonose ubrzanom propadanju objekta.
- Sanacija dotrajalog krovišta
Zamjena dotrajale krovne konstrukcija i crijepa ključan je faktor u očuvanju građevine. Kuća bez adekvatno osiguranog krovišta osuđena je na definitivnu propast. Posebice kada je riječ o starijim objektima, gdje međukatnu konstrukciju čini drvena građa, podložna brzom propadanju pod utjecajem atmosferilija. Dugogodišnjoj izloženosti padalinama koje nagrizaju unutrašnjost objekta ne ostaje gotovo ništa osim vanjskih zidova, koji su također podložni urušavanju zbog nedostatka unutrašnjih potpornih zidova i greda.
- Zamjena dotrajale limarije
Drugi najčešći neprijatelj neodržavanih objekata čini neadekvatna odvodnja slivnih voda. Trula limarija, propale okapnice i žljebovi glavni su uzročnici propadanju fasade. Voda koja se slijeva po vanjskom ziđu ispire i prodire kroz žbuku te na taj način pridonosi njezinom propadanju, posebice zimi prilikom smrzavanja. Na mjestima najveće izloženosti zidovi ostaju u potpunosti bez zaštitnog sloja žbuke čime stradava i zidna konstrukcija. Posebice cigla koja pod utjecajem vlage i leda biva podložna pucanju i mrvljenju što u konačnici može oslabiti statiku nosivog zida. Takve rane posebno su prisutne na vertikalama dotrajalih odvodnih žljebova. Propadanje fasade nije opasno samo za građevinu već i za prolaznike, otpali komadi žbuke i krovnog vijenca mogu lako usmrtiti slučajnog prolaznika. Oštećene fasade nužno je osigurati, na način da se uklone svi dotrajali dijelovi, a očuvani zaštite od danjeg propadanja. Održavanje limarije najjeftiniji je izdatak, no može biti najskuplji, ako se na vrijeme ne reagira. Posebice kada je riječ o stradavanju fasada bogatije profilacije (npr. barokne i historicističke fasade).
- Konsolidacija oštećenih zidova
Prisutnost većeg broja pukotina mogu biti naznake statičkog poremećaja konstrukcije, što u konačnici može izazvati njezino urušavanje. Brojne građevine, posebice one starijeg datuma, pate od prevelikog prometovanja starom jezgrom, brojne vibracije i slijeganje zemlje razorno utječu na temelje te time i na samu statiku građevine. Nužan je pristup statičkom ojačanju građevine, od privremenih drvenih potpornja do tehnički zahtjevnijih zahvata, upotrebe armiranobetonske konstrukcije, pilotiranja i tako dalje.
- Uklanjanje neželjene vegetacije
Uz vremenske neprilike vegetacija biva najprilagodljiviji prirodni obrambeni mehanizam. Prilagođena da iskoristi svaki pruženi prostor, od pukotina u zidu, začepljenih žljebova do većih naslaga šute. Dovoljno je samo malo vlage i sunca. Postoji cijeli niz štetnika od agresivnog korova do brzorastućeg drveća, čije korijenje i krošnja imaju vrlo razornu moć. Stanje biva tim teže, jer pojedine vrste mogu biti teško uklonjive kada dosegnu određeni stupanj starosti, na primjer brzorastuće drvo Pajasen (Alianthus altissima).
- Daljnje održavanje
Privremeno napuštene objekte, bez funkcije valja konstantno nadzirati, održavati, držati ih čistima i urednima. Potrebno je ukloniti sve nakupine šute i otpada, osim što su potencijalna opasnost od izbijanja požara, čine pogodan životni prostor za neželjene biljne i životinjske vrste. Poželjno je sve otvore, razbijene prozore i vrata, ako nije dostupna mogućnost zamijene novima, zatvoriti drvenim pregradama.
Cilj preventivne zaštite nije učiniti od ruševnih i napuštenih objekata trajne invalide koji će vječito zahtijevati nužno održavanje da bi ih se kakve takve održalo na životu. Prvenstveni cilj je da (još uvijek) žive i stvarne povijesne objekte održimo u prihvatljivom stanju da bi danas sutra pridobili novu funkciju. Treba težiti adekvatnoj funkciji i apsolutnoj iskoristivosti, jer to je jedina formula za uspjeh i održivi život karlovačke gradske jezgre. Možda još nismo došli do najbolje ideje i zainteresiranih investitora, no tko zna, možda u skorije vrijeme dođe i taj dan da ugledamo Oružanu u punom sjaju, odemo na pivu kod „Putnika“ ili prošećemo „Kineskom“ četvrti punom života.
Sankcije neodgovornima
Niti jedan od objekata na popisu „problematičnih“ nije bez vlasnika. No o kakvim je vlasnicima riječ? Prije svega su neodgovorni. O tome najbolje svjedoči stanje njihova vlasništva. Jasno je da su objekti od kulturno povijesne važnosti skupi za održavanje, posebice, ako su u visokom stanju derutnosti. No moramo biti svjesni da smo ih vlastitom nebrigom doveli do tog stanja. Ranije navedene preventivne mjere najjeftinije su mjere ako se pravovremeno reagira, na vrijeme zamijenjen crijep i lim mogu uvelike uštedjeti daljnje troškove održavanja. Jesmo li sredina koja je lijena ili jednostavno ne zna održavati/gospodariti nekretninom? Žalosno je da građevine od kulturno povijesnog značaja bivaju u očima pojedinih vlasnika objekt valjan samo za dobru zaradu i ništa više. Nema ništa loše u tome, no što točno prodajemo? Prodajemo ruševine ili bolje rečeno zemljište, gdje će danas sutra budući investitor ruševni objekt ukloniti, građevinski materijal rasprodati i pristupiti za njega „jeftinijoj“ novogradnji (faksimilskoj rekonstrukciji). Je li to ispravno i pravedno rješenje? Nije, prvenstveno iz razloga što pojedinci bez imalo uloženih sredstava u nekretninu/ruševinu prodaju pod skupe pare (pod naknadu za sentimentalnost), a budućem vlasniku je isplativije objekt srušiti i investirati u novogradnju, dok mi pritom ostajemo zauvijek oštećeni. Uskraćeni za još jedan pokušaj da očuvamo našu povijesti i tako u krug, od slučaja do slučaja, sve dok jednog dana ne izgubimo i posljednji trag povijesnosti. Koliko je samo voljnih investitora odustalo, što zbog prevelike i nerealne prodajne cijene, što zbog zamršenosti imovinsko pravnih odnosa? Gdje su samo svi ti vlasnici van grada i države, jesu li uopće svjesni što posjeduju, obilaze li svoje nekretnine? Tek kad saznaju koliko vrijedi to što su naslijedili poraste im doza sentimentalnosti za djedovinom, samo da bi dobro unovčili a pritom nit „orali ni kopali“. Dobar gospodar, kada je u pitanju graditeljsko nasljeđe, zlata vrijedi. Odgovorne i savjesne valja pohvaliti i nagraditi, a loše i neodgovorne upozoriti i u konačnici sankcionirati.
Apel je upućen svim građanima Karlovca, prije svega na vlasnike objekata unutar gradske jezgre, gradsku vlast i konzervatorsku struku – čija je glavna uloga da ojača osviještenosti i senzibilitet građana prema kulturno povijesnom nasljeđu. Krajnje nam je vrijeme da naučimo savjesno i pametno gospodariti. Unazad par godina sve više raste svijest građana o stanju i opasnostima koje prijete staroj jezgri, nukleusu našeg grada. No pomaci su spori, prespori za ugroženo graditeljsko nasljeđe. Bilo bi od velike koristi kada bi porasla svijest i senzibilitet neodgovornih vlasnika – na tome treba ponajviše ustrajati.
Kulturna baština temelj je na kojem počiva grad, a grad smo mi.
