Daniel Blake živi u Newcastleu, vrstan je stolar, samac od 59 godina, i dalje željan raditi, no imao je nesreću – jednog dana dok je radio na skeli doživi srčani udar. Nekako je uspio ne pasti sa skele, a zahvaljujući brzoj intervenciji ostao je živ i relativno zdrav. Srećom, svi bi dodali. Ili možda nije tako?
Na samom početku filma “Ja, Danijel Blake” (“I, Daniel Blake”) saznajemo da se naslovni junak oporavio, ali ne toliko da bi mogao raditi. On može hodati, samostalno obavlja manje složene radnje, no povratak na posao mogao bi ga ubiti, te stoga prvi put u svome životu treba pomoć države. Film počinje audio zapisom njegovog razgovora s radnicom socijalne službe. Nije baš ugodan, ni za slušanje, kamo li da se nađete u Danielovoj koži. Pokušava objasniti da ima problema sa srcem, no profesionalka se slijepo drži protokola i formulara, te ga zasipa gomilom besmislenih pitanja koja ga izluđuju.
To je tek početak. Zbog birokratske greške Daniel se našao u situaciji teško shvatljivoj normalnom čovjeku nenaviklom na birokratske smicalice. Unatoč mišljenju liječničke komisije proglašen je sposobnim za rad. Kako bi preživio i dobio naknadu za nezaposlene mora se prijaviti na zavod za zapošljavanje. Uvjet je da aktivno traži posao inače će biti kažnjen. I tek nakon što dokaže da vrijeme provodi tražeći posao može podnijeti prigovor na rješenje o sposobnosti za rad.
Nikako mu nije jasno zašto službenici odmah ne isprave grešku, tim prije jer nije njegova nego greška sistema. Možda je upravo u tome stvar – sistemu je najteže priznati da je pogriješiio, pa je komotnije prisiliti nezaštićenog pojedinca na razne i ponekad ponižavajuće besmislene procedure. Osim s birokracijom, Daniel ima i dodatne probleme. Digitalno je nepismen, a službenici ga neprestano upućuju na internet. Mora popuniti digitalni obrazac za prijavu, jer papirni ne postoji, ali nitko ga ne pita znade li to popuniti. Danima se muči ispuniti obrazac premda je to nešto što bi svaki službenik za njega mogao obaviti u pet minuta. Umjesto da mu pomognu, šalju ga na tečaj pisanja atraktivnih životopisa. Službenica mu sasvim ozbiljno tumači da mu nitko neće dati posao, ako mu životopis nije dovoljno privlačan.
Ni to nije sve. Jednom prilikom Daniel zove socijalnu službu. Dočekuje ga ona iritantna glazba i snimljen glas koji mu svako toliko zahvaljuje što je na liniji i moli ga da sačeka još malo. Uspio je stupiti u kontakt sa živim čovjekom nakon sat i 46 minuta čekanja – a cijeli film traje 100 minuta. Nije se usrećio s tim pozivom, na kraju mu je službenik rekao da mu ne može pomoći, neka nazove drugi broj i, naravno, opet čeka na liniji. Čekanje je jedina konstanta ovog filma. Dobar komad filma Daniel provodi u čekanju – na telefonskoj vezi, za ekranom, ispred šaltera, u redu pučke kuhinje. Situacija u kojoj se našao apsurdna je i pomalo kafkijanska. Ponekad prizori na ekranu izazovu smijeh, ali to je smijeh pun gorčine. Jednom kad se nađete u Danielovoj situaciji, ne postoji ništa što je rješivo bez čekanja, sugerira ovaj film.
Ipak je iz tog mučnog čekanja proizašlo i nešto dobro. Tijeklom jednog posjeta uredu za nezaposlene upoznaje mladu samohranu majku Katie s dvoje maloljetne djece. Katie na razgovor uvijek ide s djecom, no to ni najmanje ne djeluje na službenike. Jednako bešćutno ponašaju se prema Danielu kao i prema mladoj majci s djecom. Daniela to užasava pa nastoji Katie olakšati život koliko god može, a ujedno pomaže i sebi, jer misli da može skrenuti s besmislenog čekanja.
Katie je rođena Londončanka, ali stambeni prostostor u Londonu prevrijedan je za takve kao što je ona, pa su je raznim birokratskim smicalicama naprosto primorali da s djecom odseli u provinciju. Osobe poput Ivice Todorića dobro su došle u Londonu, samohrane majke kao Katie više nemaju što tražiti u britanskoj metropoli. Ovo nije holivudski film pa tu nećete vidjeti slatkastu romansu dvoje junaka. Odnos Daniela i Katie je odnos dvoje ljudi s margine, nitko ih ne uvažava niti poštuje, pa su njih dvoje odlučili poštovati i uvažavati jedno drugo. I Katie i Daniel mogli bi se smatrati žrtvama sistema, sudbine ili nečeg trećeg, ali ni jedno od njih ne pristaje na takav status. Kad su već izgubili posao, sredstva za život i skoro sve materijalno, žele barem sačuvati humanost i nešto malo dostojanstva. Kad mu nakon jednog besmislenog razgovora s uljudnim, ali nezainteresiranim službenikom prekipi, Daniel započne svoj ulični protest protiv nepravednog i nerazumnog sustava. Obični ljudi ga podržavaju i aplaudiraju, no sustav zna drugačije. Sustav tvrdi da pokazuje previše drskosti prema autoritetima te ga sankcionira.
Ako spadate u onu skupinu ljudi koja se grozi odlaska na šaltere, ispunjavanja formulara, pisanja molbi i sličnih birokratskih užasa, ovaj će film dodatno produbiti vaše strahove. Prizori u kojima se službenici slijepo drže propisa, a prema sirotinji ne pokazuju ni trunka empatije odišu gotovo podjednakom jezom kao i prizori iz nekog filma strave. Korisnici su neka vrst smetnje, stoga ih službenici ne doživljavaju kao ljude, već prije kao brojeve koji se mogu ali i ne moraju uklopiti u paragrafe. Tko ne zadovolji stroge birokratske standarde, za njega sistem ne može učiniti baš ništa.
Takav zaključak iritirao je mnoge koji još uvijek imaju slijepo povjerenje u sustav i institucije. Mnogi konzervativniji kritičari obrušili su se na film tvrdeći da su zbivanja izokrenuta i dovedena do apsurda, te da se tako nešto nikad ne događa u urednim demokracijama s dugom tradicijom. Redatelju Kenu Loachu prigovarali su jednodimenzionalnost i pristranost, ali nikad nije krio svoju socijalnu angažiranost. Njegovo zauzimanje strane jasno je vidljivo i u ovom filmu.
Na drugom kraju spektra nalaze se oni koje je film oduševio, ali podjednako i zabrinuo – sve što gledamo, upitali su se mnogi, događa se u zemlji unutar Europske unije – a što nas tek čeka kad istupimo iz EU? Pozitivnih reakcija bilo je znatno više te je film prošle godine dobio nagradu za najbolji film u Cannesu, proglašen je najboljim britanskim filmom 2016. godine a mnogi ga uvrštavaju među najbolje prošlogodišnje filmove na svijetu. Emocionalna, ali ne i patetična kritika suvremenog britanskog društva i institucija gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Dok ih ne trebate, iz daleka, zakonski i institucionalni stupovi društva izgledaju kao čvrst i pouzdan oslonac. Ukoliko imate nevolju da ih upoznate iz bliže perspektive, u prvi plan isplivaju slabosti sustava u praksi. Ako je tako u Ujedinjenom Kraljevstvu, kako li je tek u drugim zemljama?
