Četiri su razloga zašto je pogrešan i proturadnički stav da su za radne nedjelje u trgovini krivi potrošači, kako se nerijetko tvrdi.
Prvo, poslodavci potiču ovaj stav, jer tako nezadovoljstvo radnika sa sebe preusmjeravaju na potrošače. Istovremeno nije ih strah da će radnik svojim ponašanjem otjerati potrošače zato što je prevelika masa onih koji kupuju i prevelika potrošnja da bi pojedinačni slučajevi presudno utjecali na potrošnju.
Drugo, potrošači su izrazito heterogena skupina koju je nemoguće koordinirati. Nemoguće je zabraniti potrošačima da prestanu kupovati iz bilo kojeg razloga. Uprave trgovačkih centara računaju na to pa zato svojim radnicima i govore da bi nedjelja mogla biti neradna samo kad Karlovčani ne bi toliko kupovali. Međutim, ne govore o tome koliko politika popusta i pogodnosti utječe na to da se potrošači primame na šoping.
Treće, ako se trgovine zatvore na nedjelju, potrošači ih neće moći na silu otvoriti, nego će kupovati neki drugi dan. Dakle, ako su trgovine zatvorene, onda potrošači jednostavno neće kupovati nedjeljom.
Četvrto, u trokutu poslodavci-radnici-potrošači glavni krivci su poslodavci. Oni određuju, u skladu sa zakonima, lokalnim propisima i svojom politikom gomilanja profita, koliko dugo i na koje dane će se i kako raditi to. Na to ne utječu ni radnici ni potrošači.
Najefikasnija borba za neradnu nedjelju je ona borba koja polazi od sindikalnog organiziranja radnika i koja je usmjerena protiv samovolje poslodavaca, a ne potrošača. A one koji se pitaju gdje su ti naši sindikati i zašto se ne organiziraju – treba podsjetiti na činjenicu da se radnici u Karlovcu neće boriti za svoja prava uz ovu antiradničku vlast. Kad je ova vlast dala ikakvu podršku karlovačkim radnicima?
Najveća krivnja za radnu nedjelju u trgovini je na upravama trgovačkih centara, a najveća odgovornost je na lokalnim vlastima.
