Jesensko-zimsko izdanje Karlovac Dance Festivala, sedmog po redu, donosi repertoarno promišljen koncept od tri predstave i dvije radionice, te dovodi ponovo i inozemnu produkciju. U četvrtak je Gradskom kazalištu „Zorin dom“ karlovačka publika imala priliku vidjeti plesnu predstavu portugalske plesne kompanije Almada, pod nazivom „Fobos“, čiju koreografiju potpisje Bruno Duarte.
Autor tematizira strah kao primarnu emociju donoseći kroz predstavu njegove različite vrste i intenzitete, kao i neke razvojne strahove čije su funkcije sfecifične za određenu dob.
Sedam vrsnih izvođača vodi ovu plesnu priču koju zanimljivo podržava scenografija dominantne crne kocke velikih dimenzija, asocirajući ponekad situacije napetosti karakterističnih za ambijent cirkusa, kuće straha ili varijetea.
Primijenjeno je jednostavno kostimografsko rješenje u kojem je svaki izvođač u jednoj intenzivnoj boji kostima, zanimljiv je kontrast uglavnom crnoj i polumračnoj sceni koja se regulira intezitetom i usmjerenošću samo bijelog svjetla, a u jednom dijelu spretno se poigralo i sjenama.
U maniri cirkuskih izvedbi, gdje se u svrhu zabave izazivaju napetost i strah, maštovita i ponekad duhovita plesna priča isprepliće u različitim dijelovima magiju, dresirane životinje, situacije ulazaka u kuću strave i klauniranje.
U predstavi su i dijelovi koji interaktivno i izravno komuniciraju s publikom na način da u dva navrata tijekom predstave, izvođači uvode po četvero gledatelja na scenu, stavljajući ih u situacije izazivanja osjećaja nelagode i straha, sve u teatralnoj maniri predstava iluzionista u varijeteima.
Različite pojave straha različito se utjeluvljuju u solističkim izvedbama i duetima, u tenucima je za neke nalet osjećaja straha uzbudljiv, dok ga drugi ne vole osjećati ili riskirati.
Plesnim pokretom, gestom i mimom donose se različite situacije u kojima ljudi osjećaju strah, bilo da je on instiktivan ili je posljedica lančane reakcije, praćen fiziološkim promjenama lupanja srca, ubrzanog disanja, napetosti mišića….
Ples je u ovoj predstavi primaran, zavidna tehnička kvaliteta izvedbe u koreografski zanimljivo raspisanim dionicama, bilo da se radi o grupnim formacijama ili solima i duetima, ono je što drži pažnju gledatelja i donosi čist užitak gledanja snažnog plesa i ekspresije grupe kroz zanimljive osobnosti pojedinaca.
Publika se nije štedjela nagraditi ovu plesnu poslasticu koju je dobila, snažnim i dugotrajnim pljeskom koji je iziskivao čak dva izlaska na bis.
Šteta je da publike nije bilo više, naime tek kada igraju gostujuće plesne produkcije, zapravo je moguće vidjelti pravo stanje kroz pokazatelj brojnosti publike, koja uistinu prati plesnu umjetnost. Utoliko je zasluga i značaj kontinuiteta održavanja ovog festivala, koji doduše polako, ali uporno i strpljivo gradi i odgaja svoju publiku, s vrlo skromnim budžetom koji ne ostavlja mogućnost snažnijeg medijskog promoviranja festivalskog programa van lokalnih okvira.
Iznenadilo je, s obzirom da je partnerstvo s gostujućom plesnom kompanijom iz Portugala rezultiralo i dolaskom veleposlanika Portugala u Hrvatskoj, osobno, da s obzirom na dolazak visokog gosta nismo vidjeli i čelnike Grada Karlovca i Karlovačke županije u prvom redu gledališta. Predstavnici lokalne nam valsti ostali su na razini pročelnica, što se i podrazumijeva s obzirom da i Grad i Županija finacijski podržavaju Festival kao Javu potrebu u kukturi.
Ne događa se često da organizator koji pripada takozvanoj nezavisnoj produkciji (i sceni) uspije s inozemnim partnerstvima na toj razini da nas u Karlovcu posjete i veleposlanici tih zemalja, lijepo bi i protokolarno poželjno bilo da su svojom nazočnošću s pozije čelnih najviših funkcija (ili barem njihovih zamjenika) poduprli napore organizatora, a i kapitalizirali daj dolazak za širenje kulturne i turističke suradnje, za koju se u posljednje vrijeme toliko ističe da se ista podržava kroz kulturu i umjetnost.
Plesna predstava „FOBOS“
Koreografija: Bruno Duarte
Tekst: Jose Jorge Letria
Dizajn svjetla: Claudia Rodrigues
Izbor glazbe: Bruno Duarte
Kostimi: Alexandra Monteiro
Izvođači: Bestriz Rousseau, Bruno Duarte, Francisco Ferreira, Joana Puntel, Luis Malaquias, Mariana Romao, Raquel Tavares
Produkcija: Plesna kompanija Almada, Portugal
Plesna predstava „ODRAZ“
Drugi festivalski dan, u petak, također u Zorin domu, donio je predstavu domaće produkcije pod nazivom „Odraz“, korografkinje Marije Šćekić u produkciji Umjetničke organizacije Histeria Nova.
U opisu predstave na promotivnom letku ova predstava najavljena je kao „refleksija duše ogoljene do srži“. Autobiografski pogled u čovjekovu nutrinu u ovoj predstavi pokušaj je autoričinog prikaza čovjekove dualnosti koja varira od njegove arhetipski animalne strane do one iskodirane rutinom koja ga pretvara u stroj.
Tog čovjeka u predstavi utjelovljuju muškarac i žena kao protagonisti, u čijim su ulogama Lucija Mikas i Elvis Hodžić i ponekad se isčitava da je to dvoje ljudi, a ponekad da su dvije strane istog čovjeka. U prostoru te igre autorica istražuje suptilne i skrivene prostore kroz izvedbe svojih plesača, koji su posve suprotnih plesnih estetika. Plesni vokabular suvremenog plesa koji posjeduje plesačica i plesni vokabular urbanog, brejk densa koji je primaran plesačev „alat“, umješno su pomireni, na neki način vidljivi samo u naznakama i gotovo izbrisani u potrazi i pronalaženju esencijalnog pokreta oslobođenog određene tehnike.
Tijekom predstave gledamo dva tijela i svu njihovu plastičnost, koja u odnosu na gledatelja mijenjaju poziciju i diktiraju fokus gledatelja.
Muškarčev krupan i snažan torzo, djelomično pokriven tetovažom, otvorenog lica i obrijane glave, nasparam krhkog ženskog tijela, čije lice je pokriveno dugom gustom kosom i niti u jednom trenutku se ne otkriva.
Atmosferom predstava naglašava mračno, teško, bolno i mučno stanje čovjeka kroz ahetipske minijature introvertiranosti pojedinca koji je usmjeren sam na sebe i zanimljivim poklapanjima kada se u strukturi kretanja poklapaju, ali svako tijelo u istim koreografski determiniranim pokretima ima svoju esencijalnu različitost.
Na samom početku i povremeno tijekom predstave, video animacije u crno-bijeloj tehnici, koje potpisuje Majda Džanić, prikazuju privatno „nju“ i „njega“, tek dajući naznake mogućeg razotkrivanja, što uz odlične glazbene autorske obrade Ranka Šajfara i dizajn rasvjete Saše Bogojevića, umjetnički značajno podržava, harmonizira i daje okvir autorskoj ideji.
Pažnju gledatelja do kraja drže upravo animalni, sirovi, snažno izraženi, a opet povremeno vrlo suptilni tjelesno manifestirani pokreti, koji su koreografski usmjereni i harmonizirani kroz dva izvođačka tijela suprotnih dinamika i plesnih poetika.
Karlovačkoj publici se ova predstava iskreno svidjela.
Plesna predstava „ODRAZ“
Autor/koreo-redatelj: Marija Šćekić
Izvođači: Kucija Mikas, Elvis Hodžić
Glazba: Ranko Šajfar
Dizajn svjetla: Saša Bogojević
Video: Majda Džanić
Kostimografija: Mihaela Gregov
Produkcija: Umjetnička organizacija Histeria Nova
Najava: Premijera plesne predstave „Svjetlo i voda“
Nakon ove dvije visoko profesionalne produkcije, a temom i poetikom tako različite plesne predstave, Karlovac Dance Festival najavljuje i treću u okviru ove jesensko-zimske edicije.
Domaći autorski uradak karlovčanke Melite Spahić Bezjak, premijerno je najavljen za subotu u 20 sati na Maloj sceni Hrvatskog doma.
Pod nazivom „Svjetlo i voda“ idejno i konceptualno, autorica donosi multidisciplinarnu plesnu predstavu i instalaciju, inspiriranu vizijama Nikole Tesle, koja je nastala kroz proces suradnje većeg broja umjetnika plesača, glazbenika i video umjetnika u pokušaju izražavanja i približavanja doživljaja Teslinog uma.
Time će se zaokružiti jesensko-zimska edicija Festivala koja je uz tri predstave imala u svom programu i dvije otvorene plesne radionice. Gostujući umjetnici, Bruno Duarte (Portugal) i Marija Šćekić (HR) na svojim su radionicama otvorili mogućnost za karlovačke plesače, boljeg upoznavanja s načinom njihovog rada i otvorili im priliku da zahvate u nadogradnju svog osobnog plesnog vokabulara.
Karlovac Dance Festival svojim konceptom ostaje u kontinuitetu dosljedan u nastojanju da, osim konzumentima kulturnih programa, otvori i karlovačkim plesačima područje edukacije i mjesto sobnog kontakta za moguće daljnje suradnje s gostujućim umjetnicima.
To je svakako dodana vrijednost ovog festivala, koji je osim predstava i radionica u svojim prijašnjim izdanjima donosio tematska stručna predavanja i projekcije dokumentarnih filmova vezanih za tematiku plesne umjentosti.
Osim toga Festival je otkrivao i različite lokalitete u Karlovcu, na kojima su se izvodile predstave i plesne instalacije, istovremeno (ne naglašeno aktivistički) otvarajući i pitanja nedostatka infrastrukture za programe suvremenih izvedebenih praksi u Karlovcu.
Sjećamo se tako igranja predstava u ljetnim edicijama, u prostoru „teniskog balona“ u Vrbanićevom perivoju, a koje nisu tematikom i formom bile mišljene kao site specific predstave, već su se tamo izvodile zbog nedostatka drugog mogućeg prostora. Tehnički je to bilo izuzetno zahtjevno za organizatora, a za publiku pomalo zbunjujuće kada tijekom predstave paralelno ide zvuk udaranja teniskih loptica i sportski žargon igrača tenisa sa susjednog vanjskog terena u dodatnoj audio kulisi žamora obližnjeg kafića, a nema nikakve veze sa sadržajem onoga što se gleda ispod cerade u, za tu priliku imprivoziranog prostora scene.
Organizacijski se pribjeglo ovakvim rješenjima jednostavno zato da bi se festivalski kontinuitet održao, jer, osim prostora i tehničkih mogućnosti Gradskog kazališta „Zorin dom“, Karlovac nema drugog i drugačijeg prikladnog namjenskog prostora koji bi zadovoljio potrebe nezavisne glazbeno-scenske produkcije.
Nedostatak tog prostora aktualizira se, više ili manje intenzivno, već više od posljednih 20 godina i teško se može tolerirati opravdanost razumijevanja aktualnih loklanih politika za ignoriranjem te široke društvene potrebe i problematike.
No, to je svakako i zasebna šira tema. Iz pozicije organizatora i umjetnika koji djeluju u Karlovcu, pojedinci u okviru mnogih ograničavajućih faktora strpljivo, kontinuirano i dosljedno i nerijetko autetično, donose različite programe i stvaraju kulturni identitet grada, kao što ga donosi i daje umjetnička voditeljica i organizatorica M. Spahić Bezjak kroz sedam godina Karlovac Dance Festivala s kojim je najviše učinila to da ga osjećamo „našim“ festivalom, pa mu iskreno želimo još puno novih izdanja.
