Na parade neukusa, trijumfalizma i nekrofilije me podsjećaju ceremonije koje se događaju povodom obilježavanja nekih datuma iz posljednjeg rata, poput ove današnje godišnjice vezane uz Vukovar. Oni stariji znaju da je to stara promocijsko „edukacijska“ škola i da je slično bilo i u prošloj državi. I da nije dobro završilo.
Gledajući sve to nameću mi se dva pitanja. Jedno je ono vezano uz taj vražji trijumfalizam. Koliko je smislen dvadeset dvije godina nakon rata i na čemu se temelji? Koliko ima svrhe uvjeravati u neki trijumf u opljačkanoj zemlji iz koje bježi tko može i čija se ekonomija isto toliko godina urušava? Da, na vlasti su nekompetentni, sudstvo je u komi, zdravstvo je još gore, ali smo pobijedili u ratu? Koliko ima smisla busati se u prsa „junačka“ u ime poginulih, i u ime najvećeg broja ratnih veterana/branitelja koji nisu dobili nikakvu poštenu satisfakciju od „svoje“ vlasti koja im toliko zahvaljuje? Dobila je manja grupacija „pretorijanaca“ i nešto najteži invalidi, ali većina veterana kojima je to potrebno nema mogućnosti dobiti ni neki minimalni dohodak dovoljan za pristojno preživljavanje i dostojanstven život. Dosta njih radi bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja kod poduzetnika koji su im kao zahvalni za svoju slobodu. Ne postoji model da, ako ih nitko ne traži na tržištu rada, a uglavnom ih ne traži jer su stari, bolesni, previše piju, puše, slabi su na živce i slično, dobiju neki pristojan iznos „veteranske rente“ bez dokazivanja da su bez bilo kakvog vlasništva, bez vozila, bez rođaka koji ih mogu uzdržavati…
Drugi problem je ta „parada“ sa svijećama ispred škola, slikanje djece koja nemaju kritičku svijest uz simbole smrti, stvaranje atmosfere gotovo cjelogodišnjeg obilježavanja nekog „dana mrtvih“ na nacionalnoj razini. Baš me zanima što psiholozi kažu kako djeca doživljavaju taj ritual prizivanja pokojnika, slavljenja njihove „žrtve“. Usput, ima onih na spomen bistama koji se baš i nisu žrtvovali. Djeca teško prihvaćaju temu smrti. Ona je jednostavno strana njihovoj dobi. Smrt je za mlade traumatična, uznemirujuća, strašna, užasna i treba ih poštedjeti koliko se može dok se ne budu morali suočiti sa tim neizbježnim procesom. A njihovi nastavnici i pedagozi ih izlažu slikama smrti i stradanja pojašnjavajući im da trebaju biti ponosni. Ponos je nešto što nastaje puno kasnije i teško ga je naučiti. Nisam baš siguran da sve to nečemu koristi. Čak suprotno, može dovesti do vrlo nezgodnih kontraefekata. Mislim da je pokojnike ružno toliko izrabljivati i svako malo se na njih referirati. Vjerojatno bi i njima bilo krivo kad bi znali da je svrha njihove „eksploatacije“ vrlo prizemna. Kao, mi smo vam jako zahvalni jer primamo povlaštene mirovine, što smo sa vašim minulim radom pobjegli u inozemstvo, što vaši suborci gladuju i moraju se praviti ludi da bi dobili neku crkavicu za preživljavanje. Zaista vam hvala, dragi pokojnici.
Konačno, volio bih da mi netko pametan pojasni kakav to društveno pedagoški efekt ima slavljenje poraza kao pobjede. Vukovar je u vojnom i društvenom smislu, na žalost, poraz. Ne samo da je ostavljen, kako je pokojni Siniša Glavašević tvrdio, kao žrtva, već su i njegovi branitelji koji su se probili iz okruženja dočekani kao izdajnici. Konačno, osim groblja i spomen obilježja sve drugo je tamo otužno. Sva obećanja o velikoj obnovi i povratku je odnio Dunav. I sad kad je već tako, bilo bi sasvim dovoljno održati kulturnu komemoraciju koja na to podsjeća, a ne taj tužni događaj koristiti kao model za hranjenje neke buduće agresije. Kao što to, na žalost, rade stari „režiseri“ s „druge“ strane. Jer sve je to jadna, tužna, oronula ista škola sa istim programom u koji su se uključili i neki crkveni prelati jedva dočekavši priliku da i oni budu dio ovog povijesnog cirkusa. Kao da nisu do sada dovoljno bili. Do kada više?
