Dosta sam stvari u dosadašnjem životu napravio iz uvjerenja da ljudima treba pomoći. Od posuđivanja i davanja novca, od čega sam u međuvremenu odustao, intervencija kod raznih službi i pred predstavnicima medija u tuđe ime, besplatnog obavljanja raznih fizičkih radova, čišćenja i uređivanja stambenih prostora bolesnim susjedima i poznanicima, raznih popravaka od krova do podruma, pisanja predstavki i novinskih članaka, prijevoza do bolnica, intervencija kod liječnika, socijalnih službi, pružanja pomoći nepoznatim ljudima u raznim nevoljama, pa „konobarenju“ na svadbama bez naknade, pisanju projekata, diplomskih i magistarskih radova, i još dosta toga. Neka moja životna deviza je otprilike slijedeća – bolje da mogu pomoći nekom drugom nego da mi treba tuđa pomoć. Nikad nisam očekivao neku posebnu zahvalnost, ali ni nezahvalnost. Ako bi mi ipak netko neprimjereno „vratio“ uslugu pokušavao sam to zaboraviti i opravdati onom starom biblijskom devizom “Tko tebe kamenom ti njega kruhom”.
Ovih dana sam počeo sumnjati da je ta tako jednostavna i humana, a opet tako teška i zahtjevna, zadaća baš nešto posebno smislena. Evo nekoliko sažetih primjera pa prosudite sami.
Priča prva. Profesor
Otprilike prije četrnaest godina moj sin je iz Gimnazije Karlovac koju je pohađao došao kući dosta uzbuđen. Rekao mi je da sa mnom želi o nečemu porazgovarati, odnosno, da bi mu trebao moj savjet i možda pomoć u nečemu gdje sam nekakav „ekspert“. Pokazalo se da se radi o njihovom profesoru hrvatskog jezika i književnosti kojeg su oni dosta cijenili. Profesor se fizički sukobio sa ravnateljem Gimnazije pa mu je grupa učenika htjela dati neku vrstu javne podrške, jer su smatrali da nije kriv za ono što se dogodilo. Predložio sam mu da bi bilo najbolje da u Karlovački tjednik i druge medije pošalju priopćenje u kojem će dati javnu potporu svom profesoru. Napravio sam im i nacrt teksta koji su oni nadopunili i objavili. Taj događaj, a vjerojatno malo i to učeničko priopćenje, pomoglo je tom profesoru da uđe u politiku, postane gradonačelnik, saborski zastupnik, župan… E, taj župan (profesor iz gornje priče) ovih dana pokazuje slično nerazumijevanje prema dijelu zaposlenika jedne županijske tvrtke, kao što je vjerojatno njegov ravnatelj pokazivao prema njemu. Neki zaposlenici su očekivali da će najavljivane promjene „nove“ županijske vlasti značiti barem mogućnost da svi zaposlenici mogu ravnopravno izreći svoje argumente i mišljenje o krizi koja u toj tvrtki neosporno postoji. Ali, eto, župan je očito zaboravio kako je to kad u radnom kolektivu postoji problem, a nemaš se kome požaliti. Mislim da ne treba posebno naglašavati da sam i sam dio tog „uzdrmanog“ kolektiva i da me pomalo razočarala činjenica da čovjek za kojeg sam svojevremeno „krojio“ priopćenje podrške ne smatra potrebnim ni popričati sa svim zaposlenicima tvrtke kojoj je institucija kojoj je on na čelu većinski vlasnik.
Priča druga. Vježbenica
Jedna je mlađa kolegica prije nekoliko godina došla u tvrtku u kojoj radim na praksu dok je studirala. Kao i mnogim drugima i njoj sam pomagao da shvati osnovne posla kojim se bavimo. Uključivao sam je u pripremu manje i više zahtjevnih projektnih prijedloga, savjetovao oko izrade aplikacija i proračuna, vodio je na sastanke s partnerima na projektima u koje sam bio uključen. Nakon prakse i stečene diplome, predlagao sam i da se uključi kao suradnik na projektu umjesto kolegice koja je otišla na bolovanje, a nakon svega toga podržao sam i njeno zapošljavanje u tvrtki. Još se sjećam njenih apela (“Mile, podržite me! Recite šefu da me primi!”). Naravno, onoliko koliko je bilo do mene podržao sam je, i nisam bio jedini. Odmah nakon što je završen natječaj za zapošljavanje ta je ambiciozna kolegica, još bez prevelikog iskustva i znanja, pri našem prvom susretu slavljenički izjavila: “Mile, eto, sad smo isti”. Nisam baš shvaćao kako smo isti kad sam imao gotovo tridesetak godina radnog iskustva više i donedavno sam joj bio nekakav mentor. Ali tu se stvari nisu završile. Pokazalo se da moja mlada kolegica ima jako dobar osjećaj kako se dopasti nadređenima, pa je prilikom jednog od mojih konflikata sa šefom, na što sam zbog svog „nezgodnog“ karaktera valjda trajno osuđen, bez razmišljanja pristala ispravljati – moglo bi se to nazvati i drugačije – zapisnik Nadzornog odbora na moju štetu, jer je to od nje tražio naš zajednički šef. A, ako šef traži, je li, ne može se odbiti ni krivotvorenje dokumenata. Nakon toga, ona se zdušno angažirala i u kontroli dolazaka stranaka u moj ured, što je povremeno također hvatalo mog šefa, pa se redovno „spontano“ pojavljivala čim bi čula žamor iz prostorije u kojoj sam radio, nakon čega se u pravilu pojavljivala šefova glava, koji je smatrao potrebnim da on mora znati koji se to „sumnjivci“ kod mene okupljaju. Mislim da ne treba posebno pojašnjavati kako se čovjek osjeća kad konstatirate da ste bili dobri dok ste prenosili znanje i koristili svoj autoritet (kakav god on bio) da pomognete nekome, a on bez razmišljanja postupi nekorektno prema vama.
Priča treća: Časnik HV-a
Prije dosta godina bio sam u prilici da kao tajnik županijske organizacije nekada „važne“ hrvatske političke stranke (u međuvremenu sam stranke prestao smatrati posebno važnima) pomognem jednom tada nečasno otpuštenom časniku Hrvatske vojske da dobije priliku porazgovarati se nekim u „centrali“ o njegovim problemima i poslovnim idejama. Nakon što sam ga saslušao, bez predomišljanja sam nazvao tadašnjeg zamjenika glavnog tajnika stranke koji je uvažio moju zamolbu i omogućio mu da se sastane sa „važnim“ ljudima u Zagrebu. Za ovu priču važno je naglasiti da je, zahvaljujući vjerojatno i tom prvom koraku, taj „časnik“ dobio sudski spor protiv države, što znači da je vratio čin i isplaćena mu je odšteta, a otvorio je i vlastitu tvrtku s dosta zaposlenih koja danas radi kao uspješan podugovaratelj jedne velike državne tvrtke. Aha, malo sam se zanio, pričamo o zahvalnosti i nezahvalnosti, zar ne? Dakle, nekoliko dana kasnije nakon tog famoznog sastanka u „centrali” zazvoni telefon u karlovačkom tajništvu i s druge strane čujem poznati glas zamjenika glavnog tajnika iz Zagreba, koji me upita: “Mile, jesi li imao sukoba s onim otpuštenim časnikom kojega si preporučio za razgovor?”. “Ne”, odgovorio sam, “tek smo se upoznali, pa postao je član stranke tek nedavno, a od prije se ne poznajemo”. “Hm”, nastavio je glas iz Zagreba, “pa on je najprije opleo po tebi kad je došao na sastanak, kao da si mu najveći neprijatelj, pa sam pomislio da se u međuvremenu nešto dogodilo”.
I tako, sad sam u dilemi da li onu „tko tebe kamenom ti njega kruhom“ zamijenim sa praktičnijom devizom i poznatom narodnom poslovicom „pomozi sirotu na svoju sramotu“, no more mister nice guy stavom, iako je, sada već malo kasno.
