U petak je Gradsko kazalište “Zorin dom” počastilo karlovačku publiku predstavom kakve su izuzetna rijetkost na njegovom repertoaru. Autorsko-izvođački, plesno-glumački dvojac, Ivana Kalc i Jerko Marčić donjeli su i izveli na karlovačkoj kazališnoj sceni predstavu pod nazivom „Naša stvar“, nastalu u produkciji Umjetničke organizacije Kabinet iz Rijeke, a za gostovanje ove predstave u Karlovcu zaslužan je projekt Plesna mreža Hrvatske koji se primarno bavi distribucijom djela suvremene plesne umjetnosti na nacionalnoj razini putem gostovanja predstava odabranih godišnijm javnim natječajem u suradnji s partnerima.
Prostor scene izvođači u karlovačkoj verziji izvedbe dijele s publikom, što nije rijetkost za ovakav tip predstava, no interes karlovačke publike bio je ipak veći od predviđenih tri reda stolica na sceni, pa se dodao i red jastučića ispred prvog reda i još pokoja stolica sa strane. Ta je popunjenost od samog početka stvorila ugodnu atmosferu i intimnost u fizičkoj bliizini s izvođačima tijekom trajanja predstave.
Predstava „Naša stvar“ nastala je iz suradnje i iskustva plesačice i glumca u kojoj nastaje zanimljiv izvedbeni materijal koji tematizira hrvatsku stvarnost koju danas karakterizira sveopća melankolična apatija i želja za emigracijom kao mogućim izlazom iz iste. U predstavi se istančanim humorom podcrtava ponašanje većeg dijela društva koje svakidašnjim kukanjem i/ili ogovaranjem kompenzira činjenicu nemoći pojedinca da značajnije djeluje, kako na promjene u društvu, tako i na osobne izbore i promjene koje bi bile pokrenute konkretnom akcijom. Snovi jednog para koji se priprema na odlazak ironično su prikazani kroz motive, pokret popraćen tekstom, te rekvizite i kostime. Oni puno debatiraju, pakiraju se i pripremaju, ali vrijeme curi, a oni još samo čekaju da krenu, no nisu dužni nikome ništa objašnjavati, jer ova je priča samo njihova stvar.
Kroz tijek predstave uspostavlja se veza između različitih vremena u kojima se povijest ponavlja, u kojima se napuštalo zemlju u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom iz različitih razloga – socijalnih, političkih, avanturističkih i drugih, ali se paraleno uspostavlja i veza između različitih umjetnosti i umjetnika, pa se na nekim razinama dotiču i film kao inspiracija i radio kao medij za mase i Woody Allen i Anton Pavlovič Čehov.
Umješnošću i iskustvom profesionalaca, svojom interpretacijom u izvedbi, akteri suptilno i vrlo uspješno popunjavaju prostore cinizma, ironije, bahatosti i oholosti stvarajući višedimenzionalnu priču koja je sve, samo ne balana.
Prema riječima samih autora, s kojima je na kraju predstave bio i kratak razgovor s publikom, izvedbeni materijal za predstavu nastajao je u procesu u kojem se kretalo iz gesti koje su vodile do sadržajnog konteksta. Istraživanjem kroz geste dolazilo se do onih koje nose konotacije i kontekst, išlo se iz forme koja je uvjetovala narativ iz kojeg je proizlazio i govor.
S obzirom na proces rada na predstavi, koji je metodološki možda najbliži razvojnom kazalištu u kojem je polazišna točka procesa rada, bilo što što nije dramski tekst, i fizičkom kazalištu u kojem je naglašena puna upotreba izražajnih sredstava izvođačkog tijela i glasa i korištenje tih sredstava u komunikaciji i interakciji s partnerom kroz više načina ekspresionističkog izvođenja kao što je mima i ples, te različiti načini stiliziranog pokreta i govora, predstava otvara još cijelu paletu tema koje se lako isčitavaju u svojim naznakama kao što su partnerski odnosi, patrijahalno drušvo, osobna propitivanja, nemogućnost ostavljanja prošlosti, starog načina života, nemogućnost realizacije odluka, čekanje da se nešto riješi samo od sebe, prebacivanje krivnje, ovisnosti…
Autori se kroz likove koje igraju bave temama koje su im iz izvođačkih pozicija plesačice i glumca zajedničke – koliko smo danas zapeli i u umjetničkom donošenju na scenu nečeg novog i/ili već neviđenog.
U svakom slučaju za razvoj i senzibiliziranje publike za suvremenu izvedbenu umjetnost, značajno je gostovanje predstava ovog tipa i promišljeno postavljanje repertoara gradskog kazališta koji kao jedina takva ustanova u Karlovcu treba pokrivati sva područja izvedbenih umjetničkih praksi i poetika, koje se nužno, kratkoročno ne mjere brojem prodanih ulaznica.
Zvuk predstave su oblikovali Pierre Fanneli, Ivana Kalc i Gareth Knight.
