Philomena Lee je Irkinja rođena prije 84 godine u Sjevernoj Irskoj u okrugu Limerick. Premda je ime okruga najpoznatije kao naziv za zabavnu i ponekad opscenu vrstu kratke poetske forme, Philomenin život nije bio nimalo zabavan, a opscenost su joj predbacivali u tolikoj mjeri da su joj život pretvorili u neku vrst pakla na Zemlji. Dovoljno da Philomenin život bude ovjekovječen u knjizi The Lost Child of Philomena Lee, koja je poslužila i kao predložak za film.
Kad joj je bilo 18, ostala je trudna s poštanskim radnikom Johnom kojeg je upoznala na nekom sajmu. Ono što je trebalo biti sretan događaj, Philomeni je zagorčalo život iz jednog jedinog razloga – John i Philomena nisu bili vjenčani. U strogo katoličkoj Irskoj pedesetih godina prošlog stoljeća to je bio smrtni grijeh. Njen otac, strog i pošten katolik, nije joj mogao oprostiti, odrekao se Philomene i smjestio ju daleko od očiju javnosti u opatiju Sean Ross u mjestu Roscrea. Nikad više nije pitao za nju niti za unuka.
U opatiji su joj dozvolili da rodi sina, ali odmah po rođenju odgoj djeteta preuzele su časne sestre. Philomena je imala pravo svaki dan vidjeti sina jedan sat. Ostatak dana provodila je u dugotrajnom iscrpljujućem radu i molitvi. Tri godine kasnije, po njenog Anthonyja došli su usvojitelji. Nije imala pravo glasa, imala je pravo samo neutješno plakati kad su sina nasilno odvojili od nje. Još nekoliko godina kasnije, uspjela je napustiti opatiju, odselila se u Englesku i tamo počela novi život. Svoju tajnu dugo je skrivala od obitelji. Napokon, za Božić 2003. godine priznala je svom suprugu i djeci da je rodila sina o kojem ništa ne zna i nikad ga nije vidjela nakon što su ga usvojitelji odveli iz opatije. Njena kći Jane kontaktirala je novinara Martina Sixsmitha i zamolila ga da pokuša pronaći brata za kojeg je tek nedavno saznala da postoji.
Otprilike u tom trenutku počinje radnja filma “Philomena” redatelja Stephena Frearsa iz 2013. godine. Philomenu glumi slavna Judi Dench, a novinara Steve Coogan, koji je i napisao scenarij prema knjizi Martina Sixsmitha. Novinar se isprva nećka, ne zanima ga to, on je politički novinar koji je trenutno bez posla, želi raditi, ali ne baš takve životne priče. No kad upozna Philomenu, njena sudbina ga zainteresira i odluči joj pomoći da pronađe sina.
Istraživanje počinju od opatije u kojoj je Philomena provela ono što su joj trebale biti najljepše godine mladosti. Sixsmith želi saznati imaju li i dalje podatke o usvojiteljima. Nailaze na zid šutnje. Sestra Clara prima ih uljudno, ali vrlo hladno i ni na jedno Martinovo pitanje ne daje odgovor. Dokumenti su nestali u požaru, govori sestra Clara, časne iz Philomeninog vremena već su jako stare i ničeg se ne sjećaju. Jako joj je žao, ali ni na koji način ne može im pomoći.
Sixsmith ima dobre veze, zna kako i gdje tražiti podatke, te u nekoliko tjedana uspijeva ono što Philomeni desetljećima nije uspjelo. Sina je posvojila američka obitelj te Philomena i Martin odlaze u Ameriku. Vrlo brzo po dolasku Martin otkriva da je Anthony u novoj obitelji dobio ime Michael Hess. Na internetu pronalazi još zanimljivih detalja o Anthonyju/Michaelu, uključujući i podatak da je umro 1995. godine.
Philomena je slomljena i želi se odmah vratiti kući, no Martin ju nagovori da ostanu i istraže kakav je život Michael imao u Americi. Kroz ostatak priče, a to je otprilike polovina filma, u maniri krimića Martin i Philomena otkrivaju nevjerojatne podatke o Michaelu, toliko različite od Philomenina života da u jednom trenu, vjerojatno tješeći samu sebe, kaže da Anthony nikad ne bi imao tako ispunjen život da je ostao s njom. Na kraju, vraćaju se u opatiju kako bi zaokružili priču. Martin ovaj put ne prihvaća šutnju, isprovocira odgovore koji su toliko različiti od svega u što je Philomena vjerovala cijeli život.
No to nije poljuljalo Philomeninu vjeru koja i nakon svega ostaje čvrsta kao i prvog dana. I dalje sam redovna na misi, kaže u jednom trenu sestri Clari. A kad Martin kaže da je bijesan zbog svega što joj se dogodilo, Philomena tiho i pomirljivo govori: „Ne želim mrziti ljude. Ne želim biti kao vi. Sigurno je iscrpljujuće biti stalno bijesan.“ Ona zna da je zlo to što su joj napravile časne u opatiji, ali im oprašta, premda joj Martin više puta ponavlja da ne zaslužuju njen oprost. Kad su joj rekli da je grijeh to što je imala seks s Johnom, povjerovala im je bez dvoumljenja. Martinu jednom prilikom potpuno ozbiljno kaže da je sretna, jer su porod preživjeli i ona i sin, što nije bila sudbina mnogih djevojaka zatočenih u opatiji.
O životima tih djevojaka 1998. snimljen je TV dokumentarac “Sex in a Cold Climate” i to je bilo prvi put da su vizualni mediji progovorili o temi o kojoj se dotad samo šaptom govorilo u uskom krugu. Nekoliko godina kasnije Peter Mullan snimio je film “Sestre Marije Magdalene”, prvi igrani koji progovara o strašnoj sudbini irskih djevojaka koje su imale tu nesreću da su zatrudnjele, a da nisu bile u braku. “Sestre Marije Magdalene” mučan su i težak film koji se koncentrira isključivo na jeziv život djevojaka u opatiji, za razliku od Philomene koji fokus stavlja na dugoročne posljedice skandalozne irske prakse.
Ako vam treba još neki dobar razlog da ne budete katolik, pogledajte film Philomena – napisao je jedan korisnik u svom osvrtu na IMDb-u. Taj rad svakako funkcionira i na taj način, no prije svega ovaj film je uperen protiv institucija koje vjeru shvaćaju i nameću militantno-fanatičnim metodama. Lik Philomene nudi dijametralno suprotno rješenje. Philomena je doslovno i pobožno shvatila poruku o praštanju i okretanju drugog obraza, a potpuno previdjela oko za oko i ostale biblijske priče o osveti. Primjerice, čak i kad sazna da je njen sin bio homoseksualac, ne osuđuje ga s visine – suprotno od njenog oca koji se nje odrekao kad je ostala trudna izvan braka i mrzio je cijelog života.
Philomena je onaj dobrodušni i nemrzeći ideal kršćanina koji je vjerojatno prva asocijacija na tu riječ – za razliku od gotovo svih ostalih katolika koje vidimo u filmu.
