Profesura: Anatomija ugode Karlovca

Sažeti prostor / vrijeme, zelenilo i rijeke – kao cjelina su temelj užitka, ali nije sve cvijeće

Autor: Vladimir Lay

Karlovac je izuzetno ugodan grad za življenje. Tako mislim, tako osjećam živeći u njemu dvije i pol godine. Do nedavno u četvrti Rakovac uz Koranu, a sada na brijegu četvrti Švarča.

S ovom tvrdnjom ne otkrivam Ameriku. Mnogi građani Karlovca i jedan broj gostiju s kojima sam razgovarao misli i govori isto – ugodan je ovo grad. Ovdje ću iznijeti splet osnovnih argumenata za ocjenu koja je iznikla i iz usporedbe s drugim gradovima u Hrvatskoj, pretežno sa Zagrebom. Ugoda se rađa iz doživljaja, ugoda je doživljaj. Na kojim se uporištima generira doživljaj ugode grada Karlovca?

Prostor / vrijeme dražesno sažeti

Određenje granica Karlovca u administrativnom, upravnom, smislu nam kaže da je velike površine i nemalog broja stanovnika. Upravljači i krojači izbornih jedinica su se davnih godina dosjetili da se Karlovac sastoji od mjesnih odbora – ruralnih naselja i predjela bliže i daljnje okolice grada – i gradskih četvrti koje su zapravo urbano tkivo grada.

Dio grada koji ima doživljajno urbani karakter naprosto nije velik. O tom i tolikom gradu ovdje pričamo. Koju god potrebu treba obaviti u gradu, lokaciju doseći bilo da tamo morate ili vlastitim izborom želite doći, sve je relativno blizu. Prostor / vrijeme su ovdje sažeti. To je temeljna infrastrukturna ugoda sama po sebi.

S bilo koje strane grada u zoni gradskih četvrti na bilo koju drugu, i najudaljeniju stranu grada želite doći – automobilom ste za pet do najviše 15 minuta. Za doći u Zagrebu od kuće ujutro na posao, ako ste na primjer stanovnik zapadnih Vrbana, a radite na istočnoj Pešćenici, treba vam oko 40 minuta vožnje u limenim kolonama. Natrag isto toliko. Zamislite si zorno tu patnju.

Nizinski središnji dio Karlovca, njegov city, je površinski malen. Obližnja jezgra, u doba renesanse začeta Zvijezda, danas pasivna zona grada s jedva 900 stanovnika, može se s kraja na kraj prepješačiti laganim korakom za deset minuta. Novi dio grada, koji se počeo graditi početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, nalazi se preko željezničke pruge i iz cityja je na dosegu za 10-15 minuta hoda.

Dakle, bili toga svjesni ili ne – ugoda prostor/vrijeme je tu. Ono kamo idemo i ono kada i koliko dugo idemo su sažeti, bliski, skoro pa nekako intimni. Vrijeme se štedi, sve je nekako tu, blizu, a odatle često i blisko. Koridori za pješački promet su dobri – pješak je mali car, a nije loše u ovome gradu niti biciklistima.

Grad i zelenilo se druže

Druga temeljna ugoda Karlovca je desetljećima razvijana i gajena količina, vrsta i raspored zelenila. Karlovac nije zeleni grad kao Tapiola u Finskoj, ali grad i zelenilo se druže. Još početkom 20. stoljeća Karlovac je dobio epitet grada parkova. I danas je u jednom dijelu ovaj grad – grad-park.

Knjiga Antuna Alegra i Radovana Radovinovića, sjajna monografija pod naslovom „Zelenilo u Karlovcu – povijesni pregled i parkovna flora“, izašla ne tako davne, 2012. o tome dokumentirano, sadržajno priča riječju i fotografijama.
Zelena je karlovačka periferija – Mekušje odmah preko mostova na Korani prema istoku, Logorište uz Koranu, Turanj i Jelaši uz cestu prema Slunju i Plitvicama, Banija, Drežnik, Jelsa, ali i Gaza uz Kupu. Ali zeleno je i samo srce grada.

Prije svega – tu je promenada (kružno šetalište) oko Zvijezde. Dvoredi kružnog šetališta prate vršni obod šestokrake gradske tvrđave. Zasađeni su davne 1860. na poticaj Maksimilijana plemenitog Catinellija, mladog časnika austrijske vojske koji je umro u Karlovcu 1907. godine. Šetalište od Velike kavane, danas Papas bara, prema Gradskom kazalištu „Zorin dom“ imalo je, a i dalje ima, ima više prolaza kroz zgrade na Korzo. Zvalo se sukladno povijesnom trenutku, dakako uvijek prolaznom, šetalište Marije Valerije, pa zatim Perivoj Slobode, a danas šetalište dr. Franje Tuđmana.

U bivšim šančevima uređene su parkovne površine koje zvone svijetlozelenim bojama travnjaka, ali i raznog grmolikog bilja. Šetališta na obodu, posebno ova uz Korzo i Zorin dom, gdje je 2017. došao i mali glazbeni paviljon, sve do strukovne škole na izlazu iz Radićeve ulice prema jugu, glavni su poligon svakodnevne šetnje stanovnika grada. Netko pametan u suvremenoj gradskoj upravi se pobrinuo da šetnica bude opremljena nizom kvalitetnih i lijepih klupa za odmor i užitak. Šančeve koriste roditelji s djecom za igru, mladež za kulturne i zabavne događaje, a i šetači pasa su uvijek tu.

Drugi moćni zeleni gradski prostor su koranski parkovi, uključujući Vunsko polje, a posebno je moćan Vrbanićev perivoj veličine oko četiri hektara, otvoren za javnost još 1896. godine. Zelenilo uz Koranu od Foginovog gradskog kupališta do drvenog mosta je doživljaj za sebe. Šetati u gradu uz rijeku u kojem se ljudi ljeti i kupaju, plivaju i lete labudovi i patke, automatski proizvodi ugodu, oku, tijelu, plućima. Na to se nadovezuje prostrani i dragocjeni arboretum Šumarske i drvodjelske škole Karlovac.

Cijeli grad ima obilje kraćih i dužih drvoreda koje su sadili mudri i senzibilni preci. Osobno u smislu doživljaja parka u gradu smatram dragocjenim hortikulturno uređenje, po arhitketu Zvonimiru Fröhlichu iz 1952. godine u stambenom industrijskom naselju Švarča koje se do danas za stanovnike pretvorilo, uz vrtne površine uz dio zgrada, u naselje – park prožet drvećem crnogorice, oraha i drugih, na brijegu poviše grada.

Zelenilo grada kvalitetno i marno održava gradska tvrtka „Zelenilo“ (dobitnik Certifikata ISO 9001: 2008). Suhe brojke kažu da održava 1,333.186 četvornih metara zelenih površina. Tu je u gradu kao cjelini 25 kilometara drvoreda, oko 20.000 četvornih metara živica i obilje cvjetnih gredica, ružičnjaka, ukrasnog grmlja te oko 10.000 ‘kvadrata’ sipinjenih staza. Tu su i brojna dječja igrališta.

Grad živi prožet rijekama

Zagreb ima Savu, ali kao da je i nema. Davno su se ljudi prestali na njoj kupati, ne tako brojni šetači i trkači gledaju je danas s nasipa. Bistra nije, dno i raslinje se ne vidi.

Karlovac je, kažu, grad na četiri rijeke. Osobno ne vidim Dobru kao gradsku rijeku, ali hajde, neka im bude. Mrežnica i Korana se sastaju na Logorištu, Korana, s Mrežnicom u sebi, i Kupa na samom izlazu iz grada prema Pokuplju.
Rijeke Karlovcu, istina – to jest nevolja – dva puta godišnje donose poplave periferije grada. Voda se do visokih razina diže i na Korani i Kupi u samome gradu. Cjelovitog sustava za obranu od poplava nema, ali se planira završiti s pedesetak kilometara nasipa do 2023. godine.

No, imati vodu u gradu, protočnu, ugoda je sama po sebi. Moći se kupati za toplih dana i mjeseci, gotovo usred grada, u čistoj Korani i Mrežnici – to je skoro pa kraljevska ugoda. Ne morate jahati na more da se na trenutak rashladite, ono je na neki način tu. Nije to samo ugoda za kupače, pa onda za ribiče, veslače i šetače uz njenu obalu. To je opća ugoda za doživljaj, za psihu. Voda smiruje, podržava meditaciju, veseli.

Sažeti prostor / vrijeme, zelenilo i rijeke – kao cjelina su temelj ugode Karlovca.

Ugodu čini još mnogo toga. Karlovac nema pretjeranu gustoću stanovnika po četvornom kilometru, nije ovo neboderski New York ili betonski Novi Zagreb. Ovdje se još pretežno živi i prometuje u odsustvu prometnih gužvi, sporije se vozi gradom, nema zelenog vala, semafora je malo, čekanja u prometu i stajanja nisu učestala. Velika gužva je samo ponekad oko gradske tržnice i na sajmištu preko Korane petkom.

Dakako, nije sve u Karlovcu cvijeće, ugoda i užitak. Ima i neugodnih stvari, točaka. Subjektivno doživljeno, Karlovac je koracima koje godinama nije činio zapustio veći dio svoje jezgre – Zvijezde. Obnovljen je mali dio objekata. Dio se još drži, dio tone sa zubom vremena u loše, a neki objekti i u ruševno stanje.

Mnoge fasade u gradu su zapuštene. Kao da smo u Petrinji, Glini, Kostajnici, Sisku, a ne u Varaždinu, Daruvaru, Čakovcu i slično.

Danas šira kontaktna zona Zvijezde prema Kupi, dakle city, nema niti jedan punokrvni, javni trg kao društveno žarište. Čudno, zar ne? To je greška planera i upravljača svrhama u Karlovcu na središnjim prostorima koji se trgom nominalno nazivaju. Na trgu Milana Šuflaja je parking. Na Korzu, na trgu Matije Gupca je neka čudna sirena. I što još? Na Strossmayerovom trgu ispred gradske uprave je parking (?!), a tu su temelji kapelice Sv. Josipa. Vrlo čudno.

Nadalje, mnogo toga u modernoj urbanoj opremi i organizaciji grada nedostaje. Karlovac nema prikladan javni promet. Čudno, zar ne? Ima rijeke, ali nema fontana, toliko drag element domaćim ljudima, ali i posjetiteljima. Nema čak niti javnih malih česmi za napiti se vode za ljetne žege. Nema olimpijski javni bazen. Nema kino. Kino Edison? Eno ga žalosnog uz krasnu promenadu, leži kupljeno nedavno prije lokalnih izbora 2017. od Grada i čeka. Čeka Godota? Valjda ne.