Umjesto u crkvu, za druženje s braćom i sestrama koji mi nisu krvni, al’ su ljudski rod, odlazim na plac. Bliski susreti s ostatkom vrste djeluju istovremeno otrežnjujuće i povezujuće, a baš subotom rano ujutro, sve sile i strujanja nježno me gurkaju da ustanem.
Još krmeljavih očiju zurim u plafon, a dernjava djece s ulice požuruje me da se napokon iskobeljam iz kreveta. Dok se premišljam hoću li samo navući jaknu preko gornjeg dijela pidžame i krenuti, umivam ostatke snova iz očiju, zagladim čuperke i na vratima haustora sjetim se da nisam ponijela smeće na izlasku iz stana.
Kako put do jutarnje kave prolazi pored pekare, u transu slijedim zamaman miris svježe pečenog peciva, slasnog proizvoda generičkog brašna od kojeg se mijesi sve, od kroasana do raženog kruha bez raži. Uživanje u krafni za tri kune jedne će subote biti slađe no druge, ovisno o velikodušnosti pekara ili stupnju njegovog mamurluka; fućka mu se za standardizaciju i jasne normative razvikanih franšiza. „Prošli put vam krafne nisu baš bile krcate pekmezom“, prokomentiram slučaj od prošle subote. „Kako to mislite“, pita me pekmezastim glasom slatka mlada prodavačica, koju godinu mlađa od mene. „Pa tako, kako kažem. Nekad pekmez curi iz krafne i jedva uspijevam održati osnove bontona za stolom, a nekad je suha kao spužva, s dvije, tri kapi pekmeza i to je to“, odvratim. „Joj, pa to nije moguće, mi imamo dozirku za te krafne i kad ih punimo, uvijek je isto“, objašnjava mi. „OK, moguće“, pomirljivo dodajem, „ali nije li isto tako moguće da se osoba koja puni te krafne malo jače nasloni na tu dozirku pa da ipak ne bude uvijek isto?“, dometnem u pokušaju utvrđivanja činjenica. „Moguće je“, sliježe ona ramenima, „ali je malo vjerojatno. Jel’ vam treba vrećica?“. Od tog dana, već kad me ugledaju na vratima viču: „Vadi krafne s više pekmeza!“ i smiju se k’o lude na brašno.
Nosim dragocjenu krafnu u škarniclu i ulazim u kafić koji se proteže na čak tri etaže. Pošto mi je nezamislivo da pri mogućnosti odabira podrum-prizemlje-kat otpužem pod zemlju, a u prizemlju ima mjesta samo za šankom, odlučujem se uspeti na podest koji glumi kat. Ne mogu na šank, tamo se uvijek osjećam kao da smetam i ne mogu se koncentrirati na išta osim piljenja u konobara dok ispušta mlaz pare za vruće mlijeko, ili pretražuje police za odgovarajućom vrećicom naručenog čaja, ili triput ponavlja drugom konobaru što treba kucati na kasi, dok ovaj psuje pošto je krivo čuo narudžbu i sad mora sve ispočetka. Prolazi mini vječnost dok konobar uopće shvati da je netko nov stigao na gornju etažu. Uskoro po drmusanju čitave konstrukcije zaključujem da dolazi. Izdaleka je jasno da mu se ne pentra dvaput gore i upućuje mi pogled kroz stisnute kapke; duri se jer nisam naručila napitak usput na šanku. „Dobar dan“, veselo pozdravljam, „molim vas produženu u veliku šalicu. Hvala“, cvrkućem dok tip odlazi, sveudilj gunđajući. Nakon desetak minuta vraća se s kavom. Mala količina napitka prolila se po tanjuriću; zbog stepenica, bit će. Zahvaljujem, on ne reagira, već se okreće i odlazi. Kušam kavu, grozna je. Pijem dalje. Neobjašnjivi mazohizam tjera me da popijem kavu. Ostavljam pare za kavu plus kunu bakšiša na stolu, puna povjerenja prema bližnjem i daljem svom, te izlazim. Prolazim pored štanda s plastičnim cvjetnim aranžmanima jarkih boja, guram se kraj pulta na kojemu djevojka prodaje isključivo plastične kese i dolazim do tezge svoje gospođe za peršin, matovilac i paradajz. Mateja me davnih dana naučila radit izvanredno ukusnu juhu od kukuruza za izradu koje mi treba peršin, pa gospođa povrh volovskih srdaca i matovilca za pet kuna gura jedan stručak peršina u vrećicu. I još dva krastavca. Poklanja mi. „Bez brige, već je ona to tebi naplatila“, rekli bi cinici, ali baš me briga; poklonila mi je dva krastavca i gotovo. Opraštam se s njom jer moram dalje i ona to zna, jer ne drži žute tikvice. Dok hodam koridorom između tezgi, nastojim odlučno gledati naprijed i ne lunjati pogledom uokolo, jer čim uhvatim pogled bilo kojeg prodavača učas me salijeću da dođem k njima („Vidi, curo, kakva blitva!“). Teško mi je birati i svaki put, kad odaberem kupiti kod jednog od njih, razmišljam jel’ sad onaj drugi tužan što ne kupujem njega. A da kod svakog kupim jednu voćku ljutili bi se, psovali me, pljunuli a možda i prokleli kao što je brkata gospođa koja prodaje perad učinila s nekim dedekom koji joj je platio kokošje nožice i kljunove isključivo žutim kovanicama („Šta nećeš da uzmeš, kune su to!“), pa je bacila na njega kletvu, a njemu su iz šake ispale te silne lipe i počele se veselo kotrljati po podu punom kora, golubljeg perja i prašine.
Pune vrećice hrane, i s jednom kruškom u ruci, hodam do sljedeće postaje. Prolazim kraj odjela tekstila; niza štandova od kojih je svaki nudi novu kolekciju turske robe. Troje gaće kupiš za petnaest kuna, jedne za deset. Tri para čarapa („Češljana vuna, za vas mlada damo dvajst kuna!“). Donji dijelovi trenirke i tajice; muške su šezdeset, ženske trideset kuna. Dimije dvadeset. Tenisice sto kuna; piše Nike, ali s dvije kvačice („Šta, to je dupli Najk! Duplo bolje od Najka!“). Posljednji je štand s plastičnim remenjem, pederušama, koferima od osamdeset litara i hrpetinom češljeva. Nakon mimohoda kroz konfekcijski dio tržnice dolazim do posljednje postaje, Kauflanda. Jedno od ključnih razlikovnih obilježja Kauflanda, u odnosu na šminkerski Interspar ili daleko manji Lidl, jest što je Kaufland toliko velik da u svoje grotlo prima desetak drugih, manjih radnji. Lijevo od ulaza nalazi se ugostiteljski objekt brze prehrane; kiosk u kojemu se prodaju pečeni pilići (cijeli ili polovice), prženi komadići svega zamislivog i hot-dog. Iz kioska se širi opojan miomiris koji obara s nogu, naročito ljeti, kad se nošen povjetarcem širi susjednim kvartovima. Bez obzira na vremenske uvjete, pod natkrivenom tendom tu se može pojesti nešto s nogu, a zatim obrisati suvišnu majonezu o nogavicu. Odmah po ulasku u Kaufland, lijevo se nalazi izrazito potrebna prodavaonica u kojoj mogu kupiti srebro s ili bez državnog žiga, a preko puta je radnja gdje se prodaju ljekoviti čajevi, odnosno uvarci, koji uspješno uklanjaju boljetice, podižu raspoloženje, utječu na potenciju, donose miran san, pomažu izbacivanju bubrežnih i razbijanju žučnih kamenaca, truju neprijatelje, pospješuju rast sisa i uklanjaju čukljeve kada se u kipući uvarak namoči problematično stopalo. U Kauflandu brzo obavljam kupnju, no na samoj blagajni padam u iskušenje da preostalu lovu proćerdam na ekskluzivno izdanje sličica Europskog nogometnog prvenstva 2016, kojih je puna polica i prekriva ih prst prašine. Uz njih se bljeska fidget spinner, čija je zvjezdica uspjeha utrnula i prije nego li je zasjala punim sjajem; iznos od četrdeset kuna na kutiji je prekrižen i sad piše dvadeset i pet, ali još je ondje i nitko ga neće, pa neću ni ja.
Na povratku kući još zastajem kraj improviziranog mobilnog kioska Jehovinih svjedoka sa željom da prelistam najnoviji broj magazina ‘Probudite se!’, dok mi gospođa koja odgovara na pitanja znatiželjnika i regrutira nove članove maše rukom da uzmem časopis. Odlazim, puna srca i nešto praznijeg želuca, uživajući u zanimljivosti, predvidivosti i pouzdanoj običnosti svoje subote.
