U proljeće 1994. godine objavio sam u karlovačkom Svjetlu članak “Povijest budućnosti”. U vrijeme nastanka teksta rat je još trajao i bilo je neke zanimljive perverzije u traženju usporedbi i nalaženju sličnosti karlovačke ratne stvarnosti s mračnim filmskim vizijama kojima su filmaši ispisivali povijest budućeg svijeta. Tako sam, primjerice, pronašao sličnost s filmom Johna Carpentera iz 1981. “Bijeg iz New Yorka”. Vrijeme radnje je 1997. godina, u vrijeme pisanja mog teksta još uvijek u budućnosti, danas već daleka prošlost. Filmski New York, točnije Manhattan, opasan je zidom, a cijeli otok pretvoren je u najstrože čuvan zatvor, što je mene asociralo na nemogućnost izlaska iz Karlovca tijekom najgorih ratnih dana kad je muškarcima za svaki izlazak iz grada trebala posebna dozvola. Uzgred, ideja američkog predsjednik Donalda Trumpa o gradnji zida na granici s Meksikom vjerojatno je svakog filmofila podsjetila na Carpenterov film. U filmu “Freejack” iz 1992., radnja je smještena u New York 2009. godine, grad više nije zatvor, ali čim padne noć na snazi je policijski sat, jednako kao i u Karlovcu ratnih godina.
Neki su filmovi ispali prilično proročanski, na primjer “Trkač” iz 1987., čija je radnja smještena upravo u godinu u kojoj živimo. Svjetska privreda doživjela je kolaps, hrana je racionalizirana, siromaštvo je golemo, a stanovništvo se zabavlja i drži u redu enormnom količinom nasilnih reality programa koji svi gledaju, a najvjernija publika upravo su najobespravljeniji slojevi društva.
A za neke druge filmove bilo bi nam svima bolje da se nikad ne ostvare. “Terminator” Jamesa Camerona i dalje je budućnost – radnja se odvija 2029. Strojevi su postali pametni i poveli rat protiv ljudi, rat u kojem ljudi neprekidno gube. Najave prema kojima američka vojska razvija autonomne ratne strojeve mogao bi u konačnici dovesti do toga da osnovna premisa Terminatora prestane biti fantastika.
“Blade Runner” (“Istrebljivač”), film Ridleya Scotta iz 1982., jedan od najboljih i najutjecajnijih ZF filmova prošlog stoljeća, u mnogim je stvarima debelo promašio. Vrijeme radnje Blade Runnera još uvijek je dvije godine ispred našeg vremena, ali stvarnost tog filma većim dijelom nije naša realnost. Nemamo letećih automobila, čovječanstvo ne osvaja svemir, nema replikanata koji će na negostoljubivim planetama obavljati teške poslove umjesto ljudi. U nekim drugim segmentima film je bliži realnosti. Sve je više autonomnih robota i strojeva koji u potpunosti samostalno obavljaju poslove, a od toga koristi imaju samo velike moćne korporacije koje se neumjereno bogate, kao što je prikazano u filmu.
Povijest budućnosti filmaši ispisuju i dalje. Najnovije poglavlje donosi nastavak Scottovog filma “Blade Runner 2049”, ovog puta u režiji Kanađanina Denisa Villeneuvea. Trideset godina nakon završetka izvornika počinje nova priča. Kakav je svijet novog Blade Runnera? Još je mračniji i opasniji od vizije iz prvog filma. Sredinom dvadesetih godina ovog stoljeća dogodilo se veliko zamračenje. Sve digitalne baze podataka su nestale, pa je zagubljen veći dio znanja koji niji bio pohranjen i na papiru. To je projekcija ozbiljnih strahova o kojima danas razmišlja sve više ljudi, uključujući znanstvenike poput Stephena Hawkinga te informatičke i tehnološke mogule kakvi su Bill Gates ili Elon Musk. Kako bismo, odnosno tko bi preživio te kako bi izgledao svijet u kojem jednog jutra više ne bismo imali mobitele, društvene mreže, GPS, digitalnu televiziju ili internet, nitko zaista ne želi saznati. Vrlo vjerotatno “Blade Runner 2049.” nudi pojednostavljeni odgovor na to pitanje. Koliko god grozna bila filmska stvarnost, naša realnost bi možda bila još i gora ako (ili kad?) nam se jednom dogodi nešto slično. U filmu nema ni jedne natuknice kako i zašto se dogodilo veliko zamračenje. Je li to posljedica ljudske gluposti ili nemara? Sabotaže? Terorizma? Ili je, a to je nastrašnija solucija, umjetna inteligencija dosegla onaj stupanj razvoja na kojem je zaključila da više ne želi služiti ljudskim bićima – inferiornim bespomoćnim neinteligentnim emotivcima? Novi nastavci Blade Runnera već su najavljeni, i bilo bi zanimljivo vidjeti filmski odgovor na ta pitanja.
Nekako u isto vrijeme s velikim zamračenjem, dogodio se i kolaps ekosistema. Opet, jasnih odgovora na pitanje zašto se to dogodilo u ovom filmu nema, ali mora imati neke veze s globalnim zatopljenjem i ratovima. Poljoprivreda je propala, GMO nije uspio osigurati dovoljnu količinu hrane. Sunčana Kalifornija pretvorena je u negostoljubivu hladnu polupustinju – prikazivanje filma poklopilo se s najgorim požarima u povijesti Kalifornije koji tu saveznu državu počinju pretvarati u mjesto slično onom što gledamo na ekranu. Izumitelj Niander Wallace spas je pronašao u crvima. Ishrana u kojoj značajan udio imaju kukci nešto je što bi se zaista moglo vrlo skoro ostvariti, slični pokusi i projekti već danas se provode u mnogim razvijenim zemljama svijeta.
I kao što biva često u stvarnosti, na crvima kao hrani neizmjerno se obogatio samo jedan čovjek, ostatak čovječanstva tek je uspio preživjeti. Nakon uspješnog biznisa sa crvima, Wallace je neumjereno počeo širiti poslovanje kupujući tvrtke posrnule u krizi. Tvrtka Tyrell, glavni proizvođač replikanata, bankrotirala je, Wallace ju je jeftino tržio i nastavio gdje je stara tvrtka stala. Razvio je novu liniju replikanata, Nexus 9, koji ne znaju i ne mogu pokazivati onakav stupanj samovolje koji su imali replikanti u prvom filmu. Novi replikanti ne smiju povrijediti čovjeka, a njihova volja se očituje tek u bespogovornom služenju ljudima.
Glavni junak upravo je replikant nove serije, poznat kao K. Kako bi razlikovanje od ljudi bilo što naglašenije replikanti nemaju ime već samo brojno-slovčanu oznaku, a K je ljudima prihvatljiva kratica te oznake. On je blade runner – posao mu je da hvata odmetnute replikante ranijih generacija i uništava ih, za što se koristi eufemizam umirovljenje. K je jako dobar u svom poslu. Prilikom jednog umirovljenja otkriva nešto za što su svi smatrali nemogućim – replikantica starije generacije jednom je rodila dijete i umrla pri porodu. U potrazi za djetetom K mora najprije pronaći Deckarda, blade runnera iz prvog filma, kojeg nitko nije vidio već 30 godina.
Tragajući za Deckardom, K će i o sebi otkriti činjenice kojih nije bio svjestan. Potraga za Deckardom pretvara se u poniranje vlastite svijesti i prošlosti, a pritom se u filmu propituju vjekovna pitanja o životu i smrti, uz mnoštvo novih, do nedavno nepostojećih pitanja. Kako će izgledati svijet jednom kad se umjetna inteligencija bude mogla razmnožavati? Kako će izgledati suživot s tom vrstom drugačijosti? Je li uopće moguć takav suživot ili će situacija neminovno eskalirati ratom? Tko bi mogao pokrenuti taj rat – umjetni organizmi, odnosno strojevi, kao u Terminatoru, ili možda ipak ljudi? Film ne nudi odgovore, ali budući da se i Wallace i replikantski pokret otpora nastoje dočepati tog djeteta shvaćamo da bi to dijete moglo odrediti budućnost ljudskog roda.
“Blade Runner 2049.” većim je dijelom punokrvni art film, meditativan, dugih statičnih monokromatskih kadrova, po čemu više podsjeća na filmove Andreja Tarkovskog nego na holivudske znanstveno fantastične spektakle. Svijet filma je dehumaniziran, mračan i tužan, svijet u kojem je usamljenost junaka gotovo opipljiva, a opstanak čovječanstva izložen sasvim novim prijetnjama. Zbog svega toga, gledatelji su podijeljeni u dvije grupe – ili strastveno obožavaju film ili ga ne podnose jednakim intenzitetom. Ljubitelji eskapističke fantastike sigurno će biti razočarani i ljuti jer film otkliže u akcijski spektakl tek kad se u zadnjih 50-ak minuta filma na ekranu pojavi Deckard, a dotad je dio publike nesklone filmskoj metafizici već izgubio strpljenje. Istina je, film bi bio koherentniji da je barem dvadesetak minuta kraći. Nastavak je dostojan originala, ali nije savršen. Vizuelno je prekrasan, no priči se svašta može prigovoriti. Primjerice, u jednoj sceni vidimo da se dječja radna snaga i dalje nemilice iskorištava. Ako u velikom broju postoje replikanti koji su poslušni bez iznimke, čemu onda za dosadne i po zdravlje opasne poslove koristiti djecu? Osim toga, ako se dogodilo veliko zamračenje koje je izbrisalo svo digitalno pohranjeno znanje, kako je onda napravljena naprednija generacija Nexusa? Sva tehnologija i procedura za izradu replikanata je bila sačuvana na papiru? Stvarno?
Na to pitanje film elegantno izbjegava odgovor, kako bi se mogao posvetiti autorima važnijim temama. Mnoge scene iz prvog filma imaju svoj nastavak ili preradu. Scena u kojoj Deckard elektronski analizira fotografiju, u vrijeme nastanka prvog filma tehnološki nezamisliva fantastika, u nastavku je još inovativnija. Jednorog kojeg je sanjao Deckard u novom filmu dobiva neku vrstu pojašnjenja. Ljubav Deckarda i Rachel, dakle ljubav između čovjeka i umjetno stvorenog organizma (ili čak između dva replikanta, ovisno smatrate li da je i Deckard replikant) u vrijeme prvog Blade Runnera izazivala je možda najviše kontroverzi. Nakon Date iz Zvjezdanih staza te likova iz drugih filmova, ljubav umjetno stvorenih pametnih organizama više nije nezamisliva. Upravo taj segment priče najpoetičniji je i najprivlačniji dio nastavka. Replikant K najviše pati od usamljenosti pa je nabavio podjednako umjetnu Joi, neku vrst trodimenzionalnog holografskog osobnog asistenta izraženih emocija. Scena u kojoj Joi premošćuje svoju bestjelesnost i ipak uspijeva voditi ljubav s K-om najljepši je dio filma.
Što nas dovodi do potencijalno najstrašnije poruke filma. Ljudski likovi redom su vođeni pohlepom i zloćom, a najviše humanosti pronalazimo u likovima K i Joi. Umjetno stvoreni organizmi, dakle, postaju nositelji ljudskosti, dok se ljudi pretvaraju u dehumanizirane ljušture koje ponajprije brinu o profitu ili preživljavanju, ovisno kojoj klasi pripadaju. Je li to stvarnost kojoj se približavamo? Ako je odgovor potvrdan, nemamo previše razloga za optimizam.
