Naš Djedo Josip, od sviju zvani Pepo, umro je osamdeset i šestoj godini. Prošle je godine tri puta kraće boravio u bolnici, i nakon svakog posjeta Daruvaru pitali smo se vidimo li Djedu posljednji put. I posljednji put je došao, i prošao, bez da smo toga bili svjesni. Potkraj rujna, a bio je to četvrtak, Djedo je uređivao okućnicu nakon ručka; škarama je rezao suho lišće i ocvalo cvijeće, skupljao grančice i vezivao stabljike. Kazao je Babički da se ne osjeća dobro, teško je disao. Tog poslijepodneva po njega su došla kola hitne pomoći. Navečer su nam iz bolnice javili da nije više s nama.
Babička i Ddjedo bili su u braku gotovo šezdeset godina. Odrasli su u dva susjedna sela. Nakon što su se vjenčali, pronašli su mali stančić u Daruvaru, i otišli onamo živjeti. Stvari su selili na biciklu, a Babičkini majka i otac za njima su dovezli šporet i singericu koju je Babička dobila u miraz.
Dok je odrastao, maleni je Djedo po selu hodao odjeven samo u košulju. Živio je s majkom u trošnoj kući, a njihova svjetovna bogatstva sastojala su se od dva jutra zemlje i jedne krave. Njegov otac, moj pradjed, poginuo je tijekom Drugog svjetskog rata. Pošto je bio gluh, nije bio mobiliziran u vojsku; nastradao je jednog zimskog poslijepodneva vraćajući se iz susjednog sela. Obiteljska predaja kaže da su ga pronašli u snijegu pored puta, s prostrijelnom ranom glave. Djedo i njegova majka nikad nisu saznali tko ga je i zašto ubio.
U to se ratno doba u selu skrivao čovjek, inače stolar po zanatu, koji nije htio ići u partizane. Pošto su majka i on bili siromašni, Djedo je sam mijesio i sušio cigle kako bi sazidali svinjac i kokošinjac. Stolar je naišao do njihove kućice i pohvalio Djedu, rekavši mu da je vrijedan i talentiran, a Djedinu majku nagovorio je da pošalje Djedu u Daruvar na zanat. Nedugo nakon toga, Djedo je sastavio bicikl i otišao u Daruvar, gdje je iznajmio sobicu i učio se stolarskom poslu. Izučivši zanat, oženio je moju Babičku, s kojom je imao dvije kćeri – moju tetku Miru i mamu Vjerušku.
Babička i Djedo od općine su dobili komadić zemlje na periferiji grada, i krenuli graditi svoju kuću. U tu su ulicu počele pristizati i druge, većinom mlade obitelji, a susjedi su pomagali jedni drugima, zajedno gradeći kuću po kuću. Djedo je svojim rukama radio namještaj; stolove, stolice, kredence i kuhinje. Napravio je vrata, prozore, pa čak i parket. Dok je mama krenula u školu, imali su vodovod, a uskoro i gradski plin, zatim vešmašinu. Uskoro je Djedo naučio lijepiti pločice, pa je susjedima u fušu gradio kupaonice.
U drvnom poduzeću Javor, gdje je radio, doživio je tešku ozljedu. U postrojenju je buknuo požar koji je Djedo pokušao ugasiti. Vatra je zaustavljena, ali se Djedo nadisao otrovnih para zapaljenih boja i otapala. Od nesreće se dugo oporavljao i dobio kroničnu astmu zbog koje su mu „svirala pluća“, kako je običavao govoriti.
Djedo je kuću i okućnicu doživljavao kao svoj životni projekt koji nikad neće biti dovršen. Nakon dovršenog zidića, Djedo bi počeo raditi na ogradi; kad je ograda bila gotova, počeo bi mijenjati crijep na krovu. Kako je gradio, tako je i sadio, a od starog je ribnjaka ispred kuće, u kojem godinama nije bilo riba već samo jata punoglavca i pokoja žaba, načinio je Djedo livadu. Uredio je da se s obližnjeg zemljišta ciglane doveze spaljeni pijesak i šuta, zatrpao baruštinu, posijao travu i posadio lješnjak, čemprese i vrbu. Stotine smo dana mi djeca proveli igrajući se na toj livadi.
Babička bi gunđala kad je Djedo uzeo jednu od svojih kapa i štap, pa krenuo u svoje duge šetnje po gradu i okolnim vinogradima i šumarcima. “Reći će ljudi, to je onaj đed što luta! I znaš, on razgovara sa psima”, tužila mi se Babička, a ja bih se raznježila na pomisao da naš Djedo poznaje i podraga svakog psa lutalicu i dvorištara na svom putu.
Unatrag dvije godine, Babička i Djedo su se posvađali planirajući putovanje u zagrobni život. Pragmatična je Babička htjela na vrijeme osigurati grobno mjesto za sebe i Djedu, no on je odlučio pomrsiti joj račune, izjavivši da želi biti pokopan na groblju u rodnom selu. Babička za to nije htjela ni čuti. „Tko će me tamo obilaziti, pa to je daleko od grada“, odmahnula je rukom i nastavila se baviti izborom parcele i izračunom troškova predviđenih u tu svrhu. Sjećam se da je mama intervenirala mireći obje strane, jer je Djedo tvrdoglavo inzistirao na svome, a Babička neumoljivo ustrajala u vlastitoj nakani. Ne sjećam se više kad je točno Djedo potpisao kapitulaciju, ali činjenica je da smo ga pokopali u Daruvaru, na padini zelenog brežuljka, pod sjenom visokih čempresa i u društvu nekadašnjih kolega s posla, Milera i Ožanića.
Kad smo bili mali, jutarnji ritual bi bio uvijek isti. Ustali bismo, i iz kreveta sjeli za stol. Babička bi nas poslala da se umijemo, a mi bi lagali da smo već umiveni. Na stolu je je čekala svakog jedna kifla namazana maslacem, i šalica Kraš Ekspresa. Djedo bi svako jutro, dok smo mi još spavali, odlazio po kruh i naša peciva. Pošto smo uvijek žurili početi s igrom, i vani su nas čekali prijatelji, ostavili bismo onaj crni, najgušći dio Kraša u talogu na dnu. “Vratite se. Kod nas se ništa ne baca”, zvala bi nas Babička dok smo jednom nogom bili već u dvorištu. Djedo bi nas u prolazu zaustavio da nas zagrli, a onda nas namjerno ne bi odmah pustio da odjurimo, već se smijao našoj žurbi.
Na dan pogreba, okupili smo se kod Babičke i proveli prijepodne u mnoštvu beznačajnih priprema za značajan događaj. Tijekom svakog razgovora s familijom, zatekla bih se kako virkam prema vratima sobe, očekujući da Djedo uđe kroz njih; stezanje u grlu svaki bi me put podsjetilo da njegove naočale i kapicu više neću ugledati, da nećemo mluvit česky, i da smo sada bez njega, a svi na broju.
Godinama se Djedo polako udaljavao od svijeta koji više nije doživljavao svojim. Djedovi su preci napustili Češku da bi na ovim prostorima izgradili bolji život, a njegovi su unuci napuštali Hrvatsku da bi, seobom u suprotnom smjeru, učinili to isto. Prestao se svađati s Dnevnikom, politiku više nije shvaćao, trendove nije pratio. Samo je do zadnjeg, kao i svakog dana prije toga, radio; svesrdno popravljajući u doba bacanja, uzaludno gradeći u eri rušenja.
Na shledanou, Djedo.
