Je li fiskalna decentralizacija, koja se najavljuje Prijedlogom Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, korak u pravom ili pogrešnom smjeru? Je li to približavanje “danskom” modelu, a mnogo je zagovornika tog modela organizacije lokalne i regionalne uprave i samouprave, ili bacanje dodatnog novca u bunar, da se tako, možda i pretjerano, izrazimo? Što bi bio bunar u našem slučaju? Bio bi to grad bez opozicije, bez medija i bez javnosti. Ako mislite da takav grad ne postoji, varate se. Karlovac je jedan takav grad, nažalost.
Dakle, ako bi se s državne razine slila veća količina porezom ubranog novca u lokalne kase, moglo bi se postaviti pitanje zašto bismo kao poreski obveznici podržali da se uveća, primjerice, karlovački gradski proračun nauštrb državnog? Na državnoj razini postoji barem nekakva javnost koja djeluje kao medij komunikacije, ali i sredstvo kontrole utroška novca od poreza. Bez obzira na silne afere kojima svjedočimo posredstvom medija, čini se da je djelovanje državne vlasti transparentnije i kontroliranije od mračnih vilajeta u koje se novac novim zakonom treba dodatno sliti.
Web stranica Grada Karlovca jest transparentna i sadržajna, ali tko je posjećuje? U Karlovcu niti novinari nisu naročito zainteresirani za to, a kamoli građani koji se ne bave javnim poslovima primarno. Može Grad Karlovac sve predočiti, ali pitanje je demokratske i političke kulture u zajednici koga će i koliko njih zanimati ti podaci, a aktivno i zainteresirano građanstvo nije prioritet gradske vlasti jer, da jest, to bi se vidjelo u mnogočemu. Zašto omogućiti Gradu Karlovcu obilatije financiranje kada iz godine u godinu ionako prenosi proračunski višak od 20 milijuna kuna? Ako netko misli da se u gradu mnogo radi, da su rekonstruirani vrtići, izgrađeni rotori, asfaltirane šetnice i ulice i izgrađen glazbeni paviljon, neka pomisli što bi se sve dalo učiniti da je vlast poduzetnija i da zna što će barem s tih 20 milijuna kuna. Koja je poanta tog proračunskog viška?
Najvažnija novina novog zakonskog okvira za financiranje gradova, općina i županija jest u tome što se sada središnja država odriče prihoda od poreza na dohodak. Konkretno, odriče se prihoda od kamata na štednju, koji je lani iznosio 368,8 milijuna kuna, u korist gradova i općina, no nije li to u biti, podijeljeno po svim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, mizerna svota? Jedinice lokalne samouprave bi ubirale, ako se usvoji u Hrvatskom saboru prijedlog Vlade, 60 posto, a županija 17 posto prihoda od poreza na dohodak. Za decentralizirane funkcije bi se izdvajalo šest posto. Riječ je o ulogama na području školstva, socijalne skrbi, vatrogastva i zdravstva koje su preuzele jedinice lokalne i regionalne uprave i samouprave. Prijedlogom Zakona, kojega je obrazlagao ovih dana ministar financija Zdravko Marić, 17 posto poreza na dohodak bi se namijenio takozvanom fiskalnom izravnanju, dakle taj bi se novac solidarno usmjerio od bogatih ka siromašnijim općinama, gradovima i županijama, što je, naravno, pohvalno.
Moglo bi to podsjećati na fond za nerazvijene u Jugoslaviji, ali ne treba nas to sablažnjavati. Svaki sustav teži ravnomjernom razvitku, počevši od Europske unije. No, uvijek postoje napetosti između bogatijih i siromašnijih. U Jugoslaviji su Hrvatska i Slovenija smatrale da ih se “pljačka” jer je ono što je zarađeno u tim republikama odlazilo, između ostalog, naravno, i za razvoj, primjerice, Kosova, a slični su sporovi između sjevera i juga Italije ili između Katalonije i ostatka Španjolske, pa sada gradonačelnik u odnosu na druge bogatijeg Samobora i predsjednik u hrvatskom parlamentu oporbene Hrvatske seljačke stranke Krešimir Beljak u kontekstu rasprave o prijedlogu novog zakona koji regulira financiranje općina i gradova tvrdi da Samobor nije Luxemburg, što će reći da je možda bogatiji od, primjerice, Belog Manastira, ali nedovoljno bogat da financira i to baranjsko mjesto, dakle već se i u ovoj raspravi nateže po osnovi bogati-siromašni. Milorad Batinić, gradonačelnik Ivanca, član Predsjedništva Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata, koja odnedavno sudjeluje u vlasti kao dio koalicije predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom, i zastupnik te stranke u Hrvatskom saboru, u emisiji “Otvoreno” Hrvatske radiotelevizije navodi da je ova fiskalna reforma samo početak decentralizacije zemlje, no teško je u to povjerovati onima koji smatraju da je teritorijalni preustroj preduvjet istinske decentralizacije.
To, naravno, ne mora biti slučaj, nego možda važnija decentralizacija odgovornosti. Kakvog smisla utoliko ima županija, koja je, više nego manje, posrednik u transferu novca s državne razine u bolnice i srednje škole? Jasno je, svima je poznato, da su županije, općine i gradovi, odnosno tvrtke i ustanove u njihovom vlasništvu, platforma za namirenje stranačkih vojski. To je, primjerice, uistinu primarna svrha i primarni smisao županija, da se ne lažemo.
Nekako se decentralizacija nametnula kao imperativ, no zaboravlja se da i središnja država neke svoje funkcije i svoj rezon i da nije nužno loše niti da ih zadrži, odnosno da ne mora uvijek biti najpametnije decentralizirati u zemlji u kojoj lokalna demokracija ne funkcionira, u kojoj su mjesni i lokalni izbori farsični i u kojoj su neuspješni ili skromnog uspjeha programi poticanja lokalne demokratičnosti. Može se okrenuti i pila naopako pa ustvrditi kako će veći lokalni proračuni i šire ovlasti jedinica lokalne i regionalne uprave i samouprave učiniti općine, gradove i županije demokratičnijima, da će zainteresirati građane da više pažnje posvete lokalnim i regionalnim politikama, no to ne mora biti tako.
Danska, da se osvrnemo i na taj model, je smanjila broj općina i gradova s 271 na 98, a broj okruga, što bi bilo nešto kao županija kod nas, s 12 na pet. U Hrvatskoj su, podsjetimo, 556 općina i gradova i 20 županija te Grad Zagreb koji objedinjuje funkcije i grada i županije. Jedan od argumenata okrupnjivanja jedinica lokalne i regionalne uprave u Danskoj bio je taj što će postojati veća distanca između predstavnika vlasti i građana, odnosno Danci u biti računaju da je u većim jedinicama uprave veća demokratičnost. Ujedno, nakon Drugog svjetskog rata je u toj zemlji izuzetno razvijena lokalna demokracija, odnosno demokratska kultura na lokalnoj razini, što se očituje u oblikovanju i volonterskom radu lokalnih komiteta i odbora građana koji se bave različitim oblicima života u zajednici. Koliko smo u tom pogledu Danci, toliko smo i decentralizirani.
Ako se ovim prijedlogom zakona ne magli samo situacija bez namjere da se uistinu uđe u reformu lokalne samouprave, za nadati se je da će fiskalnu decentralizaciju pratiti i istinska demokratizacija lokalnih sredina. Bez toga je bolje da novac ostane u državnoj kasi.
