Jedan od najspominjanijih gradova u Hrvatskoj proteklih dana bio je Karlovac, i to ne samo zbog prijetnji od poplava, koje u gradu na četiri rijeke ovoga puta, srećom, nisu bile ostvarene, nego ponajviše povodom smrti Slavka Goldsteina, velikana hrvatske kulture o kojemu tim povodom ipak, unatoč tomu što je mnogo pridonio Hrvatskoj, što se o njegovoj smrti pričalo uvelike u nacionalnim medijima i što je Karlovčanin, nije napisano jedno jedino slovo u Karlovačkom tjedniku, listu kojega izdaje gradska tvrtka Hrvatski radio Karlovac, koja ujedno emitira i radijski program, tako barem tvrde rijetki koji su ga čuli.
Mada je Karlovac zbog Goldsteina bio jedan od najspominjanijih gradova u hrvatskoj javnosti, u Karlovcu je Goldstein jedna od najprešućenijih osoba. Možda zabilješka o njegovoj smrti ili, nedajbože, opširniji osvrt na njegov život i djelovanje ne bi bio najčitaniji sadržaj na portalu “Prvog karlovačkog”, kako se sada pretenciozno, neutemeljeno, nazivaju u Hrvatskom radio Karlovcu/Karlovačkom tjedniku, ali za medij koji se financira iz gradskog proračuna i koji bi trebao biti prvi u očuvanju karlovačke baštine među medijima čitanost ne bi smjela biti presudna, mada bi članak o Goldsteinu i bio čitan jer je Goldstein bio zanimljiva ličnost koja je privlačila pozornost svojim djelovanjem. Ali, pustimo i baštinu i obveze prema njoj u stranu, s novinarskog stajališta, zanatskog, je skandalozno da ne zabilježiš Goldsteinovu smrt u Karlovcu, dok čitava zemlja bilježi Karlovac izvještavajući o njegovoj smrti.
Problem je, međutim, što Karlovačkom tjedniku nije niti do baštine niti do čitatelja niti do zanata. Najvažnije zaposlenicima Hrvatskog radio Karlovca je da se za njih ne čuje, da se ničime ne istaknu, čak niti dobrim člankom jer što su neprimjetniji, to su sigurniji od rada i svojevolje gazda. Gazdama je pak bitno da su gradski mediji bespridržajno pokorni i na raspolaganju za bilo što što nositeljima vlasti treba. I tako to funkcionira, brat bratu, desetljećima. Nije li vrijeme da se tome već jednom stane na kraj?
Tvrtka Hrvatski radio Karlovac je gubitaš i nemoguće je, s obzirom da nastavljaju po starom, da postanu tvrtka s pozitivnom poslovnom bilancom, osim ako se ne uvećaju iznosi dotacija iz gradskog proračuna. Niti menadžer kalibra Matije Perkovića, direktora tvrtke, Karlovčanina koji je prije nekoliko godina stekao višu stručnu spremu s područja ekonomije na Internacionalnom univerzitetu u Travniku, ne može od Hrvatskog radio Karlovca, bez gradskih dotacija, učiniti tvrtku s pozitivnim poslovanjem.
Jedno je nedvojbeno – ovo što se radi s Karlovačkim tjednikom i Hrvatskim radio Karlovcem je odvratno – to je teška riječ, ali na mjestu. Karlovački tjednik, Hrvatski radio Karlovac kao tvrtka, glavni unerednik Branko Obradović-Kina, njegova poniznost prema vlastima i neznanje, bahati direktor Perković, koji je na toj funkciji isključivo zato što je član Hrvatske demokratske zajednice, koji je potpisnika ovih redaka svojedobno zvao i prijetećim tonom poručivao da nema što pisati o Mladeži, zapošljavanje dviju djevojaka zato što su članice HDZ-a, a ne zbog poslovnih kvaliteta, koje baš i nismo vidjeli, činjenica da je jedna postavljena za zamjenicu glavnom uneredniku iako nikada u životu nije radila u mediju, dok je druga ujutro “novinar” Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca, a poslijepodne piarovka HDZ-a, činjenica da Karlovački tjednik izlazi četvrtkom s rubrikom “Petkom o fotografiji”, da se u tjedniku objavljuju izvještaji o događajima starima šest ili sedam dana, da je prijelom katastrofalan, da glavni unerednik ne zna osnove zanata, pa piše da će se, primjerice, “od danas do nedjelje” održati nešto što se održalo prošlog tjedna, da nikada nisu napravili intervju s bilo kojim opozicijskim političarom, da jedva da se tamo nađe bilo kakva važna tema, da ne produciraju mlade novinare, a imaju najbolje uvjete za to, izaziva gađenje kod svakog pristojnog čovjeka koji prati njihovu destrukciju gradske tvrtke, gradskog lista i velike gradske tradicije.
Slobodno se može ustanoviti smrt medija, Radio Karlovca i Karlovačkog tjednika, koji je nekoć, davno, prije pola stoljeća, bio proglašavan najboljim lokalnim listom u državi, a u kojemu se danas mogu pronaći besmisleni naslovi poput “Sjednica Platforme hrvatskih gradova i županija za smanjenje rizika od katastrofa”. Tu više nema pomoći jer nema niti volje za reformom, pa jedino što preostaje jest da se isključe aparati pošto ovakvi mediji nemaju niti propagandnu vrijednost, na koju vlasti računaju, s obzirom da ih malotko sluša i čita, što “trubimo” već godinama.
Često se nepovoljno gleda na kritike upućene gradonačelniku Damiru Mandiću jer je, eto, tek stupio na tu dužnost, previđajući da je već desetljeće u vrhu lokalne politike i da je godinama prije no što je postao gradonačelnik bio predsjednik Gradskog vijeća, te da je čelnik stranke koja suvereno vlada Karlovcem od 2005. godine i u predstavničkoj i u izvršnoj vlasti. No, gradonačelnik jedini čini skupštinu Hrvatskog radio Karlovca kao trgovačkog društva, on tamo može raditi što hoće. Na njemu je najveća odgovornost da prekine s ovom sramotom od medija koja samo ove godine iz gradskog proračuna dobiva 400.000 kuna dotacija, a činjenica da ne poduzima ništa dovoljan je razlog za skepsu prema njegovim dobrim namjerama i volji da učini nešto dobro za ovaj grad.
U javnosti se sve češće spominje pojam duboke države, pogotovo otkako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan optužio upravo duboku državu za pokušaj državnog udara u srpnju prošle godine, pa tako sad i predsjednik Nadzornog odbora Građanskog nogometnog kluba “Dinamo” Miroslav Rožić i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak krive državu u državi za napade na Dinamovog trenera Maria Cvitanovića i savjetnika Dinama Zdravka Mamića, mada sve što znamo iz medija upućuje na to da su upravo hrvatske nogometne strukture država u državi.
Duboka država je u osnovi izraz za državu u državi, strukturu ili parastrukturu u koja je u biti suverena u odnosu na državu ili se čak država nerijetko povinuje toj parastrukturi – uglavnom, prema njoj djeluje nemoćno. Politički klijentelizam i gospodarski kriminal su stvorili jednu takvu povlaštenu strukturu/parastrukturu. U tom mozaiku kamenčići su i Hrvatski radio Karlovac i karlovačka vlast, jer se tu radi o bjelodanim primjerima političkog nepotizma.
Ako netko može to riješiti, a ne rješava, sudionik je u tome, dio je duboke države. Ako želi riješiti, samo treba kazati kratku parolu, da se našalimo s opsesijama oko “starog hrvatskog pozdrava” – Hrvatski radio Karlovac – za likvidaciju spreman.