Daniel Mantovani, argentinski pisac koji već godinama živi u Barceloni, dobiva Nobelovu nagradu za književnost. U govoru zahvale, otkriva kako su mu osjećaji pomiješani. S jedne strane, drago mu je što netko cijeni njegov rad, ali s druge strane, nagrada ga plaši i nevoljko ju prima. Uvjeren je da takvo jednoglasno priznanje direktno vezano za propast umjetnika. Nobelova ngrada svjedoči da se njegov rad dopada ukusu i odgovara potrebama žirija, stručnjaka, akademika i kraljeva. A to nije ona vrst priznanja zbog koje je počeo pisati, niti ono što najviše želi dobiti. Jer „to što vam odgovaram ima malo veze s onim što bi duh svakog umjetničkog djela trebao imati. Umjetnici trebaju preispitivati, šokirati. Zbog toga osjećam žaljenje što sam konačno priznat kao umjetnik,“ govori Mantovani pred akademicima, nobelovcima i švedskim kraljevskim parom. „Ipak, najjače osjećanje, uglavnom ponos,“ nastavlja Mantovani, „licemjerno me navodi da vam zahvalim što ste okončali moju kreativnu avanturu.“ Zbunjeni akademici jedva su zapljeskali, ali ga je zato puk u publici nagradio onim što Englezi nazivaju standing ovations.
Tako počinje argentinska crna komedija Počasni građanin (El ciudadano ilustre) iz 2016. godine koja je svoju premijeru imala na Venecijanskom filmskom festivalu prošle jeseni. Režirao ga je dvojac Gaston Duprat i Mariano Cohn, a Mantovanija glumi nama nepoznat, ali sjajan argentinski glumac Oscar Martinez.
Pet godina kasnije Mantovani, u skladu s riječima svoje zahvale, nije napisao više ništa spomena vrijedno nakon Nobelove nagrade, ali je i dalje zasipan pozivima za predavanja, festivale i počasne doktorate s raznih strana svijeta. Odbija sve redom jer i dalje ostaje vjeran stavovima koje je izrekao u Stockholmu, između ostalih zahvali se i na ponudu da u Zagrebu održi predavanje. Jednog dana dobiva pismo iz Salasa, malog mjesta u Argentini u kojem je rođen i živio sve dok kao tinejdžer nije pobjegao u Europu. Gradonačelnik Salasa poziva ga da dođe i primi nagradu počasnog građanina. Prvi poriv mu je da odbije i tu čast, ali nakon promišljanja, odluči da bi moglo biti zgodno posjetiti rodni grad nakon 40 godina izbivanja. Naposljetku, Salas, njegovi stanovnici i ono što je tamo doživio kao dječak, jedini je izvor njegove književnosti, u Europi nikad nije pronalazio nimalo inspiracije za svoja djela. I tako je krenuo na put, sam, nadajući se ugodnom vikendu i druženju s ljudima iz svoje prošlosti. Pokazat će se da to nije baš dobra ideja.
Salas je gradić duboko u provinciji, u golemoj Argentini satima vožnje udaljen od bilo kojeg većeg grada. Žele mu odati počast, ali prema njihovim standardima koji su miljama daleko od njegovog svijeta. Dočekuju ga okako kao što bi dočekali, primjerice, argentinsku verziju Lidije Bačić. Zajedno s Kraljicom ljepote Salasa, smještaju ga na vatrogasno vozilo i vozikaju ga kroz mjesto. Mantovani nije to očekivao, ali se prilagođava i zaista se trudi hiniti radost te nevješto maše malobrojnoj svjetini.
U intervjuu lokalnoj televiziji voditelj ga bezočno zlouoptrijebi za reklamu soka koji proizvodi lokalna punionica. Salijeću ga razni ljudi koji žele nešto od njega, bilo potpis na knjigu, zajedničku večeru s nobelovcem ili pomoć za kupnju električnih invalidskih kolica. Susretne i svoju mladenačku ljubav, koja se udala za njegovog najboljeg prijatelja iz djetinjstva. Najbolje, ili najgore, tek slijedi – Mantovani će biti predsjednik žirija koji će dodijeliti nagradu za najbolju sliku. Udruženje likovnih umjetnika Salasa najvažnija je kulturna istitucija mjesta, svake godine dodjeljuju nagrade za najbolju sliku, a ovaj put će počasni građanin odlučiti kome idu nagrade.
Mantovani tom poslu pristupa vrlo ozbiljno. Problem je u tome što se već unaprijed zna tko mora dobiti nagradu. Predsjednik udruženja, Romero, pretplaćen je na jednu od nagrada, kao i još neki zaslužni pojedinci u mjestu. Ali Mantovani, dosljedan svojim stavovima koje smo čuli na početku filma, odbija sudjelovati u tome. Romerova slika mu je naprosto odbojna i nedostojna nagrade, jer je beznadno obična i stvorena s idejom da se dopadne svima. Mantovani izabire drugu sliku, prvenstveno, jer slikar nije imao pošteno platno, pa je svoju slikariju naslikao na pozadini reklamnog plakata. Taj postupak Mantovani tumači kao čin buntovništva i prezira, a to je više nego dovoljno za nagradu. Gradonačelnik mu objašnjava kako stoje stvari u njihovom mjestu, Mantovani je tek gost, a oni tu žive cijeli život, svi se međusobno poznaju, neka jednom napravi iznimku od pravila.
No njegov svjetonazor je drugačiji i tu počinju problemi. Romero mu ne može oprostiti što njegovoj slici nije dao nagradu. Upada na Mantovanijevo predavanje i optužuje ga da je u svojim pričama klevetao stanovnike Salasa, izdao svoj rodni grad, prodao se za šaku eura, i sad je došao njima, poštenim građanima Salasa, držati predavanja i dijeliti moralne lekcije. Lijepi vikend u rodnom gradu o kojem je maštao, polako se pretvara u noćnu moru. U pokušaju da objasni svoj spisateljski kredo, nasukao sa na pitanje iz publike: „Ali zašto ne pišete o nečem lijepom?“
Vrlo brzo shvaćamo u čemu je stvarni problem – u Mantovanijevoj veličini. Ako je Mantovani veliki umjetnik, onda su svi salaški umjetnici smiješno patetični. Ako je Mantovani uzorak po kojem se mjeri, onda su drugi tek loše karikature likova iz njegovih priča. I to je neoprostivi grijeh književnog nobelovca. Nešto drugo, uključujući i ozbiljne zločine, bi mu vjerojatno progledali kroz prste, ali povrijediti njihove taštine i spletkama osvojene pozicije, to je smrtni grijeh u zabitom provincijskom mjestu.
Parafrazirajući Mantovanijeve riječi s početka, gledanje ovog filma pruža dvojake osjećaje – film je vrlo zabavan, ali istovremeno izaziva i jak osjećaj nelagode kad vidimo koliko glasni, nasilni i pokvareni mogu biti primitivci kad je ugrožena njihova nezaslužena pozicija u zajednici. Možda je najgore saznanje da se sve prikazano na filmu može dogoditi u stvarnosti, čak i u još strašnijem obliku.
Počasni građanin je kroz mješavinu satire, drame i romanse uspješno ogolio svu prazninu i samodopadnost malog provincijskog mjesta, kakvo vjerojatno možemo naći bilo u bilo kojoj državi. U godinu dana prikazivačkog života, film je dobio pregršt nagrada širom svijeta. Argentinska filmska akademija filmu je dodijelila dvije nagrade, uz još pet nominacija. U Veneciji su nagrađeni redatelji i glavni glumac, a na raznim svjetskim festivalima film je sakupio još dvadesetak nagrada. Crnohumorni prikaz provincije koja ne trpi da netko izvana zamuti njihovu žabokrečinu očito je širom svijeta prepoznat kao nešto univerzalno blisko i poznato svima.
