„Upiši ga na neki sport. To će mu stvoriti dobre navike i disciplinu. A kad dođe s treninga, već se izdivljao i neće ti pravit’ lom po kući“, rekao je moj prijatelj Davor svojoj sestri nakon što se po tko zna koji put žalila da njen prvašić Fran odbija ići na spavanje prije ponoći; bez obzira bio radni dan, petak ili svetak, te da su ona i muž iscrpljeni od njegove gradnje utvrda po kući, skakanja s kreveta na stolove, pjevanja odgovora svaki put kad bi mu se postavilo pitanje i jurcanja za njihovom mačkom od podruma do tavana.
Glazba ili sport, obično je opredjeljenje roditelja koji nastoje ispuniti puste sate slobodnog vremena kojima malički raspolažu tijekom nježnih školskih godina; u želji da se dječja energija i hiperaktivnost ne pretvore u obijest i dosađivanje, ambiciozniji među roditeljima čak i ne biraju, natrpavši dijete svime, od tečaja japanskog, sviranja saksofona, igranja košarke do škole programiranja.
Gotovo da nema sporta koji moj brat i ja nismo isprobali dok smo bili klinci. Logika kojom su se vodili moji roditelji – ako imaš dvoje djece sa samo četrnaest mjeseci dobne razlike, najbolje je da upišeš oboje na isti sport, pa ih vozikaš u paketu na trening i kući. Isprobala sam taekwondo, košarku, tenis i odbojku. Tenis mečevi bi najčešće završili tako što bi moj brat, živčan zbog izgubljenog poena, prvo izudarao reketom pod, a potom pažljivo naciljao i pogodio me u pete dok sam pokušavala pobjeći s terena, znajući koliko loše podnosi gubiti. Skljokala bih se na pod, počela bi dernjava, a tenis bi pao u drugi plan dok bismo se bratski udarali šakama, grebli, grizli i čupali.
Najdraža mi je bila odbojka, koju sam trenirala tri godine. Tijekom školske godine treninzi bi se održavali dva puta tjedno, a za zimskih praznika moja prijateljica Maja i ja svaki dan bismo u sedam sati ujutro kretale do školske dvorane, uzbuđene što ćemo cijelo prijepodne provesti na treningu. Prvih sat vremena radili smo kondiciju, zatim sat vremena tehniku, a posljednjih sat i pol smo igrale odbojku. Usprkos solidnoj igri, postalo mi je jasno da eventualne ambicije u napredovanju moje odbojkaške karijere koči jedan presudan detalj – moja visina, odnosno nedostatak iste. Toj tužnoj činjenici usprkos, bili su to super dani, zbog kojih dan danas volim izlupati loptu igrajući odbojku na pijesku.
Svaki od sportova kojima sam se zabavljala je, dakako, uključivao trčanje. Bilo da sam trčala u kondicijskom dijelu treninga, za loptom ili bježeći od bratovog preciznog pogotka reketom, od trčanja nisam mogla pobjeći. Ali, natjecateljsko trčanje nikad mi se nije sviđalo. U osnovnoj školi bi nas nastavnici u sklopu tjelesnog odgoja vodili na takozvani kros koji se održavao na Vunskom polju, gdje smo dolazili potpuno nepripremljeni i tad bi nas, trkače amatere koji su prije toga otrčali dva kruga oko školskog igrališta, uvijek oderala neka čuda od djeteta iz drugih škola, među kojima su neki već tad ozbiljno bavili atletikom.
Ruku na srce, nisam neki trkač. Imam dvije zdrave noge, pluća ponešto smanjenog kapaciteta s obzirom da se i dalje ne uspijevam ostaviti pušenja, i promjenjivu, nestabilnu, volju. Tenisice za trk posjedujem, a sportske krpice često nosim, jer vozim bicikl i u njima se osjećam najudobnije. Kad je riječ o trčanju, više sam simpatizer nego aktivist; aktivizam bi podrazumijevao veću razinu posvećenosti nego što sam je spremna dati. No ipak trčim, najčešće po zarasloj zemljanoj stazi na Korani, kojoj bi dobro došao pošten špric herbicida da se trkači ne spotiču o korov i drač.
Prvo sam trčala, pa hodala, pa opet trčala nakon što bi prestala probadanja ispod rebara, a ja napokon uspjela uhvatiti dah. Onda je Marin, koji može pretrčati više, ali iz sportske solidarnosti slijedi moj tempo, predložio da otrčimo deset krugova; bez hodanja. Pomisao me užasnula. Deset krugova, majketi! Pa kako ću ja to? Pošto osjećam strašnu potrebu zainatiti se kad me netko forsira, u glavi sam već sam osmislila pokret otpora. S kojim me pravom tjera da otrčim deset krugova? Nek’ on trči, ja ću hodati ako osjetim da ću izbaciti slezenu na usta.
Dok sam tako grintala i mrmljala, u jednom trenutku osvijestila sam da trčim već osmi krug. OK, vidi ti ovo, pomislih, možda to znači da možeš i deveti. Hajde, još deveti, i devet je bolje od onog kako si trčala jučer, opet si na dobitku. „Devet“, rekao je Marin nakon još jednog prolaska startne točke. Ulazili smo u deseti krug. Uz nas su prolazili ostali trkači, slijedeći svoj tempo i plan trčanja, ne znajući da prestižu osobu koja istinski pati trčeći kroz deseti krug pakla. Dobro, možda pola kruga još, mislila sam u sebi. A onda, posljednjih 150 metara, počela sam sprint i nisam stala sve do cilja. Nakon toga sam stavila glavu među koljena, glasno i brzo srčući zrak. Srce mi je htjelo eksplodirati, znoj mi je izlazio iz svake pore, a lice mi je bilo ljubičasto od napora; no u glavi mi je bila samo jedna, savršeno bistra misao – uspjela sam!
Nakon tog dana, deset krugova postao je standard. Uskoro su dolazili novi i novi krugovi, i napredak je bio osjetan. I premda trčanje nije moj najdraži način ispucavanja fizičke aktivnosti, ono za mene više nije nedostižan bauk, već saveznik vrijedan poštovanja kojemu se obratim svaki put kad poželim propuhati pluća, isprazniti glavu, i poslati shooter endogenih opijata u svoj mozak.
I dok ja tako šaram posvuda, od HIIT treninga i utega, preko pilatesa do bicikla, postoje ljudi koji su ozbiljno zagrizli za trčanje, bez namjere da ga ikada ispljunu. Tenisice, majica i šorc, uz nešto entuzijazma, čine ovaj sport dostupnim, privlačnim, jeftinim i možda najprirodnijim oblikom bavljenja fizičkom aktivnošću i brige o zdravlju. Oni koji trče, čine to po suncu i kiši; trče bolnih zglobova, istežu ligamente i masiraju bolne mišiće; nose steznike i pojaseve, mjere rezultate nizom aplikacija i napreduju iz dana u dan. Neki među njima treniraju sami, dok ostali trče u društvu; škole trčanja, kojih ima više no ikad, ispravljaju početničke pogreške, motiviraju one koji bi odustali od trčanja kad bi se sami morali natjerati i svoje polaznike potiču da ustraju, obećavajući i isporučujući im napredak kako vrijeme odmiče. A za napredak u trčanju, kao i u bilo kojoj aktivnosti, uostalom, važno je unaprijed odrediti postupne, razumne i dostižne ciljeve.
Moja prijateljica Sandra već se mjesecima priprema za svoj novi cilj, utrku polumaratona koji je, prvi put u životu, otrčala u subotu na Bundeku u sklopu utrke Grawe noćni maraton. Sandra se trčanjem bavi dvije godine, tijekom kojih je pretrčala stotine kilometara i sudjelovala na respektabilnom broju utrka. Na istoj se utrci njena prijateljica Morana natječe u kategoriji 10 kilometara, te posljednjih tjedana ni jedan razgovor ne može proći bez nabrijavanja i hajpa zbog nadolazeće utrke.
Dan D za djevojke osvanuo je sunčan i vruć, te je utješno što utrka počinje tek u večernjim satima. Na zvuk automobilske trube pred kućom, žurno se utrpavam curama u auto. Pratim ih na Bundek, u važnoj funkciji vatrenog navijača. Ovo je moja prva utrka, i osjećam se kao da sudjelujem, premda sam obula natikače i sigurno neću pretrčati ni metra. Prvi put ću vidjeti kako izgleda kad se tisuće pripadnika brzorastuće trkačke subkulture okupe na jednom mjestu.
Tijekom vožnje do Zagreba, njih su dvije nabrijane kao da im je isti dan svadba, rođendan i početak godišnjeg odmora. Cijelo vrijeme se smijuckaju, usklikuju i paranoiziraju glede mogućih prepreka tijekom utrke. Što ako me potjera na WC? Što ako me počne boljeti koljeno? Imam li dry fit gaće? Imam li rezervne dry fit gaće? Koliko banana smo ponijele? Da popijem kavu, ili kokakolu? Što ako me kava potjera na WC? Hoće li biti mjesta za parking? Idemo li u ENC traku ili plaćamo karticom na izlasku s autoceste?
Sunčan je i vruć dan, i brzo stižemo do zelenog Bundeka. Legenda kaže da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u pratnji svog psa Rudija često trči ovim parkom, no ne uspijevamo se uvjeriti u njenu istinitost, jer je Bundek već pregrađen stazama i načičkan šatorima organizatora utrke. Nakon uspješnog pronalaska parkinga, sjedamo na kavu uz jezero i za promjenu razgovaramo malo o trčanju. Jedna ide na WC, pa ide druga; zatim se idu presvući, pa idu u garderobu ostaviti stvari, pa postavljaju startne brojeve, te usput malo pričamo o trčanju.
Ušminkan i skockan Bundek okićen je bezbrojnim lampicama i lampionima koji će osvjetljavati put trkačima. Na stanicama za okrepu postavljene su motivacijske poruke i stotine čaša vode za trkače, koje će moći srknuti dok budu protrčavali pored njih. Ispod šatora, volonterke lijepe srebrne privremene tetovaže po rukama, nogama i licima sudionika. Trkački klubovi iz Hrvatske i inozemstva uzbuđeno čavrljaju u svojim grupicama; dok neki prikupljaju snagu ležeći u hladu, ostali se zagrijavaju. Sudionici utrke nose prozirnu narukvicu, koja svijetli u ritmu glazbe što odjekuje na svakom koraku, unoseći uzbuđenje među natjecatelje i gledatelje. Sve izgleda i zvuči kao festival sporta, kojemu glazba služi kao kulisa i dopušten doping trkačima.
Usprkos sportskom điru, brojne natjecateljice se trackaju sjajilima, rumenilima i puderima; make up koji će nakon nekoliko kilometara postati make down. Žene k’o žene, natežu tajice, zatežu majice, centriraju startne brojeve i međusobno si mjerkaju dupeta. Svi klopaju kao da im je posljednja večera; vade se sendviči s podrigušom, čokoladni keksi, srču se kefiri i grickaju orašasti plodovi. Trkači svih dobnih skupina, oblika i veličina smiju se, poskakuju i poziraju za fotografije. S razglasa voditelji pozivaju na srčano navijanje i još srčanije trčanje.
Prva utrka koja se održala bila je ona na pet kilometara, a dvadeset minuta prije osam sati krenuli su polumaratonci, tričetvrtmaratonci i maratonci. Staza je bila ista za sve, ali broj krugova koje moraju otrčati ovisio je o kategoriji natjecanja. Moranu je čekao krug od deset kilometara, a Sandru dva takva kruga. U gužvi starta naše su se natjecateljice brzo izgubile, a masa ljudi u početku je brzo hodala, da bi se ubrzo natjecatelji raspršili duž staze i polako nestajali u mraku parka. Mi navijači uživali smo sjedeći u travi uz jezero sve dok nisu počeli pristizati prvi trkači, završavajući svoj prvi krug. Naslonjeni na ogradu i oboružani transparentima, pljeskali smo, vriskali i vikali, navijajući za sve; poznate i nepoznate, mlade i stare, muškarce, žene i djecu; bodrili smo ih svojim povicima da nastave makar im je teško, makar je zrak bio sparan i prošaran tisućama komaraca i mušica, makar je bilo nesnosno vruće. U jednom trenutku počeo je vatromet, i noćno nebo nad Bundekom obasjale su bezbrojne i mnogobojne iskrice svjetlosti. Trkači su prolazili pored nas, neki nasmiješeni, neki namršteni, neki znojni, neki stenjući, neki bez majice, neki bez narukvice; ali svi su ustrajali, trčali i trčali. Naravno, ponosni do neba, najglasnije smo navijali kad su ciljem prošle naše prijateljice.
„Uhvati Mjesec“, bio je slogan ovogodišnje utrke, a osjećaj koji se sinoć poput električnog naboja širio zrakom obećavao je da on uistinu nalazi nadohvat ruke. Svakim korakom, svakom kapljicom znoja, svakim teškim udisajem, sudionici utrke bili su mu bliže; u samotnim trenucima trčanja mračnim nasipom, kad je izdržljivost tijela i duha bila podvrgnuta strogom ispitu, svaki od sudionika morao je pronaći snage prizvati ono intimno, skriveno duboko u vlastitoj nutrini, i po tko zna koji put odgovoriti na pitanje; zašto trči, zašto jednostavno ne prekine napor i muku, zašto ne odustane, ovisi li im život o tome – run for your life? Odgovora na to pitanje bilo je koliko i sudionika utrke, i nikad nećemo uspjeti saznati svaki. No, prolaskom kroz ciljnu ravninu, potvrdili su ga oni za koje je bilo važno da ga potvrde. A nama ostalima bila je čast bodriti ih na tom putu.
