Zaredali su se teroristički napadi po Europi. Gotovo ne prođe dan, a da do nas ne dođe vijest o nekom napadu. Svijet u kojem živimo drastično se mijenja, a s njim i filmovi. O raznim vidovima terorizma i njegovom utjecaju na naše živote snimljen je niz filmova, svakako će ih biti i više u godinama koje slijede. Najviše je onih ozbiljnih, uznemirujućih, ali o terorizmu se – kao i o svemu ostalom – može snimiti i komedija.
Nije to današnja dosjetka: još je Charlie Chaplin na pojavu Adolfa Hitlera reagirao komedijom Veliki diktator. Ako moramo birati između strepnje i smijeha, zašto ne izabrati smijeh, pa makar i onaj trpki. Humor i satira pomažu nam da u inače groznim situacijama primijetimo apsurdnost situacije i ostanemo normalni, kako se to obično kaže.
Posljednjih godina u nas su prikazane barem dvije komedije o terorizmu. Živjela Francuska! film je o izmišljenoj azijskoj zemlji čiji vladar želi svoju zemlju učiniti poznatom u svijetu, te se domislio da u Pariz pošalje dva pastira kako bi u zrak digli Eiffelov toranj. Dvojac nema nikakvog iskustva sa zapadnjačkim načinom života pa upadaju u cijeli niz kafkijanskih situacija, što kod gledatelja izaziva salve smijeha.
Britanski fim Četiri lava (Four Lions) nije tako urnebesno smiješan kao francuski film, ali je – možda baš zbog toga – zanimljiviji i bolji. Redatelj Christopher Morris – to mu je prvi i zasad jedini film – snimio je 2010. godine priču o četvorici britanskih džihadista koji žele nešto ili nekog raznijeti, a od sebe napraviti mučenike. Svi su rođenjem Englezi, a jedan od njih, onaj najzadrtiji, čak ne zna ni jezik svojih predaka.
Problem je u njihovoj nesposobnosti i dok upoznajemo junake ili antijunake teško se oteti dojmu da to rade kako iz vjerskih razloga, tako i iz relativne dosade, nezadovoljstva vlastitim životima i neznanja što bi sa sobom. Imaju veliku želju da se raznesu u gomili, ali kad se suoče s praktičnom izvedbom, stvari počinju škripati. Prije svega, treba snimiti video u kojem će objasniti svoje namjere i ciljeve. Ispada da im to nije baš tako jednostavno. Koju pozu zauzeti? Kako sjesti? Koje riječi odabrati i naglasiti? Sa oružjem u ruci ili bez njega? Nikako se ne mogu složiti kako bi njihova osvetnička poruka trebala izgledati.
Dva lava odlaze na obuku u Pakistan kako bi naučili osnove terorističke borbe. Neposredno po dolasku u kamp postavlja se pitanje bi li jedan ubio drugoga, ako ikad prime takvu naredbu. Poput zaigranih klinaca koji se svađaju čiji je mobitel bolji, natječu se tko će smisliti strašniji način kako ubiti onog drugog, a ta će scena dobiti svoj tragični nastavak pri kraju filma. Ushićeno, zaključuju da su pravi džihadisti spremni na sve. No, oni su ipak Englezi i od obuke im je važnije snimiti par selfija kojima će zadiviti ostatak ćelije. Toliko su nespretni da naprave opći kaos i protjeraju ih iz kampa. Kako bi opravdali svoj raniji dolazak, po povratku objavljuju da je njihova grupa dobila odobrenje za napad u Londonu.
Što i koga napasti? Nisu baš sigurni. Jedan od njih bi rado da raznesu drogeriju, jer prodaje kondome koji ga napaljuju na bjelkinje. Drugi predlaže da raznesu internet. Najpametniji od četiri lava se dosjetio – raznijet će se na londonskom maratonu, tako će broj žrtava biti najveći. Svi su oduševljeni idejom, ali pred samu akciju jedan se lav počinje premišljati. Omar, vođa grupe, suptilno ga izmanipulira i uvjeri u ispravnost njihova cilja u sceni koja je istodobno strašna i smiješna.
Takvih scena ima još. Omar ima ženu i sina kojem, kao pravi dobar otac, priča priče za laku noć. No njegove priče malo su drugačije. Sinu, koji obožava Kralja lavova, priča o Simbinom pravednom džihadu. Dječak kaže ocu da u filmu priča ide drugačije, ali otac ga uvjerava da je njegova priča istinita, i mali mu vjeruje. Istu sposobnost uvjeravanja Omar primjenjuje i na članove svoje ćelije, ali i na ženu. Istovremeno je zabavno i zastrašujuće gledati kako pred ženom i djetetom planira akciju, a oni ga bezrezervno podržavaju, kao da planira odlazak na rafting ili planinarenje. Jedini koji ne podliježe Omarovoj manipulaciji je njegov brat, koji je veći i iskreniji vjernik od Omara, ali ne podržava terorizam.
Kad njihova akcija krene u zadnju fazu, apsurdi na ekranu postaju sve brojniji, no teško se nasmijati prizorima koji se nižu. Premda je njihov cilj užasan, barem na trenutak gledatelju je teško ne osjetiti sažaljenje prema junacima, koliko zbog njihove nesposobnosti, toliko i zbog pogrešno odabrane svrhe njihovih života. Upravo zbog toga jer smo ih ranije vidjeli u svakodnevnim obiteljskim i životnim situacijama, junake prepoznajemo ne samo kao teroriste nego i kao obične ljude koji su, manje-više svojevoljno, u jednom trenu skrenuli na kolosijek koji vodi u propast.
Priča filma je izmišljena i ne treba ju uzimati kao vjernu sliku terorizma u Europi. Možda u tom djelu ima dosta istine, ali to običan gledatelj ni na koji način ne može znati. Vjerojatnije je da su Četiri lava podjednako daleko od stvarnog terorizma kao i, primjerice, serija ‘Allo, ‘Allo od Drugog svjetskog rata. Osim što je zabavan, film je provokativan, emotivan i potiče na razmišljanje, ako volite promišljati o onome što ste gledali na ekranu. U vrijeme kad stvarnost postaje užasnija od događaja prikazanih u filmu, Četiri lava se gledaju drugačijim očima. Nekima će fim biti smiješan, drugima neukusan, ali svakako je vrijedan gledanja.
Morris je dobio je nagradu BAFTA za najbolji prvijenac, film je dobio još desetak nagrada na raznim festivalima, a uvršten je i u novo izdanje zbornika „1001 film koji morate pogledati prije smrti“. Nevjerojatnom igrom sudbine, Hrvatska televizija je prikazala film u travnju 2013. godine, svega dan ili dva prije zbiljskog terorističkog napada na Bostonskom maratonu.
