Vozim bicikl dvjestotinjak dana u godini, jer ostale dane pada kiša ili je poledica ili se snijeg zadržava na još neočišćenim cestama. Volim voziti bicikl jer imam osjećaj neovisnosti; baš me briga kad dolazi tramvaj ili autobus, jer biciklom stižem na vrijeme kamo god se uputila. Sa slušalicama u ušima, uz nabrijan soundtrack umjerene glasnoće, jer ipak želim biti svjesna zbivanja oko sebe, vožnja biciklom služi kao sjajna dizalica raspoloženja i učinkovita alatka za postizanje kondicije, pružajući mi istovremeno osjećaj snage i zadovoljstvo brzine. Koliko uložiš, toliko ti se vrati. Ako nagaziš pedale malo jače, kontrolirano napadajući uzbrdice, lakše ćeš se uspeti; pogoniš li bicikl dodatno na nizbrdici, uživat ćeš u spustu kao da si glavni lik dinamične video igrice.
Bicikl se zove Wheeler 1900 Pro (makar nismo profići, nego amateri entuzijasti); zgodan je to mali mountain bike sa slick gumama i 26“ kotačima, odličan za gradsku vožnju. Okretan je i spretan u penjanju na rubnjake pločnika, te se hrabro nosi s raznim neravninama i rupčagama hrvatskih cesta. U dvanaest godina niti jednom mu nije probušena guma, a premda smo padali nekoliko puta, izvukli smo se, srećom, samo s ogrebotinama. Moje su zacijelile, dok su njegove ostale, no tako prekaljenom i iskusnom putniku pokoja brazda dobro pristaje.
Ako ste zagriženi biciklist, stalo vam je i do biciklističke reputacije, ne samo vaše, već čitavog biciklističkog kolektiva. No, budimo realni, biciklisti nisu pretjerano popularni. Paranoični pješaci sa strepnjom gledaju dok im dolazite u susret, kao da ćete se zaletjeti ravno u njih; s druge strane, opušteno će šetati biciklističkom stazom kao da su na crvenom tepihu, a vole i prošetati svoje ljubimce po travnatim površinama bez pretjeranog obzira što se njihova fleksi uzica rastegla preko čitave staze, i samo čeka da se u nju zapletete kotačem. Auti ne vole bicikliste uz rub ceste (premda prometni propisi nalažu da onuda vozite, ako na toj dionici nema biciklističke staze) jer usporavaju promet, pa dok vozite gledajući svoja posla, nerijetko trube ili vas bijesno prestižu. Među biciklistima itekako ima neopreznih sudionika u prometu, baš kao i među pješacima i vozačima automobila, ali tvrdim da su upravo biciklisti najranjiviji, jer su sotonizirani od pješaka, a ugroženi od motornih vozila. Jednima pločnik, drugima cesta, a biciklistima staza – ponekad! Često su na njoj parkirani auti, postavljeni kontejneri ili posađeno drveće (!) pa se biciklisti snalaze kako znaju i umiju, pentrajući se sa staze na cestu, s ceste na pločnik.
Vruće je, i ruksak od kojeg se ne odvajam zalijepio mi se na leđa. Vozim brzo, propisno slijedeći biciklističku stazu ucrtanu uz rub kolnika. S moje lijeve strane prolaze automobili. Pedesetak metara ispred nalazi se pješačko-biciklistički prijelaz; zebra koja s lijeve strane ima crvenu traku namijenjenu za prijelaz biciklistima. Prometni propisi nalažu da, ako uz pješačku zebru nema crvenog biciklističkog prijelaza, morate sići s bicikla i gurati ga pored sebe dok prelazite cestu. U slučaju da je crveni biciklistički prijelaz tu, kao u ovom slučaju, smijete prijeći kolnik na biciklu, pod pretpostavkom da, podrazumijeva se, pogledate lijevo, pa desno pri prelasku; na prijelaz ne smijete izletjeti u punoj brzini kao što pješaci ne smiju istrčati na zebru, da ne bi bilo kao u onoj pjesmi Kuzme i Šaka Zulu: “Ima je prednost, bija je u pravu, sada na Lovrincu odozdo gleda travu”.
Moram prijeći na drugu stranu ulice, jer biciklistička staza baš ondje završava. Dakle, skrenut ću lijevo, prijeći cestu biciklom po stazi, a onda pičim dalje. Usporavam. Gledam idu li automobili; slijeva ih nema, s desne strane dolazi jedan, ali još je daleko. Prelazim zebru, no u jednom trenutku osjetim da me s desne strane nešto grubo pogurnulo; idući tren shvatim da se odvajam od bicikla i puštam ručke upravljača, a tijelom, protiv svoje volje, slijećem na haubu automobila, osjećajući udarac u desnom ramenu i peckanje na laktu. Nakon nekoliko sekundi skačem na tlo, i hvatam bicikl provjeravajući je li čitav. Prednji kotač krivuda u osmicu, sic je okrenut, ali pogon, pedale i vilica su na mjestu. Vilica bicikla, al’ i moja. Iz auta izlazi žena srednjih godina, skupilo se nekoliko znatiželjnika, no prije nego je itko uspio išta reći, zaustavlja se na zebri, točno iza mene, sivi Fiat Punto. Kroz otvoreni prozor glavu gura stariji čovjek i izdere se: „Gospođo, trebali ste je samljeti do kraja! Koju pičku materinu ideš preko ceste na biciklu?!“
Ono što se u tom trenutku događalo u mojoj glavi teško je opisati. Prvo, bila sam ljuta na sebe jer me pokupio automobil. Nije mi se igrala glavna uloga u mini-drami na karlovačkom korzu. Drugo, usprkos svim pravilima dobrog kućnog odgoja, unatoč svim tehnikama nenasilne komunikacije i mirnog rješavanja sukoba; ma na stranu moje istinsko uvjerenje da se nasiljem ne rješava ništa, koga da lažem – ono što sam u tom trenutku osjetila i usmjerila prema tom Dušebrižniku bila je sama esencija (pravedničkog?) gnjeva.
„Ovo je prijelaz i za bicikliste!!!“, izderala sam se prema njemu. „Nije!!!“, zaurla čova, „ne može se preko zebre prelaziti na biciklu! Da ti j……!!!“ (umetnite psovku po prvoj asocijaciji i nećete pogriješiti). Stojim tako i dalje na prijelazu, kolona automobila iza žene koja me udarila postaje sve duža, ali čep se stvara i iza auta iz kojeg Dušebrižnik popuje, prskajući s jezika pogane riječi evanđelja mržnje prema meni, prema svim neodgojenim biciklistima ovog svijeta, prema svemu i svakome. Potpuno fokusirana na njega, jedva primjećujem da me žena koja me udarila autom drži za rame i pita jesam li dobro. „Oprostite, oprostite molim Vas…“, ispričava se, dok se prolaznici s pločnika uključuju u deračinu i kaos, vičući Dušebrižniku da ovaj prijelaz jest namijenjen i biciklistima, nek’ se makne, nek’ vozi dalje. Tresem se, ne od straha što me pokupio automobil („Dobro ste prošli, gospodična!“), već od zgroženosti i gađenja pred utjelovljenjem svega što me najviše plaši kod ljudskog roda. Pjena curi niz usta Dušebrižnikova, dok se dere s prozora svog automobila, posve nezainteresiran za kolonu koju stvara iza sebe, želeći isprovocirati konflikt do najvećih mogućih razmjera, samo da bi iskalio agresiju (koje u prometu nažalost svakodnevno ima i previše); njegov poziv na linč, izražavanje žaljenja što mi kosti nisu samljevene pod kotačima automobila, a krv raspršena po cesti, sve to pogađa me do srži mog postojanja na toj ulici, na tom prijelazu.
„Gospođo, zovite vi policiju“, nastavlja on kroz prozor. „Može, sjajno!“, dovikujem mu, „idemo zvati policiju, samo da vas više ne gledam ovdje“. Nude se sad i prolaznici za svjedoke, da će oni potvrditi što se dogodilo, i da me žena zaista udarila autom zbog toga što se nije na vrijeme zaustavila na prijelazu. „Gospodična“, tiho me upita žena, i dalje držeći ruku na mom ramenu, „moramo li zvati policiju?“.
Moramo li? Gledam bicikl, opipavam svoju ruku, pogledom prelazim po okupljenim prolaznicima. „Ne moramo“, odgovaram joj, odmahujući glavom. „Događa se, dobro sam. Recimo da sam ja prebrzo prelazila zebru, i recimo da ste vi vozili brzo i naglo zakočili; niste dovoljno pazili, ostanimo pri tome i sve OK.“
Par desetaka sekundi nakon toga, kao da se ništa nije dogodilo. Dušebrižnik se napokon izgubio. Žena se vratila u svoj automobil, neprestano mi zahvaljujući, i autom nastavila dalje. Prolaznici su kritizirali ponašanje Dušebrižnika, sveudilj ponavljajući koliko sam imala sreće, no uskoro je svaki otišao svojim putem. Ispravila sam sic, sjela i odvezla se. Samo me pogled u krivudavi kotač podsjećao što se upravo dogodilo i što se umalo dogodilo.
Dovezla sam bicikl u servis. Majstor je pregledao bicikl i rekao da samo kotač treba centrirati i izravnati žbice. „A jel’ ti platila, ta što te udarila?“, upitao me. Nije mi platila, nije ponudila da mi nešto plati, niti je meni palo na pamet tražiti obeštećenje svog lakta i prednjeg kotača. „Trebala si je tražiti bar dvjesto, tristo kuna“, nastavi majstor, „ovako, taj kotač će ti biti pedeset. Za dva sata dođi po njega.“
Ako je bilo pametno da svoju prometnu nezgodu, srećom ne nesreću, unovčim za tristo kuna od neke rastrojene žene koja je spustila nogu malo teže na gas dok je u mislima bila tko zna gdje, a pogledom na obližnjem izlogu, onda sam glupa. I s tom količinom gluposti pristajem da (pre)živim. No, ono s čime se teško mirim je činjenica da u svijetu, koji je moj koliko i svačiji, izvan mjehurića toplih odnosa, s dragim i kvalitetnim ljudima, za koje pouzdano znam da oklijevaju ubiti i komarca koji im zuji oko ušiju, postoje ljudi poput Dušebrižnika. Ljudi koji bi, mrtvi hladni, gledali kako netko pogiba pod kotačima (nije li jedna gotovo zaboravljena ministrica, bivša časna sestra, dala pučanstvu sjajan primjer kršćanskog ophođenja prema braći i sestrama, jezgrovitom opaskom, tada upućenom novinarima: „Nek’ crknu“)? Možda bi u slučaju tragičnijeg ishoda ove priče, Dušebrižnik, posvjedočivši događaju, bio zadovoljan pravdom koja je uslijedila, te pljunuo kroz prozor svog automobila zaključivši: „Nek’ je crkla, sama si je kriva.“
