Zveckanje oružjem sve se glasnije čuje. Sjeverna Koreja objavila je da ima raketu koja može doseći Sjedinjene Države. Amerikanci su potom objavili da razmatraju nove strategije obrane. Nekoliko dana kasnije novinar je pitao američkog admirala Scotta H. Swifta bi li izvršio nuklearni napad na Kinu, ako predsjednik SAD-a Donald Trump to naredi. Bez imalo krzmanja, Swift je rekao – da.
Uglavnom, svi ističu da neće napasti prvi, samo će se braniti ako napadne ona druga strana, ali to baš i nije utjeha. U svijetu koji se opet ubrzano naoružava, a državnici se, poput ratobornih klinaca, nadmeću tko ima više ubojitijih raketa, trebamo li se bojati nekakvog „taktičkog“ nuklearnog udara?
Odgovor je vjerojatno da, premda nam strah neće puno pomoći. Ako se pitamo trebamo li razmišljati kako bi mogao izgledati eventualni napad nuklearnim oružjem, odgovor je ne. Dovoljno je gledati filmove. Filmaši su taj dio posla odradili umjesto nas.
Posljedice atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki iscrpno su prikazane u mnoštvu dokumentaraca koje televizije prigodno prikazuju u dane kad pada obljetnica užasnih napada, ali ima i igranih filmova na tu temu. Najpoznatiji film o nuklearnoj katastrofi je američki Dan poslije iz 1983. godine. Nastao u vrijeme kad su u naše domove počeli prodirati video rekorderi, taj je film bio jedan od prvih filmova koji se vrtio u mnogim video uređajima, a dio svoje popularnosti dugovao je i činjenici da film u socijalizmu nismo smjeli gledati u kinima. Premda pun uznemirujućih prizora, ipak se radi o klasičnom holivudskom filmu. Zanimljiviji je bio britanski televizijski film Threads, još realističniji prikaz koji je ponajviše istraživao utjecaj nuklearnog udara na radničku klasu Sheffielda, te dugotrajne posljedice razaranja na civilizaciju kakvu znamo.
Ali prije ovih filmova britanski dokumentarist Peter Watkins snimio je za BBC film Ratna igra (The War Game). Ne treba ga brkati s američkim filmom naslova u množini, Ratne igre, što je holivudski slatkast prikaz mogućeg početka termonuklearnog rata i kako ga spriječiti.
Ratna igra sasvim je neobičan film snimljen daleke 1965. godine. U vrijeme kad je nastajao pomicao je granice dokumentarizma na televiziji. Premda se film karakterizira kao dokumentaran, praktički ništa u njemu nije dokumentarno, sve je glumljeno, ali u strogo dokumentarističkom stilu. Danas bismo to zvali doku-dramom, ali u ono vrijeme taj naziv još nije postojao, doku-drame nitko osim Watkinsa nije snimao.
Premisa od koje polazi Watkins je da Rusi napadaju Veliku Britaniju nuklearnim oružjem. Na početku filma kurir donosi u zapovjedništvo poruku da Sovjeti spremaju nuklearni napad. Građansko društvo je suspendirano, prelazi se na ratni režim uprave. Prva odluka nove vlasti je da se, kao i u Drugom svjetskom ratu, žene, djeca i invalidi evakuiraju u sigurnija i slabije naseljena područja Walesa, Cornwalla i Škotske – ukupno oko deset milijuna ljudi. Uvode se bonovi za hranu, stanovništvu se dijeli letak o zaštiti od nuklearnog napada – letak koji se dotad prodavao, pa ga je kupilo i pročitalo vrlo malo ljudi.
U jednom trenu začuju se sirene, a narator govori da će prilikom pravog napada od prvih uzbuna do pada bombi proći dvije-tri minute. Bombe padaju po Britaniji, a ljudi su nemoćni. Atomskih skloništa nije bilo, pa je primijenjena taktika koju su agresivno promovirali Amerikanci. Američkom narodu su vlasti govorile da je najbolja zaštita „duck and cover“ – čučni i sakrij se ispod nečeg, recimo stola.
Gubici ljudstva iznimno su veliki, ali najgore tek slijedi. Preživjeli liječnici dobivaju upute da klasificiraju ozlijeđene u tri skupine, prema šansama za ozdravljenje. Treća kategorija je beznadežna, to su oni s neizlječivim ranama. Na njih ne treba trošiti vrijeme ni lijekove, čak ni sredstva protiv bolova, oni su ostavljeni da umiru u strašnim mukama. Što napraviti s njima? Ubojstvo iz milosrđa jedina je opcija. Broj leševa povećava se iz sata u sat. A što s leševima u situaciji kad nema ni dovoljno vremena ni ljudstva da ih sve pokopaju? Opet, najjednostavnije rješenje je pobacati leševe na gomilu i spaliti ih.
Plod mašte filmskih autora? Ne. Narator jednoličnim glasom tumači da se sve prikazano već dogodilo nakon bombardiranja Dresdena, Hamburga, Darmstadta, Hirošime i Nagasakija. Identičan postupak, govori dalje narator, morao bi se ponoviti i u Britaniji ili bilo kojoj drugoj zemlji napadnutoj atomskim oružjem.
Autor među slučajnim prolaznicima provodi anketu: ako nas Rusi napadnu, trebamo li uzvratiti uništenjem jednakog broja ruskih gradova? Nije teško zaključiti kakav je bio odgovor svih anketiranih. Na anketu se nadovezao neimenovani stručnjak koji je to ovako prokomentirao: „Tehnički i intelektualno, živimo u atomskom dobu. Emocionalno, još uvijek smo u kamenom dobu.“
Priča o nastanku i sudbini Ratne igre možda je čak zanimljivija od samog filma. Watkins je bio najcjenjeniji britanski dokumentarist šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon velikog uspjeha doku-drame Culloden, o jednoj od najvažnijih bitaka na britanskom tlu, Watkins je kao sljedeći projekt izabrao priču o atomskom napadu na Britaniju. Urednik je bio skeptičan, ali je nevoljko popustio. U Britaniji su i ranije postojali pokušaji da se snimi nešto slično, ali bez uspjeha. Winston Churchill je još 1954. godine zabranio film koji je tvrdio da ne postoji efikasna zaštita protiv hidrogenske bombe. Vlada i BBC sklopili su sporazum da ni jedan film ne smije podržavati nikakva defetistička stajališta kada je riječ o atomskom oružju. Watkins je bio dokumentaristička zvijezda, pa su mu odobrili snimanje. Kad je pogledala prvu verziju, producentica filma izjavila je da se radi o snažnom filmu koji joj je natjerao suze na oči. Ali vlasti su smetale scene ubojstva iz milosrđa i javnog pogubljenja. Urednici su našli spasonosno rješenje – Ratna igra preozbiljna je za zabavu gledatelja, pa odluku o prikazivanju mora donijeti Vlada. Vladino povjerenstvo zaključilo je da film ima negativan utjecaj na moral gledatelja, a šalje i ružnu sliku o Britancima, ako film ikad bude prikazan izvan Velike Britanije. Službena zabrana prikazivanja donesena je u listopadu 1965. godine. Izbori su bili blizu i Vlada je zaključila da bi prikazivanje filma moglo po njih negativno utjecati na rezultat izbora.
No Britanija ipak nije Sovjetski Savez ili neka druga diktatura, pa je film ipak izašao iz zemlje, zahvaljujući i snažnoj podršci pisanih medija. Nakon zatvorene projekcije kojoj su smjeli prisustvovati samo predstavnici vlasti i izabrani predstavnici medija, kritičar lista The Observer napisao je da je Ratna igra „možda najvažniji film ikad snimljen. Mogao bi promijeniti smjer povijesti.“ To što nikad nije prikazan na televiziji, pretvorilo se u veliku prednost – film je prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu, gdje je predstavljao Veliku Britaniju i dobio nagradu žirija. Godinu dana kasnije, Ratna igra prikazana je u američkim kinima, te je film 1967. dobio Oscara za dokumentarni film, na sramotu BBC-ja, koji je film u svom službenom priopćenju zabrane prikazivanja okarakterizirao kao artistički promašaj.
Watkins je vjerovao da je televizija medij koji će demonstritati „pluralnost forme i autorskih procesa“, sanjao je neku puno bolju, angažiranu i intelektualno provokativnu televiziju. Nije uspio. Nakon zabrane Ratne igre, Watkins je dao otkaz na BBC-ju, nastavio raditi kao nezavisan filmaš izvan Engleske, BBC je svoj dokumentaristički program – možda baš zbog ovog filma – okrenuo prema fascinantnim dokumentarcima iz prirode, a televizija je vremenom otklizala prema reality programima, sapunicama, TV prodaji i podilaženju trenutno vladajućima.
BBC je tek 20 godina nakon nastanka Ratne igre emitirao film u svom programu, dakle u vrijeme kad je publika već vidjela i Dan poslije i Threads. Do danas broj javnih televizija koje su emitirale Ratne igre u programu vjerojatno se može izbrojati na prste dvije ruke. HTV3 idealan je program za prikazivanje ovog filma, svjetski događaji opravdavaju emitiranje, a nedavna obljetnica Hirošime mogla je biti sjajna izlika za prikazivanje, premda ovom filmu nije potrebna posebna prigoda. Watkins je 1987. godine snimio monumentalni, 14 i pol sati dug film, The Journey, o utjecaju vojne nuklearne tehnologije na svijet u kojem živimo. Film je, naravno, predugačak za prikazivanje u komadu, ali bi nam i taj film mogli i trebali prikazati u nekoliko dijelova.
