Filmski kritičar, jedan od kvalitetnih hrvatskih intelektualaca, hrvatski branitelj Jurica Pavičić, kolumnist Jutarnjeg lista, ukazuje na bitan problem današnje hrvatske zbilje – povijesni revizionizam, zbog kojeg baštinici partizanskog i komunističkog naslijeđa negoduju jer dovodi u pitanje istine koje je iznjedrio komunistički poredak, nije primijenjen i na prevladavajućem nacionalističkom diskursu po kojemu su Franjo Tuđman, utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice, prvi hrvatski predsjednik, i njegova vladavina postali neupitna vrijednost. Ako igdje treba primijeniti taj povijesni revizionizam, poručuje Pavičić, to je u svrhu prevrednovanja hrvatske povijesti 1990-ih godina i Tuđmanove uloge u posrnuću hrvatskog društva.
Važno je to i uoči još jedne obljetnice uspješne provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja. Bez obzira što je bilo posve legitimno i opravdavano oslobađati okupirane dijelove zemlje, ostaje gorak okus u ustima što se od 1991. godine, posebno s kolovozom 1995., broj Srba u Hrvatskoj drastično smanjio. U Hrvatskoj ih je po popisu stanovništva otprije 26 godina bilo 581.663 ili 12,6 posto, dok ih je 2011. godine bilo 186.633 ili 4,36 posto. Gdje je u 20 godina nestalo umalo četiri stotine tisuća osoba srpske nacionalnosti? Pitanje je, naravno, retoričko – jedan dio objašnjenja se skriva zasigurno u negativnom prirodnom prirastu, što je uobičajeno kod svih naših naroda i narodnosti, drugi u tome što su se neki identificirali s drugim nacionalnim skupinama, prvenstveno većinskom, i odrekli se svog manjinskog identiteta jer je u hrvatskom društvu bio, donekle i ostao, stigmatizirajući. Treći razlog je, naravno, zbjeg čitavog naroda koji očito nije ozbiljno shvatio poruke hrvatskog državnog vrha da im se omogućuju sva etnička i građanska prava. Da jest, vratio bi se, a ne bi živio po potleušicama ili na rubu Beograda ili po Kosovu ili u tuđim kućama.
Tuđmanov poziv bio je, naravno, poziv s figom u džepu. Niti autokratska vladavina, niti korupcija nisu najgore od Tuđmanove vlasti. Najgore je desrbiziranje Hrvatske, što je Tuđman, postoje svjedočanstva i dokumenti, i htio, a utoliko je Oluja bila također uspješna, po njegovu rezonu. “Tako dugo dok su bili u Kninu i dok je Knin bio pod okupacijom, budućnost hrvatske države nije bila sigurna, a od Oluje i od ovih naših dana ona jeste. Nikada više i nitko je neće moći ugroziti. Knin je bio glavni grad Kraljevine Hrvatske i kada nismo više imali vladara narodne krvi sve do 1522. godine dok ga nisu osvojili osmanlijski osvajači i dok zajedno s njima nisu došli oni koji su do jučer bili u tom našem hrvatskom Kninu. Ali, danas to je hrvatski Knin i nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće, koji nije dopuštao da hrvatski narod bude zaista svoj na svome, da Hrvatska bude sposobna za samostalan život pod kapom nebeskom u svjetskoj zajednici. Nestalo ih je ta dva-tri dana. Nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize, niti gaće”, poručio je šovinistički hrvatski predsjednik 1995. godine.
U Karlovcu je, zastavši prije toga s vlakom slobode, brojao koliko je Srba ostalo po sudovima, a tu je bilo prije rata skoro 22.000 građana srpske nacionalnosti, da ih 2011. godine ne bi bilo niti pet tisuća. Utoliko je naše društvo iz tuđmanizma izašlo krajnje osiromašeno. Naravno, nije samo Tuđman odgovoran za nestanak Srba, nego i srpska vodstva u Beogradu i Kninu, ali i vjerojatan kolektivan osjećaj pripadnosti poraženoj velikosrpskoj ideji, dakle kolektivna odgovornost naroda za rat i ratne događaje, međutim, odlazak bi zasigurno bio manji, odnosno povratak bi zasigurno bio veći da srpski narod nije prepoznao figu u Tuđmanovoj ruci kada ih je pozivao da ostanu. “Neka im je sretan put” poruka nije sigurno ohrabrujuća, kao niti “Neka idu”.
Druga sporna točka u Tuđmanovom političkom opusu je, štogod netko o tome mislio, politika prema Bosni i Hercegovini i, u najmanju ruku, pokroviteljstvo nad Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom čije je političko i vojno vodstvo, inače, osuđeno u Den Haagu zbog ratnih zločina, a daljnje sporne točke su bitne, ali od manjeg značaja.
Sve se to gubi u magli apologije tuđmanizma. Upravo je to glavni problem obilježavanja Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, te Dana branitelja, mada, sudeći po politici Andreja Plenkovića i današnjeg HDZ-a, taj praznik će se ove godine proslaviti primjerenije, pa je tako Marko Perković Thompson, glavni estradni simbol hrvatskog nacionalizma, gurnut na marginu, u Slunj i pod pokroviteljstvo, između ostalih, i Karlovačke županije.
Hrvatskim braniteljima moramo biti zahvalni beskrajno na obrani i oslobađanju zemlje i demokratskih vrijednosti, no do sada im tu zahvalnost nismo adekvatno na simboličnoj razini iskazali, nego smo se bavili organizacijom prikrivenih ili otvorenih stranačkih derneka nacionalističkog i šovinističkog naboja, potpuno oprečnih proklamiranom europskom usmjerenju nacije. Nažalost, takav dernek, balkanski u negativnom smislu tog izraza, su prihvatili Slunj i Karlovačka županija. Novac nije problem, problem je podržavanje potpuno neukusnih manifestacija.
Trijumfalizam pobjednika, likovanje nad sudbinom poraženog, je jednostavno odvratno i kosi se s onime kako mnogi Hrvati, rekli bismo čak i većina, shvaćaju svoj nacionalni identitet. Takva se atmosfera ipak gaji kod interesnih skupina koje u tome pronalaze smisao i egzistenciju.
“Rekao sam sebi: to nije samo težak politički promašaj nego i ekonomski, intelektualni, kulturni pa čak i vojni. Kad spominjem ovaj posljednji, mislim na opasnu taštinu i neumjerenu oholost koja je spopala stalni vojni kadar, a prije svega vojni vrh i neke ‘vitezove’ i ‘sokolove’ (…) od kojih se pravio mit”, zapisao je o Oluji u Autobiografskim zapisima dobitnik Nagrade Grada Karlovca Stanko Lasić.
