Što imaju zajedničko šećer, Ljubljana, slovenska moderna, školski kurikulum, vatra, radnička klasa i tvornica kulture razotkriti ćemo u današnjim putevima urbanih transformacija.
Šećerana (Cukrarna) u slovenskom kolektivnom sjećanju ima posebno, čvrsto mjesto kojeg joj je osigurala slovenska moderna, plasirajući je izravno u školski kurikulum. Vjerojatno nema školarca u Sloveniji koji ne bi bio upoznat s utjecajem starog industrijskog kompleksa monumentalnog izgleda na Poljanskom nasipu na stvaranje modernističke četvorke Ivan Cankar-Josip Murn-Dragotin Kette-Oton Župančič. Zdanje uz rijeku će neminovno ostati mjesto sjećanja na slovensku literarnu produkciju iz kraja 19. i početka 20. stoljeća, njezin teški socijalni položaj i ponajviše tragični kraj, sigurno i nakon što će se današnji izmoreni, a ponosni div ljubljanskog degradiranog prostora transformirati u galeriju trendi kulturne četvrti, koja će po urbanističkim planovima u budućnosti nastati u jugoistočnom djelu središta Ljubljane.
Najstariji objekt industrijske kulturne baštine na slovenskim prostorima ima svoj početak u 19. stoljeću, točnije 1828. godine, i, kako objašnjava Vesna Krmelj u publikaciji “Cukrarna”, u narednih 30 godina nosilac je industrijske revolucije prostora koja uključuje doseljavanje u grad, sve veće socijalno raslojavanje i urbanizaciju. Prvu tvornicu šećera u grad doveli su Josip Pelikan i Friedrich Rossman, veletrgovci na burzi u Trstu, tehnički voditelj Englez William Moline i arhitekt Pertsch. Izgrađena je iz cigle i kamena, stropovi su bili drveni. Kompleks je uključivao objekte tvornice, upravne prostore, skladišta i stambeni dio – sve povezano u cjelinu. Iako je tvornica nastala kao posljedica burnog dolaska industrijskog kapitalizma u slovenski prostor, V. Krmelj upozorava da je proizvodni dio u prostor smješten s velikom pažnjom da se uspostavi suživot s rijekom, stambenim djelom kompleksa, vrtovima i trgom.
Tvornica šećera je 1856. godine zapošljavala 225 radnika i podupirala cijeli niz lokalnih dobavljača. S njezinim djelovanjem povezano je prvo skromno kreiranje socijalnog osiguranja i financijske pomoći radnicima, kao i rad djece za proizvodnim strojevima, koji u Šečerani po tadašnjem običaju nije izostao. S proizvodnjom šećera 1855. godine od šest i pol tisuća tona, tri godine prije njezinog gašenja, u tvornici je proizvedena jedna šestina cijele produkcije šećera tadašnje Habsburške monarhije. Nakon požara koji je predstavljao kraj slatke priče o uspjehu, proizvodnja nikad nije obnovljena i započinje razdoblje različite namjene zgrade, sve do nesretnog rušenja dijela kompleksa zbog izgradnje ceste s tri prometne trake, što mnogi, najblaže, smatraju posljedicom nefunkcionalnog sustava zaštite i razumijevanja značenja kulturne baštine.
Neko vrijeme je kompleks služio kao boravište vojnicima, koji su se u Meksiku borili za Ferdinanda Maksimilijana, da bi nakon potresa 1895. godine upravnik zimi dozvolio boravak mnogim obiteljima bez doma, od kojih su neke tamo i ostale, te, da bi si omogućile normalan život, neke od soba iznajmljivale studentima. Pjesnik Murn je tamo živio, stvarao te oko sebe okupljao i ostale moderniste koji su u Šećerani raspravljali o literaturi, umjetnosti te, naravno, politici i tako prostor zauvijek upisali u slovensku književnost.
U 20. stoljeću Šećerana nudi prostor tvornici tkanina, proizvodnji dječjih vozova, ima ulogu skladišnog prostora. Stambeni dio su predstavljali socijalni stanovi i skloništa za beskućnike. U 80. godinama prošlog stoljeća u tvorničkom djelu zamalo je nastao prvi šoping centar u Jugoslaviji, da bi u 1990-ih zgrada rapidno propadala, iako je cijelo vrijeme ostala inspirativni moment i prostor mnogih likovnih, filmskih i konceptualnih umjetnika. Zadržala je i svoj socijalni karakter – u napuštenim prostorima stare tvornice našli su svoje sklonište beskućnici i ostale ranjive skupine s društvenog ruba. Cesta je Šećeranu “probušila” 2010. godine. Grad je zgradu otkupio 1998. godine za pet milijuna eura, a 1999. godine su u nju ušli i anarhisti (Anarhistički kolektiv Cukrarna). Danas se anarhistička aktivnost više povezuje s ljubljanskim Rogom, čiji su planovi za budućnost zamrznuti u svjetlu dugotrajnih sudskih postupaka.
Kakva budućnost se onda planira za jednog od na pola spavaćih ljubljanskih divova? Grad je 2009. godine raspisao natječaj za prijedlog uređenja Šećerane sa Ambroževim trgom i obalom Ljubljanice. Pobijedio je prijedlog arhitektonskog biroa Scapelab. U održivoj urbanoj strategiji Ljubljane i njezinom provedbenom planu koji uključuje obnovu Šećerane s okolinom saznajemo da će projekt Galerije Cukrarna i Dvorca mladih i knjige Cukrarna biti dovršen do 2020. godine, da će biti sufinanciran iz Europskog fonda za regionalni razvoj kroz mehanizam integriranih teritorijalnih ulaganja, a cijela transformacija će stajati oko 26 milijuna eura. Galerija Cukrarna tako će postati najveći galerijski prostor u Sloveniji, centar likovne i ostalih vizualnih umjetnosti, veličine dvije tisuće četvornih metara. Predviđeno je uređenje i stabilizacija zgrade, uređenje podrumskih prostora, novih etaža za nove programske djelatnosti, energetska sanacija, parkiralište i park slovenske moderne. Konzervatorske odredbe uključene su u projekt i odnose se na vanjski izgled zgrade, dok će početak radova zadržati procjena utjecaja na okoliš, koja će trebati biti izvedena zbog preciznog uvođenja europske regulative u slovenski pravni okvir i karakteriziraju ju stroži uvjeti. Galerija Cukrarna će biti pod upravom Muzeja i galerija Ljubljane. Dvorac knjige i mladih Cukrarna će uključivati programe mreže organizacije mladih, literarne događaje i biti će centar za promociju ilustracije. U zgradi su planirane kafeterija te knjižara i moderni jazz klub, koji će biti kapacitiran ponuditi kvalitetne koncerte.
Stari, a svakako ne otpisani, div je, dakle, na putu da postane centar vrhunske umjetnosti, kulturnih i kreativnih industrija, književnosti. Svakako se radi o konceptu kulture u službi gospodarskog rasta sa svim njegovim prednostima i nedostacima, ovisno o tumačenju. Možemo se samo nadati da će prostor zadržati svoj revolucionarni naboj kakav je imao od samog početka donoseći nove tehnologije, nove teme, motive, ideje i razmišljanja i da neće postati loša kopija sličnih turistički atraktivnih galerijskih prostora u europskim prijestolnicama u kojima se umjesto reflektiranja i raščlambe društvenih zbivanja i umjetničke proizvodnje od strane posjetitelja puno više pije skupa kava.
