Građanin Europe – kako se to postaje? Je li dovoljno to što je Hrvatska ipak naposljetku primljena u Europsku uniju i to što nam na putovnicama ponosno piše „Europska unija – Republika Hrvatska“ ili je za postajanje istinskim, urbanim, osviještenim i naprednim građaninom Europe potrebno i nešto više? Što točno?
Kako ono kažu da odijelo ne čini čovjeka, e pa isto tako posjedovanje EU putovnice ne čini njenog vlasnika automatski građaninom Europe.
Nije namjera nikoga vrijeđati niti prozivati, pa ću se osvnrnuti na kumordinara Žorža iz, po kritičarima, uz „Seljačku bunu“ Augusta Šenoe, najznačajnijeg hrvatskog romana 19. stoljeća „U registraturi“ Ante Kovačića.
Kakve sad veze ima on sa bilo čime? E pa, dragi moji, ima i te kako. Tipični je primjer takozvanog kaputaša ili pogospođenog seljaka, koji je otišao iz sela u grad, zaposlio se kao sobar i pred donedavnim susjedima izigrava velikog gospodina svojim vanjskim izgledom, gomilanjem prstenja na ruke i sličnim, rekli bismo, snobovskim detaljima. Jedino mu je bitno da se u selu pokaže što većom facom i frajerom, a u gradu je poprilično nisko na društvenoj, materijalnoj, moralnoj ili bilo kojoj drugoj ljestvici… I još k tome, tu je ona poznata stara uzrečica „U se, na se i poda se“, koje se drži, a za ostale stvari, tipa kulturna zbivanja, edukacija (na kraju krajeva, nepismen je), korisno društveno djelovanje i slično, ga ni najmanje nije briga.
Danas bismo takovo ponašanje nazvali posprdno „šabanluk, krkanluk“ ili slično… Tada, u 19. stoljeću, nije bilo starih spuštenih BMW-a iz kojih su dopirali preglasni zvuci turbo folka uz prateću ikonografiju, tipa zlatnih lanaca, velikih križeva kao privjesaka i sav ostali arsenal koji ide uz to, ali princip i način razmišljanja je bio identičan. S protokom vremena i razvitkom tehnike samo su se scenografija i oruđa promijenila. Mentalitet, je, na žalost, ostao isti…
Onaj „NAŠ“, poznati, čudnovati, tvrdokorni mentalitet, ah…
Zvuči li ovo nekome poznato?
Ima tu još jedna bitna stvar – odnos prema povijesti i kulturi.
Dok smo poprilično glasni na sportskim manifestacijama kad igra hrvatska reprezentacija, nekako mi se čini da prosječan stanovnik Hrvatske, dakle pripadnik one skupine koja čini većinu u hrvatskom društvenom uređenju, ne mari baš previše za nekakva kulturna zbivanja. Pogotovo me zabrinjava, čak bih se usudio reći i užasava, činjenica da vlast u pojedinim lokalnim sredinama ne mari za svoju povijesnu i kulturnu baštinu, i to baš nimalo.
Pred par dana posjetio sam francuski Carcassonne, grad i veliku utvrdu na jugu Francuske, grad čije me zidine fasciniraju i koji žudim vidjeti već trideset i koju godinu. Prvi put sam ga vidio na malenoj slici dok sam kao klinac prelistavao stranice debelog leksikona Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i upijao raznorazne podatke, priče i zanimljivosti, koje tada nisu bile tako brzo, lako i jednostavno dostupne kao danas, u doba širokopojasnog interneta.
I, eto, napokon bijah tamo, proveo sam tri dana i tri noći u staroj gradini, fotografirao arhitekturu i detalje iz svakodnevnog života, upijao svaki dah srednjovjekovnog grada, proučavao ljude i običaje, koliko se dalo, s obzirom na ograničeno vrijeme, i, jednom riječju, istinski uživao u tom, za mene barem djelomičnom, putu u prošlost.
Grad je uistinu impozantan. Visoke dvostruke, ponegdje i trostruke zidine ukupne duljine oko tri kilometra, pojačane s 53 tornja omeđuju izduljeni gradski prostor na visoravni brežuljka, veličine nekih 525 s 250 metara.
Od jutra do mraka, unutrašnjost zidina vrvi turistima iz cijeloga svijeta i stalno je prisutno nekakvo komešanje, nekakav „muving“ koji ne prestaje. Očigledno je da grad živi zahvaljujući svojoj povijesnoj baštini i zidinama. Bez toga, bio bi samo tamo neko seoce na nekakvom brdu iznad rijeke Aude…
U ta tri dana boravka u Carcassonneu proveo sam dosta vremena u muzejima i još dodatno se htjedoh educirati u turi po gradu s turističkim vodičem.
Ne želim duljiti puno o povijesti, ali navest ću samo nekoliko činjenica:
- grad je na strateški važnom položaju iznad glavnog puta od Toulousea prema Sredozemnom moru
- utvrđen je prvim zidinama još u četvrtom stoljeću
- bio je glavno uporište Albigenza ili Katara (kršćanske heretičke sekte) u 11., 12. i 13. stoljeću
- u 13 st. zauzima ga francuski kralj koji daje dograditi i pojačati zidine i time mu daje današnji izgled
- tada postaje važna pogranična utvrda u blizini granice sa Španjolskom
- kasnije, s pomicanjem i udaljavanjem granice, Carcassonne gubi svoj strateški značaj i počinje polagano propadanje utvrde
- sredinom 19. st. predviđen je za rušenje, ali zahvaljujući gradonačelniku i nekolicini pojedinaca, rušenje je spriječeno i 1853. Počinje obnova koja je trajala šezdesetak godina
- po popisu stanovništva iz 2009., nastanjuje ga 47634 stanovnika.
- grad se uvelike oslanja na turizam, što se vidi po mnogobrojnim hotelima i hostelima, kao i ugostiteljskim objektima
- ključni ekonomski sektori osim turizma su obrti i manufakture, kao i proizvodnja vina
Saznao sam nekoliko zanimljivih činjenica i uvidio da je postojao uzorak ponašanja i djelovanja stanovništva koji se očito ponavljao i drugdje, ne samo u Hrvatskoj…
Nakon gubitka strateški važne pozicije, grad više nije toliko bitan ni kralju ni državi i jednostavno dižu ruke od njega – ne ulaže se više ništa za obnovu niti izgradnju. Malobrojni vojni garnizon nema sredstava ni logistike za kvalitetno održavanje utvrde koja postaje doslovce kamenolom i izvor građevinskog materijala za lokalno stanovništvo.
Desetljećima su ljudi doslovce otkidali dijelove tvrđave i gradili svoje kuće između zidina. Sjeća li se netko slične sudbine koja je zadesila stare gradove Steničnjak ili Velemerić, na primjer? Da ne idemo daleko od okolice Karlovca. Samo što, nažalost, u Hrvatskoj nije bilo nikoga da zaustavi rušenje i pokrene obnovu…
Tijekom cijele druge polovice 19. stoljeća francuska država vodila je obnovu Carcassonnea, otkupljivala zemljišta, rušila divlje izgrađene kuće i polagano restaurirala tvrđavu do konačnog vraćanja u stanje i izgled iz 13. stoljeća. Naravno, radovi toga obujma iziskivali su i vrijeme i novac, ali je postignut dogovor između državnih i gradskih vlasti da muzeje u gradu preuzme država i pobire zaradu od istih. Grad je ostao bez nekoliko muzeja, ali je dobio zauzvrat svoju utvrdu i brojne turiste koji se ne libe potrošiti novac kad dođu u Carcassonne i koji se dobrim dijelom, kroz poreze i prireze vraća gradu.
Na kraju krajeva, grad živi i prosperira zahvaljujući turizmu, opet zahvaljujući svom izgledu i očuvanim zidinama. Najveći dio prihoda dolazi od turizma i to od posjeta tvrđavi i krstarenja gradskim riječnim kanalom (Canal Du Midi), zatim od proizvodnje cipela i gume (manji obrti i manufakture) i od proizvodnje vina.
Logičko i zdravo razmišljanje, samo me muči to što nešto slično nisam baš primijetio u Hrvatskoj.
Evo baš gledam kako se hvalimo na sva zvona da je u Karlovcu u 2016. ostvareno 32.298 dolazaka, 20 posto više nego 2015. godine, i to se računa kao veliki uspjeh. To svakako jest dobra vijest, no pokušajmo usporediti brojke – Carcassonne godišnje posjeti oko tri milijuna posjetitelja. Dakle, grad podjednake veličine Karlovca, ostvaruje oko tri milijuna posjeta godišnje, što je, zaokružimo, 93 puta više.
Primjerice, Bourtange u Nizozemskoj, koji sam imao prilike i sreće posjetiti, ima 430 stanovnika i otprilike 250.000 gostiju godišnje, a nalazi se usred ničega, slabo je prometno povezan s glavnim cestovnim i željezničkim pravcima i gotovo se nigdje ne reklamira. No, ima nešto što mami goste – uređene šančeve, bedeme, bastione i građevine općenito, točno onako kako su izgledale u 16. i 17. stoljeću. Znači i maleni, minijaturni, „džepni“ Bourtange šije Karlovac u broju gostiju u omjeru 7,74 naspram jedan, umalo puta više. A ako uzmemo u obzir broj stanovnika koji je jednak broju ljudi u malo većoj stambenoj zgradi… Bolje da ne računam.
Svojevremeno sam bio i član gradskog odbora za obnovu zvijezde i na jednom sastanku sam pitao odgovorne ljude koji su zaduženi za resor graditeljstva i urbanističkog planiranja u Karlovcu postoji li plan, strategija, nacrt ili nešto slično o tome kako bi Karlovac i Zvijezda trebali izgledati za pet, deset ili 20 godina. “Ne postoji”, stoji odgovor koji me zaprepastio. To je bilo prije otprilike dvije godine i ne znam je li u međuvremenu napravljen neki plan, ali svejedno, bio sam zgrožen tom činjenicom…
Brojke su neumoljive, a usudio bih se reći i poražavajuće. Slijepcu bi bilo jasno da turisti dolaze na ona mjesta gdje imaju što za vidjeti, pa makar to bile i „samo stare zidine“, a da ne spominjemo, ako još ima i dodatnih sadržaja, od muzeja, preko gastro ponude do aktivnog turizma. Ne tvrdim da se, primjerice, Zvijezda, mogla u potpunosti urediti, poput Bourtangea, ali isto tako me nitko ne može uvjeriti u to da se baš nijedna kuća ili ulica ili dio ulice u zvijezdi u posljednjih 25 godina nije mogao ušminkati i dovesti u red. Ukupna dužina ulica u zvijezdi je 3.300 metara, koji su u vlasništvu Grada, ali svejedno ta tri pišljiva kilometra ceste stoje i trunu zapušteni i prepušteni zubu vremena. To sasvim jasno i eksplicitno pokazuje koliko je gradskim vlastima stalo do uređenje zvijezde.
Imamo bezbroj primjera iz povijesti, dakle, ne nagađanja i prazne priče nego povijesne fakte, da je svaka država koja je određeno vrijeme provela u krizi i neimaštini, ne samo gospodarski i materijalno potonula, nego je potonula i u svim drugim aspektima uređenja društva – gastronomiji, medicini, arhitekturi, muzičkoj i filmskoj industriji, kulturi općenito.
Događa li se to i u Hrvatskoj?
Moje skromno mišljenje je da se događa. Čini mi se da pad još nije zaustavljen, a po svemu sudeći, ništa se ni ne događa niti pokušava napraviti da se taj pad i zaustavi. Barem ne od strane službenih tijela vlasti.
Imamo mnogo mladih, entuzijasata, udruga, sportskih klubova, pojedinaca koji se svim silama trude, kopaju, ruju, organiziraju koncerte, radionice, predavanja, razne tečajeve i slično, ali je li to dovoljno? Nekako mislim da je ipak vlast, kako gradska, tako i državna, odgovorna i potrebna za pokretanje društva, pojedinci bi tu trebali biti samo kao dodatni začin, a nerijetko su jedini pokretači bilo kakve društvene i kulturne aktivnosti.
Karlovac zaista jest prepun događanja, koncerata, radionica, plesnjaka i sličnih stvari, ali ne zahvaljujući gradskom vodstvu i Gradu (s velikim G), nego pojedincima, udrugama i grupama ljudi koji često i volonterski odrađuju sve to. I sreća je da imamo Darka Lisca, Peđu Gvozdića, Karlovačke pelivane, udruge i klubove koji organiziraju sve i svašta, ali moramo shvatiti da i ti ljudi imaju svoje privatne životne putove i tko zna do kada će moći raditi to što rade.
Zašto to ne bi radio netko tko bi bio plaćen za to? Dakle, posvećen je samo tome i u potpunosti usmjeren na život i aktivnost grada? U Carcassonneu postoji barem nekoliko desetaka ljudi koji se bave samo turistima i turističkim sadržajima, bili to zaposlenici turističkog ureda, muzeja, izložbenih prostora i galerija, kostimirani vitezovi ili nešto deseto, ali postoje! I primaju plaću od toga, i sasvim dobro žive, koliko sam mogao primijetiti.
Prije nekih sedam mjeseci održana je velika rasprava u sklopu projekta „STAR VOICE“ u kojoj su sudjelovali i stručnjaci i građani Karlovca.
Nažalost, nisam bio tamo iz objektivnih razloga, ali koliko sam shvatio, govorilo se o uređenju Zvijezde, transparentnosti planova i rada gradske vlasti u tom segmentu i slično.
Podržavam takve inicijative, ali pitam se kolika je realna, stvarna korist na terenu od svega toga? U zadnjih nekoliko godina bilo je više inicijativa, predavanja, prijedloga i tribina o temi propadanja i uređenja karlovačke zvijezde. I sam sam održao dvosatno predavanje na tu temu u srpnju 2014. godine. Vlast se, koliko znam, nije usprotivila ni na jednu od tih inicijativa, što je svakako dobro, ali što se poduzelo? Koliko se toga obnovilo? Koliko novih stanovnika je uselilo u Zvijezdu? Postoji li jedan pozitivni pomak zbog nekakve sinergije vlast i građana? Nisam ga uočio.
Vidim kako stvari funkcioniraju u Europi, u Njemačkoj. Tu sam već skoro dvije godine i govorim iz prve ruke. Jedan primjer iz Ulma oko uređenja obale Dunava – prvo se dogovori javna rasprava za sve građane, i to ne jedna nego nekoliko njih u rasponu od dva ili tri mjeseca, zatim se raspisuje lokalni referendum na kojem se vidi što i kako ljudi žele. Nakon toga kreće se u akciju i bageri izlaze na teren.
Isto tako bilo je za izgradnju nove tramvajske linije u Ulmu. Krenulo se u izgradnju iste tek nakon što su građani na referendumu odlučili da je to dobro i korisno za njih. Građane se u Ulmu ipak nešto pita, nisu samo pasivni promatrači koji mogu ili ne moraju podržati poteze lokalnih vlasti, ali isto tako imaju priliku pokrenuti ili zaustaviti određene stvari u svome gradu.
Ima u Hrvatskoj dosta onih koji su spremni za pomake i koji bez obzira na godinu pristupanja EU već odavno jesu u Europi, načinom razmišljanja, otvorenošću uma i djelovanjem. Onih koji ne broje krvna zrnca nikome i koje nije briga odakle je tko nego kakav je tko čovjek. To je lijepo i pozitivno za znati, ali problem je u tome što takvi ljudi u Hrvatskoj nemaju puno prostora za djelovanje i nažalost nemaju nikakav utjecaj na bilo kakve pomake i promjene. Ipak je vlast ona koja ima zadnju riječ i koja odlučuje o svemu, a ne napredni pojedinci ili grupice, koji, iako žive možda i u provincijama i malim mjestima, realno zaista jesu građani Europe i svijeta.
Vlast koja bi trebala predstavljati građane i raditi za dobrobit sviju omogućuje svojim nedjelovanjem i pasivnim promatranjem divljanje i rast ekstremizma, nepotrenog desničarenja i šovinizma, a s druge strane, propadanje društva i kulture u cjelini. Opet ću se pozvati na povijest, učiteljicu života, i reći da je i to poznata situacija od svuda, tamo gdje je sve propadalo, rastao je utjecaj ekstremizma, kako god ga nazvali – fašizam, nacizam ili nešto treće… Ekstremizam nikada nikoga nije doveo do uspjeha, samo do propasti, brže ili sporije, ali definitivne propasti. U suštini – možemo mi trubiti da smo u Europi i da smo urbani i da smo napredni, a po mentalitetu i ponašanju smo u srednjem vijeku ili u ’41./’45./’91. godini. Ili u svakom od navedenih doba pomalo…
I moram reći da sam zabrinut za stanje u Hrvatskoj u narednim godinama. Ne za političare, oni će se uvijek snaći, već za obične male ljude, koji će na svojim plećima najjače osjetiti svaki novi sljedeći pad standarda i svaki neuspjeh vladajućih koji se u maniri pijanih milijardera ni ne obaziru na glas ni bilo puka. Samo mi nije jasno zašto se ljudi čude kad vide da isti ljudi, već desetljećima vladaju po istom principu, a nema drugačijih rezultata. Ne znam kako bi ih i bilo kad se samo mijenjaju imena, a igra ostaje ista i s istim pravilima. Uglavnom, Titanik tone, ali bitno je da muzika svira pa dok ide, ide.
A kako je krenulo, neće još dugo…nažalost…
