Mjere potrebne da bi se napisao ovaj tekst uključuju početno oklijevanje, samosažalijevanje, grubo prekoravanje, tiho bodrenje, cvilež za slatkišima, uskraćivanje odlaska u kino prije nego što napišem određen broj riječi, energično ustajanje od stola i turobno sjedanje za isti; čitava good cop/bad cop rutina koju izvodim sa samom sobom. Kao rezultat, kolumna je tu. No, analiza pokazuje da je napisana s malo inspiracije i skromnom količinom motivacije, oslanjajući se gotovo u potpunosti na disciplinu. Moje pisanje odražava pokušaj strukturiranja misli, gdje im nastojim dati glavu i rep, oblikovati ih da zvuče smisleno (uz malo sreće i pametno) te osluhnuti promjene vlastitih raspoloženja i emocija. A to nije uvijek lako, niti mi dolazi prirodno. Ne, nisam lakonoga djevojka a-la Amelie koja sjedne pod kakvu bukvu ili brezu s Moleskine notesićem i eko olovkom kako bi zapisivala svoje misli pijuckajući čašu soka od bazge. Baš naprotiv, svaki uradak uključuje puno grickanja usnice, brisanja čitavih odlomaka, prekrojavanje uz Ctrl+C i Ctrl+V i konačnu reviziju nakon kojeg stojim uz napisano, bila potpuno zadovoljna ili ne. Cilj je ostvariti kontinuitet pisanja, pri čemu sam svjesna da kvaliteta teksta raste ili opada ovisno o zagrijanosti za temu, motivaciji i trenutnom raspoloženju. No kuckam, tipkam, slažem i objavljujem. Učim se zanatu. I stvarno, lijepo je vidjeti pisani trag nečega što bi inače brzo bljesnulo i jednako brzo se ugasilo, postojeći u jednom jedinom trenutku koji se nikada ne može vratiti.
Oslanjati se na inspiraciju u procesu stvaranja vrlo je nepouzdano. Neobuzdana i neovisna, eterična i zaigrana, ona dolazi i odlazi kako joj se prohtije, i malo je toga što mogu učiniti da bih je zadržala. Vodeći se inspiracijom i golim entuzijazmom koji iz nje proizlazi, riskiram mnogo početaka s upitnim brojem završetaka. Kao da me u jednom trenutku s uzbudljive jurnjave po glatkoj stazi dovede do zbunjujućeg raskrižja puteva, ne pružajući mi makar indiciju kojim bih trebala krenuti da bi kolumna bila dovršena. Kao simpatična, ali ne odviše lojalna poznanica, ona se javlja kad joj se prohtije, ponekad nametljivo insistirajući da je se čuje i uvaži. Često navrati u sasvim neprikladno vrijeme, primjerice neposredno prije nego što ću utonuti u san, gnjaveći da zapišem sjajnu ideju koju mi šalje; ako zbog pospanosti i umora ne poslušam uzdajući se u staru “ovo moram svakako zapamtiti” osvetnički se tijekom noći pobrine da me pogodi potpuna amnezija. Tko mi kriv; trebala sam je osedlati i zajahati čim se pojavila, jer inače gubi svoju potentnost, a tko zna kad će opet navratiti. Traganje za inspiracijom iscrpljujuće je, jer kakvim bismo se to morali izlagati čudesima da konstantno pobuđuju naša čula i želju da se izrazimo o onome što smo doživjeli?
Motivacija je mnogo umjerenija i podnošljivija za mentalno zdravlje. Želi mi dobro, želi da uspijem, želi pružiti odgovor na toliko potrebno „čemu?“, važan da bih se uspjela pokrenuti, zasukati rukave i nešto stvarati. Ali što da učinim s onim danima kad je toliko slaba da tinja kao ostatak lučice u svijećnjaku, sve dok se potpuno ne ugasi? Naravno, mogu je pokušati dozvati natrag; živimo u doba u kojemu je self help dostupniji no ikad, a razne vrste kočinga naplaćuju se stotine dolara putem raznih web seminara. Na You Tubeu gledam video klipove s inspirativnim govornicima. Slijepe žene koje vezu goblene. Neurokirurg koji je redefinirao vlastito ja i svoju profesiju nakon što mu je dijagnosticiran tumor na mozgu. Depresivni gej koji je naučio živjeti sa svojom depresijom. Nick Vujčić bez ruku i nogu, zaboga. Sve su to ljudi koji su se kroz život suočili s izazovima koji na prvi pogled djeluju nepremostivo. No, storyline je poznat, reagiraju na te izazove tako da situaciju koja se isprva čini katastrofičnom pretvore u svoj trijumf. Na kraju završim gledajući te klipove s litrom sladoleda u krilu osjećajući se krivo jer motivacija i dalje ne dolazi, a ovo me samo podsjetilo da nemam sposobnost kapitaliziranja vlastite nesreće. OK, motivacija je podbacila, inspiracija ne dolazi, što mi preostaje? Znam odgovor na ovo pitanje, ali tako ga je teško izgovoriti. Disciplina, prije svega disciplina; kruta i neumoljiva, spremna da me uhvati za uho i odvuče do zadatka dok ne bude obavljen.
Narediti samome sebi teže je od bilo kakvog šefovanja drugima. Iznenađujuće je koliku smo količinu otpora, negodovanja, kukanja, izmotavanja i nagodbi u stanju ponuditi onom savjesnom djeliću nas koji nam šapće “učini to sada”. Najradije bismo odmahnuli rukom, možda ga poklopili starim novinama ili muhomlatom, samo da nam poput dosadnog komarca ne zuji u uho ono što nam se trenutno baš i ne sluša.
Računam da je patnja uzrokovana disciplinom ista ona patnja koja bi me dočekala da sam nedisciplinirana, ali razlomljena na rate. Ah, taj životni ekvilibrijum! Koliko god želiš potezati na stranu trenutačne ugode, on te podsjeća da vaga mora lebdjeti ravnomjerno, i pokušava se nagoditi s tobom, usaditi zrno razuma. “Ako se sad malo pomučiš i pričekaš rezultat, obećajem da ću te nagraditi, kasnije! Evo, dat ću ti jednu mrkvu!” Dobro zvuči mrkva, nije mi baš jasno zašto ne može tristogramska Milka ili koja hurmašica, ali okej, život vjerojatno misli opet unaprijed i brine za moje zdravlje. Ali što ako odbijem? “Mislim, možemo mi i drugačije”, nastavlja Život, “recimo ti sad nemoj mrdnuti, opusti se, uživaj… još uživaj… još, ‘ajde… e, a sad ću te zasuti s toliko muke odjednom da nećeš doći k sebi još jako dugo. Hi, hi, hi! Nema na čemu.”
Što mi preostaje? Ovaj je neumoljiv. I u patnji, znači, treba naći smisao? Pa dobro, onda bih molila patnju na rate. A da ne zaboravim koji je smisao patnje, nabavit ću majicu s natpisom: “Pain is temporary, quitting lasts forever.”
