Huey Long je bio 40. guverner Louisiane od 1928. do 1932. godine. Počeo je kao trgovački putnik, a vještinu obrađivanja kupaca obilato je iskoristio u političkoj karijeri – nadahnutim motivacijskim govorima uspješno se prodavao neukoj masi. Gradio je ceste, mostove, bolnice i škole, ali je istovremeno izgrađivao vlastiti izuzetno autoritaran režim koji je američki povjesničar David Kennedy 2005. opisao kao „najbliži diktaturi ikad viđen u Americi“. Jednom rječju, Long je bio – populist.
Inspiriran Longovim životom, Robert Penn Warren, koji je i sam jedno vrijeme radio kao profesor u Longovoj Louisiani , napisao je 1946. roman „Svi kraljevi ljudi“. Roman je dobio Pulitzerovu nagradu za književnost i dvaput je ekraniziran. Noviji film je iz 2006. godine. Unatoč zvjezdanoj glumačkoj postavi (Sean Penn, Jude Law, Anthony Hopkins, Kate Winslet i Mark Ruffalo), zbog nedovoljno dobrog scenarija, film nije uspio dosegnuti dubinu i snagu prvog filma, snimljenog 57 godina ranije. Sve kraljeve ljude (All the King’s Men) iz 1949. režirao je Robert Rossen. Okitio se s tri Oscara – za najbolji film, Broderick Crawford je za ulogu Willija Starka nagrađen Oscarom za najbolju mušku, a Mercedes McCambridge za sporednu žensku ulogu. Svi kraljevi ljudi iz 1949. do danas slove kao jedan od najiskrenijih prikaza populizma i surove američke političke igre. Godine mu nisu nimalo naštetile i upješno komunicira i s današnjim gledateljima, jer internet i ostali mediji često donose političke priče manje ili više slične filmskoj – koju je teško zaboraviti nakon gledanja.
Na početku filma urednik šalje novinara Jacka Burdena u Kanoma County, nerazvijeno poljoprivredno mjesto kojim vlada lokalni moćnik. Samo jedan čovjek, Stark, usudi se proturječiti gazdi. Što je tako posebno u Starku? Kažu da je pošten, odgovara urednik. Iskusan gledatelj, kad čuje takve riječi na početku filma, zna da tako neće ostati do kraja. Ali na samom početku, izgleda nemoguće da će se išta promijeniti.
Stark osvaja Burdena na prvu – jednostavan čovjek, farmer, usvojio je dječaka, jer on i žena ne mogu imati djece, a u slobodno vrijeme strastveno upozorava na korupciju u okrugu. Ne mogu ga zaplašiti prijetnje niti to što su mu pretukli sina dok je dijelio očeve letke. Izgubio je na izborima za okružnog rizničara, ali ga ni to nije obeshrabrilo – upisao je pravo, diplomirao i postao odvjetnik koji zastupa male ljude iz svog kraja. Ne želi se više baviti politikom, ali političari žele njega. Kad je dotadašnji senator shvatio da bi mogao izgubiti izbore, jer ima samo jednog protukandidata, u klasičnoj i često viđenoj političkoj smicalici, odlučio je proizvesti još jednog kandidata kako bi podijelio glasove protiv sebe. Izbor je pao na Starka. Senatorovi ljudi pripremaju mu dosadne govore kojima ne može prikupiti dovoljno glasova. „Želim vam reći činjenice“. Tako počinju Starkovi govori prepuni brojaka i statistika koje njegovim neukim zemljacima ne znače ništa. Kad Stark uz pomoć Burdena shvati da su mu namjestili igru, mijenja ploču, prestaje s brojkama i počinje pričati ono što seljaci žele čuti.
Populistički pristup donosi mu sve veću popularnost, svaki sljedeći govor sluša sve više ljudi, a on im nudi točno ono što žele čuti. Njegova je platforma jednostavna – sredit će pokvarenjake i svatko će dobiti svoje. Nikad mu ne prifali bombastičnih obećanja. Današnjim rječnikom rečeno, nudio je silne i sveobuhvatne reforme – sagradit će najbolje bolnice u kojima će svi imati pravo na besplatnu njegu, sva će djeca imati pravo na obrazovanje i besplatne školske knjige, a malom farmeru zbog dugova nitko neće smjeti oduzeti njegovu farmu.
„Misli li on to ozbiljno,“ pita žena u publici. „To je njegovo mito,“ odgovara joj brat.
Uz vatrene pristaše, Stark ima i protivnika, redom iz bogatijih krugova. Na obiteljskoj večeri, Burden brani Starka, ali njegov očuh je protiv: „Država je puna takvih pravednika. Što glasnije viče, skuplje će se prodati.“ Pokazalo se da je bio u pravu. Kad je izabran za guvernera, Stark je zaboravio male ljude. Prvo je preuzeo novine i radio postaje. „Zašto se boji kritika,“ pita se Burden. „Ako želi dobro, trebao bi željeti istinu. To ide zajedno.“ Nije se zaustavio na medijima – Stark je organizirao poluprivatnu vojsku i stavio čizmu na sve institucije države. Za ostvarivanje svojih ciljeva – prvenstveno održati se na vlasti – ne preza ni od ucjena i zastrašivanja. U maloj crnoj bilježnici koju ispisuje Burden, Stark sakuplja sve što može iskoristiti protiv onih koji ne misle kao i on. „Svakom se nešto može naći.
Čovjek je začet u grijehu i rođen u korupciji. Uvijek postoji nešto,“ tumači Stark Burdenu. Sa svim tvrtkama protiv kojih je tako zdušno govorio sklapa ugovore i one ga obilato financiraju. Za svog prvog suradnika izabire onog istog lokalnog moćnika koji ga je ponižavao na početku filma – zato da nikad ne zaboravi, kaže Stark. Burden, premda ga često muče moralne dvojbe, postaje njegov drugi najvažniji suradnik.
Kad ga Burden dovede predstaviti svojoj obitelji i prijateljima, mladi liječnik Adam Stanton nije zadivljen. Pita Starka je li istina da sklapa ugovore s onima protiv kojih se navodno bori. „Istina je,“ bez krzmanja izjavljuje Stark i izgovara rečenicu koju smo i mi imali prilike čuti: „Nagodit ću se i s vragom, ako to pomaže mom programu.“
„Odakle dolazi dobro?“ retorički se pita Stark i nudi jednostavan odgovor: „Iz lošega.“ „Ali,“ ne predaje se doktor, „tko određuje što je dobro, a što loše? Vi?“ „Zašto ne,“ odgovara Stark, „improviziram i prilagođavam se u hodu.“
Improvizirajući, malo je promijenio prioritete. Izgradio je cestu i most koji su, razumljivo, dobili njegovo ime. Umjesto bolnice sagradio je velik stadion na kojem je njegov sin igrao američki nogomet. Zašto nije sagradio bolnicu? Pa zato da bi u svakom obraćanju vjernim glasačima mogao ponoviti obećanje o najvećoj i najmodernijoj bolnici dostupnoj svima, a kako će biti najveća i najmodernija, ne može se izgraditi preko noći.
Kad god bi se netko u državi pobunio, Stark je imao razrađenu strategiju protuodgovora. Ako dovoljno dugo i glasno urlaš, Starkov je moto, ljudi počinju vjerovati u sve. A za svaki slučaj, organizirao je i „spontane“ prosvjede. Ako je i dalje bilo onih koji su se bunili, spontano bi ga prebili. Stark ima masu odanih obožavatelja koje je kupio cestom ili nečim sličnim i oni ga ne napuštaju do kraja filma, bez obzira na sve optužbe koje se gomilaju.
Svijet koji opisuju Svi kraljevi ljudi izrazito je pesimističan, ostavlja puno gorčine nakon gledanja i nudi malo nade u promjenu, a stvarnost je više puta potvrdila pesimističan zaključak. Sedam godina nakon filma, građani Louisiane treći su put za guvernera izabrali Earla Longa, mlađeg Hueyevog brata. Earl nije bio bratova kopija, a i vremena su se promijenila, ali obojici im je bio blizak populizam, obojica su zavodila pučanstvo govorničkim vještinama i nizali skandale i tužbe koje nisu imale puno utjecaja na njihove političke karijere. Ili ljudi nisu gledali film, ili nisu dobro razumjeli što su autori željeli reći.
Treća opcija zvuči najstrašnije – možda su ljudi gledali i jako dobro razumjeli film. I možda im se svidjela populistička autokracija kakvu su vidjeli i imali. I možda su poželjeli zauvijek živjeti u autoritarnoj poludiktatorskoj arkadiji.
