Tekst je nadahnut televizijskom dramskom serijom o djevojci koja dolazi u novu školu i zbog jednog lošeg poteza dolazi na loš glas. Uskoro se po cijeloj školi počinju širiti tračevi o njoj koji, naravno, kao i većina tračeva, nisu istiniti. Tek se doselila u grad i počela pohađati novu školu, pa nije imala vremena steći prave prijatelje koji bi joj mogli pomoći i biti uz nju i savjetovati je. Dakle taj loš potez vodi nizu drugih događaja, sve jedan gori od drugog, i uništavaju joj život.
Možda se pitate zašto pišem o nekoj seriji za mlade? Zato što je ta serija vrlo realna i prikazuje nešto što se svakodnevno događa. Podsjetila me i na naš divan Karlovac, gradić u kojemu svi znaju sve. Činjenica da se svi međusobno poznajemo je super, jer poboljšava društveni život i tako dalje. No, tračevi i laži/istine se šire brzinom munje, pogotovo među mladima.
Uz pomoć društvenih mreža ne moramo niti upoznati osobu uživo da znamo s kim je bila vani, s kim se druži, kamo izlazi i slično. Mislimo da na temelju onoga što čujemo od drugih možemo procijeniti kakva je osoba, to jest stvaramo predrasude. Svi smo to barem jednom napravili, zar ne? Čuli smo neku glupost koja je vjerojatno iskrivljena i daleko od istine, ali svejedno povjerujemo u nju. Na temelju onoga što smo čuli odlučujemo da tu osobu više nećemo pozdraviti na ulici ili joj nećemo lajkati sljedeću sliku koju objavi. Ne gledamo tu osobu više isto i odbijamo joj dati ikakvu šansu. Naravno, nama se te stvari čine kao sitnice koje ne znače puno. „Kaj će joj/mu još lajkova? Pa ima ih već 300“ ili „Zašto bi ju pozdravljala/pozdravljao?“ „Ona je napravila…..blablabla ….“, mislimo si.
Bez suviše obzira ih odbacujemo i izoliramo misleći da je to u redu, jer drugi to rade… U stvarnosti smo zapravo svi isti, svi radimo gluposti, iako mislimo da nitko neće saznati. Nitko ne razmišlja o takvim stvarima dok on/ona ne postane meta. Na trenutak ću se vratiti na seriju. Spomenutu curu su izolirali, dobacivali joj ono na što su poslije zaboravili. Njezin život, nažalost, završava samoubojstvom zbog tih „sitnica“ koje su je pratile kroz dio školovanja.
Naravno, ne želim reći da će se to dogoditi nekome iz Karlovca i nikada ne znate kako će neka riječ ili postupak djelovati na osobu, pogotovo na osobu koju ne poznajete. Postoji zadovoljstvo, ako znamo ili mislimo da smo bolji od nekoga. Uz pritisak društva, medija, roditelja i škole smo nesigurni sami u sebe i mislim da zbog toga stvaramo nezdrav osjećaj zadovoljstva, ako čujemo da je netko gori od nas. Ipak, moramo se pribrati i pokušati ne širiti podatke jza koje nismo sigurni jesu istinite ili ne. Ne znamo na čije živote utječemo i kako utječemo na njih.
