Jednu od najljepših i najboljih filmskih lekcija o demokraciji napravio je zagriženi desničar američkog filma John Ford. Nikada nije skrivao uvjerenja, ali nije bio isključiv. Uz Johna Waynea, također okorjelog desničara, njegov najbolji prijatelj bio je afroamerički glumac Woody Strode, kojem je Ford dao glavnu ulogu u vesternu Narednik Rutledge u vrijeme kad to nije bilo uobičajeno, a Strode je bio i jedini koji je sjedio uz postelju umirućeg Forda.
U vrijeme najžešćeg antikomunističkog lova na vještice, Ford se oštro suprotstavio ideji da svaki redatelj mora potpisati izjavu o lojalnosti. „Zovem se John Ford, radim vesterne,“ čuvena je Fordova izjava kojom je počeo govor. Referenca o vesternima svjedočila je o njegovom patriotizmu, jer vestern kao najameričkiji žanr nije imao nikakve veze s komunizmom. Fordu se nije dogodilo ništa, ali mnoge filmaše nije uspio spasiti s obzirom da riječ jednog čovjeka, pa bio on i najveći Amerikanac, nije mogla puno promijeniti u vremenu u kojem je zlobna insinuacija vrijedila kao dokaz.
U vrijeme kad se, zbog Brexita ili Donalda Trumpa, sve više pitamo što se događa s demokracijom i treba li nam ona i dalje, korisno je podsjetiti se kako je demokracija izvorno promišljana. O raznim vidovima demokracije, ili njenog nedostatka, u klasičnom Hollywoodu snimljeno je dosta filmova, među najpoznatijima i najboljima su filmovi Franka Capre (Gospodin Smith ide u Washington, Gospodin Deeds ide u grad), te Fordov film Čovjek koji je ubio Liberty Valancea“(The Man Who Shot Liberty Valance, 1962.).
Kao i sva velika filmska djela, ni Čovjek koji je ubio Libery Valancea ne može se svesti na samo jednu dimenziju. Danas se film redovno uvrštava među najbolje američke filmove svih vremena, kao i među najvažnije političke filmove, ali u svoje vrijeme nije bio prepoznat te je dobio samo jednu nominaciju za Oscara koja nije pretočena u nagradu. Najkraće, to je psihološki vestern, melodrama o odnosu dva muškarca i jedne žene u kojoj nema akcije, konja ni slikovitih eksterijera kao u drugim Fordovim vesternima. Ujedno, to je priča o tome kako nastanju legende te priča o sudaru starog svijeta s novim. O značaju filma je napisano brdo kritika, eseja i knjiga. No za ovu priliku, posvetit ćemo se samo onom političkom podtekstu filma.
Netom diplomirani pravnik Ranse Stoddard, kojeg glumi James Stewart, odluči karijeru izgraditi na Divljem zapadu kamo zakon još nije stigao. Njegovu kočiju presretne Liberty Valance, kojeg utjelovljuje Lee Marvin, i ostavi Ransea da umre u prašini. Pronalazi ga Tom Doniphon, kojeg glumi John Wayne, i odveze u Shinbone, mjesto koje je umivena verzija Deadwooda – šerif je nesposobna kukavica, pa grad teroriziraju stočari čijim grlima mali zemljoposjednici sa svojim ogradama smetaju. Tom mu govori da se ovdje mora izboriti sam, i to oružjem. Ranse nema revolver i ne želi ga imati, umjesto oružja donio je punu torbu knjiga i namjerava otvoriti odvjetničku kancelariju. Oporavlja se u kuhinji gradskog restorana i dok pere suđe u zakonicima traži osnovu po kojoj bi šerif mogao uhapsiti Valancea.
Vrlo brzo po dolasku sa zaprepaštenjem otkriva da su gotovo svi koje susreće nepismeni. Otvara priručnu školu u kojoj djecu i odrasle uči čitati i pisati, ali i drugim važnim stvarima. Na pitanje u kakvoj državi žive, žena švedskog podrijetla na tvrdom engleskom kaže: „Republika je država u kojoj su ljudi šefovi. Ako velike zvjerke u Washingtonu ne vole ono što želimo, nećemo im dati glas.“ Zadovoljan je odgovorom.
Sljedeće pitanje, o temeljnom dokumentu na kojem počiva Amerika, upućeno je crncu Pompeyu, kojeg glumi Woody Strode. Ne može se sjetiti onog dijela Deklaracije o nezavisnosti koji govori da su svi stvoreni jednaki, pa se ispičava Ranseu. „U redu je,“ kaže Ranse, „mnogi to zaboravljaju.“ U tom trenutku u učionicu uleti Tom i istjera svog radnika Pompeya van, jer ima pametnijeg posla od učenja. Sukob starog i novog svijeta, koji je počeo odmah po dolasku Ransea u Shinbone, produbljuje se.
Ipak, pokazat će se da novi svijet u stvaranju ne može bez male pomoći starog svijeta na odlasku. Ranse ima priliku stanovnike naučiti još ponekoj demokratskoj proceduri. Njihov okrug mora poslati predstavnika u Washington kako bi se teritorija izborila za status države. Ransea za svog kandidata izabiru mali zemljoposjednici, no s tim nije zadovoljan Valance, predstavnik stočara, te izaziva Ransea na dvoboj. U dvoboju Ranse nekako uspijeva ubiti Libertyja i na krilima tog pothvata građani ga izabiru za predstavnika cijelog teritorija. Shvativši da ga ljudi biraju samo zato, jer je ubio Valancea, Ranse se želi povući s obzirom da to nije ona demokracija koju sanja – ubojstvo ne smije biti razlog za izbor. No tada mu Tom ispriča što se zapravo dogodilo u noći dvoboja – nije Ranse ubio Libertyja – jedva da je znao držati revolver u ruci – već mu je iz mraka pomogao Tom.
Tako izgledaju počeci demokracije na Divljem zapadu u elegičnom Fordovom filmu. Redatelj je duboko svjestan neizbježnosti dolaska novog doba istovremeno žaleći za prošlošću, ali je njegova tuga konzervativna, a ne reakcionarna. Cijeli film obojen je žalošću, čak i ne toliko zbog nestanka svijeta kojeg je Ford obožavao, nego možda prije zbog načina na koji se to dogodilo. Premda bez Tomove plemenitosti ne bi bilo Ransea, a dolazak demokracije bi bio odgođen na neodređeno vrijeme, Tom gubi sve – njegova je djevojka otišla s Ranseom na istok – i potpuno je nemoćan, po prvi put u svome životu. Ali nekako instinktivno Tom shvaća da je vrijeme u divljini u kojoj je sam rješavao probleme prošlo i žrtvuje vlastitu sreću za opće dobro. Tom je relikt prošlosti, on nema što tražiti među političarima, ne razumije i ne treba mu taj novi svijet koji dolazi, ali shvaća da ne može i ne smije zaustaviti napredak, unatoč tome što njemu samom taj napredak ne donosi ništa dobro. Ranse odlazi u Washington, a Tom ostaje sam, puno godina kasnije umire osamljen i zaboravljen od svih. Čak i nakon što Ranse novinaru ispriča istinitu priču o čovjeku koji je ubio Liberty Valancea, novinar odbija objaviti točnu verziju: „Kad legenda postane stvarnost, mi objavljujemo legendu,“ izgovara urednik znamenitu i puno puta citiranu rečenicu.
U učionici u kojoj je učio pisanju, čitanju i demokraciji, Ranse je na ploči napisao riječi: obrazovanje je temelj reda i zakona. I možda se baš u tim riječima krije glavni uzrok zašto danas demokracija proizvodi bregzite i trampove. Zato je reforma obrazovanja najvažnija reforma koju treba provesti bez odlaganja. Ranse je to znao, a i Fordu je to bilo kristalno jasno. A možda upravo zato što naši političari znaju koliko je obrazovanje važno i leži uzrok zbog kojeg je reforma obrazovanja zaustavljena i vraćena na početak, uz potpuno neizvjesno provođenje – lakše je vladati nacijom punom Forresta Gumpova. Ukupna količina znanja na svijetu se svakog dana povećava, no što je s pojedinačnom i prosječnom količinom znanja? Znanje je moć. Ili možda nije? O tome više idući put.
