Zašto ipak zabraniti rad nedjeljom?

U rubrici Karetrovizor na Kaportalu objavljen je tekst Tihomira Ivke u kojem se autor dotakao i radnog vremena trgovačkih centara.

Svim Karlovčanima koji prate ovu rubriku jasna je njena špranca, pa je ovdje neću opisivati, nego ću odmah prijeći na bit.

Osnovna poruka autora nalazi se u pasusu kojeg vrijedi navesti:

„To je kapitalizam protiv kojeg se 1990. ni Crkva nije bunila. Pokušavati zabraniti rad nedjeljom bilo čemu u tržišnoj ekonomiji nije primjereno. Primjereno je obvezati poslodavca koji želi raditi nedjeljom da svog radnika taj dan plati puno više nego li od ponedjeljka do petka. Sve ostalo je čisto licemjerje. U svakom slučaju, ganjanje profita i hranjenje potrošačkog poriva građana, dovelo je do toga da nam trgovački centri u strogom centru (gdje nisu trebali biti otpočetka) rade i do 23 sata radnim danom i nedjeljom bez iznimke. I da je zakon blaži, radili bi i više i duže.“

Upravo za tu poruku mislim da je najproblematičnija i da radi veliku štetu svima koji se bore za radnička prava iz perspektive političke ljevice. Posebno što dolazi od autora kojeg, kao i na portalu na kojem je objavljena, u našem gradu percipiraju kao liberalno-lijeve.

Šteta koja nastaje ovakvim rezoniranjem rezultira u jednoj ključnoj pojavi – konstantnom nečinjenju (zapravo opstruiranju) na području povećanja radničkih prava popraćenom snažnim željama za povećanjem istih tih prava. Autor nas je u svom uvodu uputio na nekoliko, po njemu jasnih, činjenica koje dovode u pitanje cijelu strku oko borbe za neradnu nedjelju, a s kojima se nikako ne mogu složiti.

Po njemu rad trgovačkih lanaca nedjeljom nije veliki problem zato što broj radnika u trgovini čini manji dio zaposlenih koji rade nedjeljom. Dalje, realizacijom neradne nedjelje jedino će se okoristiti Crkva koja u trgovačkim lancima vidi neku vrstu konkurencije – pa je zato Crkva i glavni borac za neradnu nedjelju. Konačno, rad trgovačkih lanaca nedjeljom nije veliki problem, štoviše neprirodno je tražiti neradnu nedjelju, baš zato što živimo u tržišnoj ekonomiji. U tom kontekstu je puno bolje i primjerenije „obvezati poslodavca“ da svog radnika plati više nedjeljom, a ne valjda da ukidamo pravo na rad.

Ovdje nije toliki problem uvodni komentar autora, koliko to da je zapravo izraz mišljenja dobrog dijela naših sugrađana čija se kritika onih koji žele neradnu nedjelju svodi na to da ne možemo nikome braniti pravo na rad i puno je pravednije i iskrenije ljudima koji rade nedjeljom (i koji žele raditi da više zarade) platiti više, nego im uzimati i tu mogućnost zarade.

Ovakav stav mogu imati jedino oni koji nemaju pojma o radničkim i sindikalnim pravima, koji zapravo nisu izbliza vidjeli ili sudjelovali o konkretnoj radničkoj (sindikalnoj) borbi te koji nemaju ideju kako počinje i kako se razvija konkretna borba sindikata za radnička prava.

Uvjerenost dijela javnosti da sve ove stvari razumije, odnosno, još gore, njihovo neznanje o tome, u dobrom dijelu utječe na stvaranje atmosfere u kojoj je bilo kakva borba za povećanje radničkog standarda – otežana.

Zahtjev za neradnom nedjeljom u trgovačkim centrima ne gubi na svojoj važnosti i nužnosti time što se u datom, konkretnom, trenutku odnosi samo na te trgovačke centre i te radnike. Velika pogreška jest tom konkretnom zahtjevu, proizašlom iz borbe kao izraz volje radnika i sindikata, suprotstavljati apstraktni zahtjev za općim ukidanjem neradne nedjelje. Ivka upravo to čini, iako se s takvom implikacijom ni sam ne slaže. Dakle, ovdje se suprotstavlja živi i glasni zahtjev s ulica Zadra (prošlotjedni prosvjed za Dan žena) s nekom idejom posprdno postavljenom o ukidanju radne nedjelje uopće.

Drugo, problem je nastao i dijelom zbog toga što se Crkva zalaže za neradnu nedjelju. Je li zahtjev sindikata i radnika, pa i karlovačkih blagajnica i trgovkinja, za neradnu nedjelju nebitan, jer isto traži, istina, iz svojih razloga, i Crkva? Treba li tom zahtjevu uskratiti podršku i kritizirati tu radničku želju, samo zato što se time netko treći eventualno želi okoristiti?

Ni ovdje se ne razlikuju konkretna borba konkretnih radnika i neka apstraktna, općenita borba. U datom trenutku, ako hoćete u današnjem mjesecu, istaknut je zahtjev za neradnom nedjeljom i od strane radnika i sindikata. To je sada. Što će s planovima Crkve biti kada i ako se taj zahtjev realizira, vidjet će se kasnije i onda će biti prilike za djelovanje. Političkoj ljevici mora biti cilj realizacija tog zahtjeva, a ne kontemplacija o tome što će biti, ako se nešto dogodi.

Glavni razlog zbog kojeg je Crkva uspjela zadobiti dominantan položaj u artikulaciji tog zahtjeva jest upravo zato što se politička ljevica time ne bavi. Nju izgleda ne zanimaju radnička prava. Ona se više brine da radniku pomogne da postane poduzetnik – pa mu ukazuje da mu je radna nedjelja zapravo prilika za (veću) zaradu!

Tko u Karlovcu (pa i šire) od političkih lista, osim one čiji sam nositelj, ima zahtjev za neradnom nedjeljom? Pa kad se dio politike time odbija baviti, onda je logično da će se prije ili kasnije naći netko treći. Konačno, i možda najočigledniji uzrok općeg nečinjenja u Karlovcu po pitanju radničkih prava jest mišljenje da je važnije radnicima više platiti rad nedjeljom, da je njima manje bitno radno vrijeme.

Dakle, broj radnih sati u tjednu u Austriji je za Billu 61 sat i 15 minuta, a vikendom je 10 sati i 45 minuta. U isto vrijeme, u Hrvatskoj (na primjer u Karlovcu) količina radnih sati u tjednu iznosi 80 sati, a vikendom 31 sat.
Broj radnih sati u tjednu u Kauflandu (koji je kao članica Schwartz grupe njemačko poduzeće) je 52 sat i 30 minuta, a vikendom 10 sati. U Hrvatskoj (na primjer u Karlovcu) količina radnih sati u tjednu je 80 sati, a za vikend je 29 sati. I dalje mislite da je radno vrijeme sporedna stvar?

Znaju li Karlovčani koliko je uopće u Kauflandu, Billi, Konzumu, Lidlu i drugdje radnica učlanjeno u sindikate? Znaju li možda jesu li sindikati u tim centrima reprezentativni da bi mogli pregovarati s poslodavcem? Postoji li u tim centrima kolektivni ugovor? Znaju li Karlovčani koliko je njihovih sugrađana u tim centrima zaposleno na određeno, pa otkaz mogu dobiti prvom prilikom? Znaju li kako poslodavac obračunava prekovremene sate?
“Pa neka im plate prekovremene! Pa neka im plate više rad nedjeljom!”, je najlakše kazati.

Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Zlatica Štulić kaže da poslodavac plati trgovkinji rad nedjeljom i 35 posto više, ona dobiva pet i pol kuna više po satu nego u redovnom radnom vremenu. Treba napomenuti našim sugrađanima kako se iznos plaćanja prekovremenih sati, i rad nedjeljom dogovara kolektivnim ugovorom. Ako ga nema, po Zakonu o radu poslodavac slobodno može povećati i za kunu satnicu nedjeljom ili za prekovremene sate.
Na koji način mislite da se radnici u našem gradu, u trenutku gdje se čitava lokalna politika bavi pročeljima, grijanjem i otpadom, mogu samostalno izboriti da im multimiljunska kompanija poveća plaće za rad nedjeljom? Pruža li njima netko podršku?

Situacija je toliko drastična da lokalna politika mora izabrati je li na strani radnika ili na strani kapitala. Izjave koje priznaju da je situacija po radnike teška, a istovremeno opravdavaju investicije i profit poslodavaca su promašene. Tu nema i jedno i drugo.

Umjesto zaključka mogu navesti vezu koju očito Ivka, ali i dio naših građana lako zanemaruju: „potrošački poriv i ganjanje profita“ ovih trgovačkih centara i jesu mogući upravo zato što se radnicima poručuje, umjesto borbe za neradnu nedjelju (a to je upravo borba za smanjenje radnog vremena), da rade nedjeljom za veću lovu. Da bi uprava dopustila povećanje plaće, ona mora više zaraditi, jer se neće odricati profita, a može zaraditi više jedino tako da još više gazi radnike i nedjeljom i blagdanima. Tako će pojedini radnik za svoje povećanje od 35 posto (ili pet kuna!) odraditi višestruko više sati i poslodavcu donijeti višestruko veći profit. Drugim riječima, radnici se u tom slučaju ‘bore’ da bi još jače, još više, još mukotrpnije radili.

Pritom se upitajmo mogu li se radnici uopće izboriti za svoja prava bez sindikata, bez podrške politike, u strahu od otkaza, kod situacije da nezaposleni u Karlovcu na posao čekaju gotovo najdulje u Hrvatskoj?

Facebook

Twitter

email

Pinterest

Linkedin