Na Baniji ima jedna mala ulica, svega pedestak metara duga. Nevažna je toliko da nema ni svoje ime, već nosi ime Trga kralja Petra Svačiča, kojeg spaja s ulicom Matka Laginje. Nevažna je, ali često korištena. Većina vas bar povremeno prolazi tom uličicom na putu prema nekom od brojnih trgovačkih centara na Baniji.
Tik uz ulicu se nalazi jedna ograda. Ograda je također nevažna i besmislena. Postavljena je prije 50, 60 ili više godina. Oronula je, ali se još uvijek drži, premda su se neki dijelovi nakrivili i pukli pod zubom vremena. Zadnji put je bojana možda još u prošlom stoljeću. Besmislena je iz vrlo jednostavnog razloga – ima samo tri strane. Više nikoga ne sprečava da stigne bilo gdje s druge strane ograde, jedino morate malo dulje hodati, ako se ne želite penjati. Ograda je nekad okruživala kompleks Tehnomerkurovih zgrada. Kad se Tehnomerkur preselio u ljudsku memoriju, a umjesto proizvodnih, počele nicati trgovačke hale, cijelu stranu ograde do Laginjine ulice jednostavno su uklonili. Logičan je to bio potez: ako otvarate trgovine, želite da ljudi što lakše stignu do njih, a ne da moraju zaobilaziti ograde.
Problem je u tome što ostale tri strane nisu uklonjene. Možda je to izgledalo kao preskup potez, a većina ljudi ionako dolazi Laginjinom. Ali postoje i oni koji dolaze s druge strane, prvenstveno stanovnici Svačićevog trga. Svaki dan stotine, možda i tisuće, prođu onom uličicom s početka priče. Zbog ograde, u toj uličici nema nogostupa. I tako su ljudi prisiljeni hodati cestom. Kad pješak naiđe na dva automobila iz suprotnih smjerova, zna biti prilične gužve. Ulica je tako mala pa automobil ne stigne razviti brzinu, no svejedno nije baš ugodan osjećaj imati auto iza leđa i drugi koji se približava. Ali nema drugog puta, osim po Starčevićevoj, što je mnogima značajno duži put. Najteže je upravo u zimskim danima poput ovih. Cesta se smrzava, a tako je mala i nevažna da za posipavanje dolazi na red tek kad su sve važnije prometnice očišćene i posipane. U hladnim danima poput ovih koji se ne povlače, cesta je opasna i kad nema automobila – dovoljan je tek tanušni sloj leda pa da postane opasno klizalište. Na sreću, koliko mi je poznato, još se nitko nije ozbiljnije povrijedio, ali ne treba čekati nesreću da bi se djelovalo.
Ne volim ograde, žice, zidove, pogotovo kad su besmislene i opasne kao ova. Ali, možda svi ne misle tako, možda većina voli ograde, čak i ako to znači ne obnavljati i održavati, već samo imati ogradu dok se ne sruši od trulosti. Najbolje rješenje bilo bi maknuti besmislene tri preostale strane ograde. No ako je to preskupo, postoje još barem dva jeftinija rješenja.
Ako već netko tako jako želi ogradu, dovoljno je pomaknuti ogradu uz uličicu s početka priče metar u dubinu. S druge strana ograde je parkiralište, a ono bi sasvim dobro funkcioniralo i da se skrati za metar. Na tako dobivenom metru trebalo bi napraviti nogostup i tih pedesetak metara bilo bi puno sigurnije za pješake. To je već jednom učinjeno: kada je obnavljana zgrada Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Ulici kralja Tomislava, Mirovinsko se preselilo u stražnju zgradu nekadašnjeg Tehnomerkurovog kompleksa. Kako bi omogućili što lakši prilaz automobilima, desetak metara besmislene ograde do garaža na Trgu jednostavno je pomaknuto dva-tri metra unutra.
No da, automobili su to. Za njih nije bio problem pomaknuti ogradu, pješaci su ipak manje važni, a i dužina ograde koju treba pomaknuti za nogostup pet je puta veća. No postoji i drugo, znatno jeftinije i jednako djelotvorno rješenje, a koje bi zadovoljilo i sve ljubitelje ograde kao i one koji će to tek prestati biti. U ogradi, baš na tom dijelu koji je pomaknut zbog automobila, treba probiti otvor za pješake, dovoljno širok da prođu invalidska i dječja kolica. To je trebalo napraviti istovremeno kad je ograda pomaknuta unutra, ali, naravno, tada se mislilo samo na automobile, pješaci nikad nisu bili previše važni, a mnogi ih vjerojatno doživljavaju kao neku vrst smetnje. Prolaz ne smije biti dovoljno širok za automobile, jer bi za čas svi vozači još malo kratili put. Zapravo, jedini smisao ograde je da zaustavi automobiliste u korištenju prečica mimo cestice bez imena. Ali, umjesto zahrđale ograde pedesetak godina stare, u tu svrhu može se zasaditi živica.
Bilo koje rješenje povećalo bi sigurnost svih koji koriste taj put, kako pješaka, tako i biciklista i automobilista. Za to ne trebaju studije izvedivosti, niti velika financijska sredstva, već samo malo dobre volje i prihvaćanje činjenice da jedna besmislena ograda nije i ne smije biti važnija od ljudi.
