Prije 50 godina je preminuo narodni liječnik Gajo Petrović. Od živućih Karlovčana najbolje ga je poznavao njegov mlađi kolega Nikola Paunović, koji je rođen u Velikom Liješću petog veljače 1933. godine, te koji je naslijedio doktora Petrovića u radu sa željezničarima, a uskoro se potom prometnuo u najvećeg borca protiv alkoholizma u Karlovcu.
Koliko ste dobro poznavali Petrovića?
- Dobio sam 1947. godine pubertetske akne po licu. Roditelji su me savjetovali da odem na pregled kod doktora Petrovića koji je na Baniji, do mosta, imao privatnu ordinaciju. Kad sam došao kod Gaje na pregled nisam ništa znao o njemu. “Bit će sve dobro kad se zaljubiš”, rekao mi je nakon pregleda. Uistinu je bilo tako. Tada sam saznao da Gajo postoji. Svi su ga hvalili kao narodnog prosvjetitelja, preventivca, dobrog čovjeka koji nikome iz Karlovca i susjednih mjesta, bez obzira na doba dana, nije odbio pomoć. Odlazilo se tada u kućne posjete. Kao mlad liječnik sam koristio službeno vozilo s vozačem, a njega bismo često susretali kako vozi bicikl, bez obzira na vremenske prilike. Nije se služio mnogo tehnologijom, pa je dijagnosticirao temeljem pregleda i povijesti bolesti. Imao je u tome uspjeha i na vrijeme je prepoznao što učiniti. Doživio je prometnu nesreću. Nakon oporavka sam s njime polako dijelio poslove. Bio sam već na specijalizaciji i iz alkohologije kod profesora Vladimira Hudolina koji me upozorio da bi na željeznici u Karlovcu trebalo osnovati klub liječenih alkoholičara ne bismo li pomogli mladima, pretežno neoženjenima, ovisnicima o alkoholu koji su mnogo pili i radili velike pogreške na radnom mjestu. Alkoholizam je na željeznici imao neželjene posljedice s mrtvima, ranjenima, polomljenim kompozicijama i slično.
Narod niti jednog liječnika nije prihvatio poput Petrovića?
- Nije. Započelo se specijalizirati. Odmah sam poslan na specijalizaciju iz obiteljske medicine, primarne zaštite, pa sam dobio naziv specijalista opće medicine. Prošli smo sve kliničke predmete kao i drugi specijalisti, samo sažeto. Gajo nije bio specijalist, nego liječnik opće prakse. Naknadno je započelo doba specijalizacije, po uzoru na Zapad. U medicini se razvilo sto vrsta specijalnosti. To ju je degradiralo. Profesor Andrija Štampar je insistirao da kao obiteljski liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti preventivno djelujemo i obrazujemo kako čuvati zdravlje. Valjalo je suzbijati alkoholizam, tabletomaniju, pušenje i narkomaniju. Trebalo je širiti učenje kako se riješiti toga zla. Ovisnost je bolest, no industrije nisu htjele dozvoliti da se o tome priča, pa se niti liječnici nisu htjeli time baviti. No, kako sam zbog Gajine nesreće došao na željeznicu i tamo se susreo s muškarcima koji mnogo piju i rade veliku štetu željeznici, osnovao sam klub. Uprava je sankcionirala one koji su odbili ući u klub jednom opomenom, pa drugom… Ako bi alkotestiranje pokazalo da su pijani na poslu, dobili bi otkaz. Jedva su dočekali da odu u kotlovnicu gdje bi do jutra popili bocu konjaka. U vrlo kratkom vremenu bi ti alkoholičari sa željeznice preminuli.
Petrović je radio sa željezničarima?
- Prvo je radio u Šebetićevoj u kotarskoj zdravstvenoj stanici i doma. Uživao je veliku popularnost. Bio je omiljen. Kada su ga 1941. godine ustaše odvele, jer je bio srpske nacionalosti, Karlovčani hrvatske nacionalnosti su se zaputili u Zagreb i protestirali da ga vrate. I vratili su ga, ništa mu nisu napravili.
Mirno je proživio rat?
- Jest. Iz kotarske stanice je prešao na željeznicu. Rođen je 1895. i računali su da ima iskustva, te da će kao takav moći savladati krucijalan problem željeznice – pijanstvo. No, nije se koristio modernim metodama, pa nije osnivao klub liječenih alkoholičara. Ako se željezničaru ruka tresla, slao ga je na bolovanje. Htio je do smrti skrbiti o svojim dugotrajnim pacijentima. Bio je u glavnoj sobi, a ja u manjoj susjednoj, pa smo se savjetovali. Dva mjeseca nakon njegove smrti sam osnovao klub. Čudno su me gledali, jer sam bio mlad i bili su skeptični. Nisu prihvaćali da mijenjam njihov način života. Međutim, kada su vidjeli da su podijeljeni otkazi onima koji su odbili liječiti se, ostali su prihvatili dolazak u klub. Sastanci su bili jednom tjedno. Morali su točno dolaziti na sastanak i trijezni te su morali prihvatiti da doživotno zaborave alkohol. Najteži ovisnici su odlazili na liječenje na Rab. Tamo je također postojao klub liječenih ovisnika. Običaj je bio da svaki od ovisnika sjedne na isturenu stolicu koju smo u šali nazivali električnom. Na njoj je morao iznositi istinu – kako pije, koliko, što, zašto, kakve probleme ima u obitelji i slično. Zatim su ga stariji članovi hrabrili i savjetovali. Nedavno je ukopan u 91. godini života Miloš Martinović. Dolazio je na sastanke kluba i doživio duboku starost. Njegove kolege koje su odbile liječiti se umrle bi u roku šest mjeseci. Miloš je sačuvao mentalno zdravlje, niti kapi alkohola više nije okusio. Uključio sam njegova sina, poznatog sportaša, Slobodana Martinovića-Cocu u klubove mladih po školama, jer je svaka imala đake koji su se opijali. Organizirao je izlete, dijelio je nagrade, upriličili smo đacima predavanja o štetnosti ovisnosti… Najbolje polaznike je čak vodio u London gdje su držali predavanja engleskoj djeci. Dakle, da se Gaji nije dogodila nesreća, ne bih nikada bio na željeznici.
Kakva mu se nesreća dogodila?
- Jednog dana, u 12,30 sati, je administratorici Ruži Dolanjski rekao da ide kod jedne pacijentice u Ulicu Matka Laginje ne bi li joj dao inzulin, jer je bolovala od šećerne bolesti. Kada je izašao na Ulicu Banija pijani vozač je preticao i Gajo je završio pod njegovim kamionom. Hitno je zaprimljen u bolnicu. Ambulanta s tri tisuće kartona nije mogla mirovati, pa sam pozvan da je preuzmem. Odmah sam prvog ožujka 1963. godine došao na željeznicu gdje sam se zadržao do 1999. godine, a trebao sam ostati privremeno, dok se Gajo ne oporavi.
Diplomirao je u 1913. godine u Pragu. Zašto tamo?
- U Zagrebu još nije bio razvijen medicinski fakultet, pa se odlazilo na studije u Beč, München i Prag. Medicinski fakultet se počeo razvijati u Zagrebu tek kada bi se vraćali studenti iz tih gradova, kada se u Hrvatskoj počela oblikovati ta struka.
Bio je vrlo aktivan u društvenom životu?
- Volontirao je u Crvenom križu, obučavao pojedince za držanje predavanja. I on je predavao o čuvanju i unapređenju zdravlja, ranom otkrivanju bolesti i jeftinom i efikasnom liječenju. Štampar je bio u Kini gdje je, navodno, upravo on donio sapun i time spriječio širenje proljeva, od čega su Kinezi masovno umirali. Prije odlaska tamo, 1911. godine je počeo raditi u Karlovcu gdje je učio kako spriječiti nastanak alkoholizma. Njegov utjecaj je Gaju vjerojatno pratio. Komentirao je da niti jedna tehnologija nije korisna poput edukacije o zdravlju. Također je radio na sprečavanju različitih oblika ovisnosti. Jedan od najraširenijih danas je klađenje, pa na Zapadu već uvelike rade centri za odvikavanje od toga. Kladioničari su u stanju sve rasprodati samo da se mogu kladiti.
Je li Vam doktor Petrović pomagao u stručnom razvoju?
- Naravno. Postao bih bez njega liječnik uske specijalnosti. Štampar je Gaji, a Gajo meni usadio svijest o važnosti savršenog ljudskog zdravlja i njegovog očuvanja. Kažem često pacijentima da se ne ponašaju reaktivno, to jest regresivno, nego proaktivno. To znači da pacijent bude hrabar, ustrajan, osmišljen, da ima cilj u životu i da bude svjestan toga da njegovi bližnji i on sam imaju velike štete od posljedica njegova nepromišljenog ponašanja, nebrige za zdravlje. Svatko treba upotrijebiti talent za budućnost. Prošlost se ne može promijeniti.
Je li doktor Petrović bio duhovit?
- Povremeno se šalio s lakšim pacijentima. Bio je dobričina. Svakome je pristupao tako da je uzimao brojne podatke temeljem čega je dijagnosticirao.
Legenda kaže da je jednoj gospođi rekao da je za nju najbolja kura C vitamina.
- Govorio je to pacijentima, a oni su kasnije to pretvorili u vic. Inače, Gajo je uzeo deset starijih žena na rendgensko snimanje. No, u mraku nije vidio o kojoj ženi se točno radi, pa je rekao svakoj šifru koju mora zapamtiti kao što je, primjerice, kruška, jabuka i slično. Simbolički je određivao koga snima, odnosno na koga se odnosi pojedina snimka. No, nije znao da rendgen strahovito zrači. Zubar Zdravko Wasserbauer me pozvao da pogledam kako pada Gajin gornji gebis. Imao je u gornjem dijelu čeljusti, iza nepca, izraslinu koja nije dozvoljavala da zubalo prijanja. Odmah sam to povezao sa zračenjem i Gaju odveo specijalistu Borisu Morsanu. Uputio ga je u kliniku na Šalati gdje su ga zadržali. Operacijom su to pokušali odstraniti, no nije se nakon operacije oporavio. Preminuo je od tog zloćudnog tumora izazvanog rendgenskim zračenjem. Prostorija za rendgen nije bila prikladna i Gajo nije koristio prikladnu zaštitu. Dobro je poznavao socijalnu situaciju svojih pacijenata, pa je siromašnim pacijentima davao novac za lijek ili za putnu kartu doma. Kad je stigao jednom u kućnu posjetu i postavio dijagnozu pacijentici, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, rekao je: “Dat ću Vam injekciju i vidjeti reakciju”. Pitala je potom supruga: “Od kuda je znao da sam reakcija”. Nije psovao, nego je često izgovorio uzrečicu “Sentikola”, što znači “sveti Nikola”. Znao je kazati da bi volio znati što će te silne pacijentice o njemu govoriti u pogrebnoj povorci. Jedan ga je pod utjecajem alkohola uvrijedio kazavši mu: “Dijelite ljude na vaše i naše”, aludirajući na to da dijeli pacijente na Hrvate i Srbe, što je bila velika neistina. “Da. Kažu da na željeznici rade propali đaci i pijani seljaci”, odgovorio je na uistinu grubu uvredu. Bio je posvećen očuvanju zdravlja, ranom otkrivanju bolesti te brzom i jeftinom liječenju. Teška stanja bolesnika je prepoznao i odmah ih slao na bolničko liječenje. Bicikl je koristio i danju i noću.
Stanovali ste na Baniji?
- Da. Osam godina sam s Banije putovao na Rakovac gdje sam pohađao Gimnaziju Karlovac. Prve dvije godine sam bio u đačkom domu, pa su se roditelji potom doselili u Karlovac.
Jeste li poznavali obitelj doktora Petrovića?
- Usvojili su Ranku, ratno siroče. Susretali smo se svakog jutra. Nećak je bio filozof Gajo Petrović. Predvodio je skupinu filozofa koja je bila oštrija prema poretku od ostalih. Borili su se za slobodu pojedinca i pravo na jednakost, što je sve i danas problem – jedno se priča, drugo se radi. Filozofa sam susretao na predavanju, ali nisam bio s njime u prisnijem kontaktu. Nisam poznavao niti njegovog brata Svetozara. Kupili su kuću u središtu grada koja je kasnije nacionalizirana.
Privremeno ste došli na željeznicu i, silom prilika ili neprilika, zadržali se trajno? Jeste li imali sklonosti za drugim područjima?
- Da, došao sam privremeno, dok se Gajo ne vrati, no preminuo je. Kada je 20. ožujka 1967. godine osnovan klub liječenih alkoholičara, prvi takav na željeznici u Jugoslaviji, počeo se smanjivati broj nesreća. S time je središnjica u Zagrebu bila zadovoljna. Da nisam zamijenio Gaju, bio bih uski specijalist. Najteže je ovo što sam radio. S time se nitko nije htio baviti. Većina kolega nije alkoholizam smatrala bolešću.
Jesu li i liječnici pili?
- Jesu, svi su se opijali, bez obzira na profesije. Sjećam se svećenika koji se liječio u bolnici u Vinogradskoj dok sam bio na specijalizaciji. Morao je ribati stepenice. “Toliko sam volio Isusa Krista, da bih za svete mise popio tri kaleža vina, pa potom još tri i sve više…”, rekao mi je. Stoga ga je Crkva poslala na liječenje. Ima liječnika koji su propali prerano zbog alkoholizma. Mnogo mlađih kolega od mene je preminulo. Kirurg osjeća smirenost nakon što popije rakiju prije operacije, psihijatri su pili, ali su odbijali liječenje…
Je li zahtjevnije utjecati na liječnike?
- Upoznati su s negativnim posljedicama opijanja. Alkohol oštećuje vitalne organe. Piju doma solo uglavnom pića koja im donesu pacijenti. Čak i njihove žene postanu ovisne o alkoholu zbog toga. Od dvije i pol tisuće alkoholičara koliko ih je prošlo za mog staža kroz 22 kluba liječenih alkoholičara, niti jedan nije bio liječnik.
Koje su struke najzastupljenije među alkoholičarima?
- Sve struke su zastupljene. Školovane je teže bilo nagovarati da pristanu na liječenje. Ako pristaneš, moraš redovito dolaziti na sastanke, na vrijeme, ništa ne smiješ zatajiti, jer će te susjed iz publike, primjerice, odati, ako lažeš… To smo nazvali klubom liječenih alkoholičara, što je bio nezgodan naslov, ali je Hudolin kazao da je najvažnije da klub postoji, jer bez njega umiru prerano.
Kakvih je sve situacija na željeznici bilo zbog pijanstva?
- Prometnik, primjerice, pusti vlak na vlak kroz crveno svjetlo, pa nastane udes. A i strojovođa ne kontrolira trenutak, jer je također pijan.
Koji je najdrastičniji slučaj alkoholičara kojeg ste imali?
- Bilo je onih s alkoholnim demencijama. Da se to pojavi, pojedinac mora biti ovisan i baždaren na sve veće količine alkohola. Kad je došlo do oštećenja vitalnih organa, morao je početi smanjivati količinu koju konzumira, a uskoro je umro. Jedan je pohađao sastanke kluba, no nakon jednogodišnje apstinencije je prestao dolaziti. U takvom slučaju šaljemo patronažu da ga odvedu. No, nije htio. Pio je i pao u delirij. Dezorijentiran u kući je vidio da ga napadaju ljudi s vilama i batinama, dakle halucinira. Stoga je bježao prema svjetlu, a to je bio balkon, i skočio je s 11. kata.
Kako znate što je halucinirao? Je li preživio, pa to ispričao?
- Nije. To je moje iskustvo iz stotina primjera, mnogi su to svjedočili. S vrata je, uglavnom, čuo galamu, vidio ljude koji mu prijete, svjetlo koje je dopiralo izvana zamijenio je s vratima i pao je s visine.
Kolike talente je alkohol uništio?
- Masa holivudskih glumaca je devastirana time. Osnovao sam 22 kluba kroz koje je prošlo više od dvije i pol tisuće ovisnika. Insistirao sam da u svakom klubu budu liječnik, medicinska sestra, socijalni radnik i, ako je moguće, psiholog. Ta se metoda razlikuje od američke po kojoj su ovisnici dio anonimnog kluba. Nitko ne smije slušati izvan tog kluba njihova svjedočenja. Naša metoda je čvršća. Cijela Jugoslavija je imala prosjek od 15 litara stopostotnog alkohola godišnje popijenog po glavi stanovnika. Jedan je pio gajbu pive svakog dana, drugi pet litara vina, treći bocu žestice… No, nisu svi uspjeli doživjeti delirij, neki su dobili moždani ili srčani udar, zatajenje bubrega i slično. Alkoholičari umiru 15 do 20 godina mlađi od prosjeka starosti opće populacije, ako ne apstiniraju. No, država o ovim stvarima ne voli slušati, jer se gomila novca slijeva u proračun iz kojeg dobivam mirovinu. Bio sam mobiliziran u Oluji. Na fronti se također pilo. Na prvoj liniji su imali pića u velikim količinama. Sjećam se jednog kojem je zbog opijanja izrezana nekrozna gušterača nakon razvojačenja. U 700 dana 17 puta je operiran. Molio me potom da ne branim ljudima piti. Nije problem, ako se popije čašica šampanjca, nego flaša.
Kako su se željezničari skrivali da bi se opijali?
- U čekaonicama su bili kiosci okrenuti ka peronu. Izvana su klijenti kupovali artikle. Željezničari su s druge strane, iznutra, da ih šef ne vidi, kupovali piće, pa se povukli negdje da ga popiju. Prije 35 godina sam uspio izdati knjigu “Alkoholizam na željeznici” u 11.000 primjeraka. Svi su bili u čudu da je to željeznica tiskala. Podijelili smo svima besplatno brošuru, koju sam naknadno proširio i na alkoholizam u drugim vidovima prometa. Kontrolor leta na aerodromu je pio i skrivio zrakoplovnu nesreću nad Slavonijom s tri stotine mrtvih. Svi su pili, bez obzira na struku, spol i ostale razlike. Sada žene više piju nego ranije.
Kakav je utjecaj alkohol imao na obiteljske prilike željezničara?
- Imali smo pedesetak neoženjenih. Gajo je rekao da nema mjesta za ženu kada se željezničar oženi za čašu.
Jeste li iskorijenili alkoholizam u Karlovcu?
- Manje je problema s time nego u ostalim gradovima. Dosta smo se promovirali posredstvom medija. Josip Grdina bi me ugostio na televiziji, pa bismo prošli sve te teme.
Jeste li se ikad napili u životu?
- Nikada. Rođen sam u Žumberku. Imali smo toliko vinograda da bismo za svake berbe ubrali 40 do 50 hektolitara vina i do 500 litara rakije. Normalno, to se pilo. U selu sam poznavao sve koji su se opijali i bježao sam od njih. Opijanje je zauzelo toliko maha da vjerujem kako su i svjetski lideri ovisnici. Tko zna što konzumira Vladimir Putin koji smatra da nasiljem može riješiti probleme.
Jeste li robovali bilo kakvom poroku?
- Ne.
Jeste li pušili?
- Nisam.
Jeste li kockali?
- Na lotu sam dobio golfa.
Jednom u životu ste igrali i dobili automobil?
- Ne, igrao sam povremeno.
Za jedan porok nećemo pitati.
- Bolje ne.
Jeste li brzo vozili?
- Moja sestrična Marija, njezin suprug doktor Branko Vukšinić, te moja supruga Stanka i ja smo se družili. U pola noći je netko spomenuo da bismo mogli za Istanbul. Na brzinu smo se spremili i krenuli spontano na put. Brzo sam vozio. U Plovdivu smo prenoćili, pa sutradan nastavili. Nakon šest dana boravka u Istanbulu smo se zaputili natrag. U šest ujutro smo krenuli. Vozio sam cijeli dan, cijelu noć i drugog dana do 21 sat bez spavanja. Žena, djeca i ja smo jednom prilikom bili u Zagrebu. Pričam s njima za vožnje, odjednom je žena viknula da pazim. Tada sam skužio da sam ušao u gradilište. Da sam nastavio, svi bismo pali u rupu i izginuli. Spašeni smo u djeliću sekunde. Od 1957. godine nisam u prometu niti mačku zgazio, jedino sam imao ova dva kiksa. Otkako sam maturirao nisam koristio niti jednog dana bolovanja – niti za studija, niti za specijalizacije, rata ili rada.
Niti jednom se niste razbolili?
- U rujnu jedne godine smo se kupali u Dubrovniku za velikih valova. Tada sam zaradio upalu pluća. To je bilo prije odlaska na studij. Nakon toga sam išao kod interniste. Jedan je od tih koji je volio popiti. Svi koji su voljeli piti su izbjegavali da se druže sa mnom kako ne bih započeo razgovor o liječenju.
Jesu li Vas se plašili?
- Mnogo sam se zamjerao. Spasio sam jednom čovjeku život, izvukao ga iz smrti, pa bi apstinirao. Kada mu se sin propio došao sam mu doma i najavio da ću sutradan doći po njegova sina i da ću dogovoriti liječenje prvo na mom odjelu, pa na Rabu. Sutradan ujutro je potjerao sina iz stana. Mali je otišao u Zagreb gdje se utopio, ne znam namjerno ili slučajno. Isti kojem sam život spasio je došao na klub i pred svima kazao da sam kriv za smrt njegova sina, jer ga nisam htio smjestiti u bolnicu. Što da mu kažeš na to? Rekao sam istinu o tome što je bilo.
Našalite li se na sastancima klubova liječenih alkoholičara?
- Pričamo viceve i nasmijemo se kada netko napravi kakvu glupost. Jedan je bio agresivan, zubima škrguće i vrijeđa u ambulanti. Izveo sam ga u čekaonicu i ispratio van. Zaključao sam vrata za njime i ništa mu nisam rekao, jer sam vidio da je agresivan i da nema razgovora s njime. Ako sam tisućama produžio život, nešto sam napravio u životu.
Održavate li i dalje sastanke?
- Povremeno odem na sastanke četiri kluba koji se održavaju u Općoj bolnici Karlovac. Susrećem dugotrajne apstinente, pa govore o sebi, nitko ne pita za moje zdravlje. Prilično su egocentrični. Učim europske jezike, a prije toga sam počeo obnavljati latinske rečenice. To radim da mi “plug ne zahrđa”. Umirovljenici se uglavnom plaše misliti. Organizirao sam predavanja ne bih li nastavio raditi na prosvjećivanju naroda. Svi umirovljeni liječnici koji su se odazvali pozivu da održe predavanja su i dalje živi. Oni koji su se plašili smrti su prvi umrli. Najvažnije je da mozak ostane aktivan. Jednom kardiologu sam poslao pacijenta koji mi je vratio uputnicu propaljenu sa čikom. Pitao sam ga odakle ta rupa, a odgovorio mi je da mu je kardiolog napisao nalaz dok je pušio, pao mu je žar, pa se to dogodilo. “Ma nemoj! Puši”, pitam. “Puna mu je pepeljara čikova”, kaže mi pacijent. Iz tih stopa sam se uputio u bolnicu. Stariji je od mene, školovaniji, sve zna, osim živjeti. Otvorio sam vrata i u sobi punoj pacijenata sam se obrušio na njega: “Sramota je da jedan kardiolog ovoliko cigareta popuši! Kako bih to trebao protumačiti?” Osramotio sam ga, što mi je jako zamjerio. Drugi puta kad sam došao pušio je lulu na hodniku. “Čovječe Božji, to ti je još gore, ovisan si o monoksidu. Uvlačiš ga iz žara, truješ se time”. Prestao je i lulu pušiti. Kad je dobio rak prostate i otišao na 36 zračenja, pitao sam ga je li mu jasno da bi imao stotinu metastaza po tijelu da nisam nasilje nad njime izvršio. Priznao mi je to, ali mi nije oprostio.
Jeste li ikada preispitali smisao toga da drugima docirate kako živjeti?
- Medicinu sam shvatio iskreno. Moj otac Daniel, koji je, inače, rođen u Čikagu, je radio u Hotelu “Korana” kao portir. Imao je malu plaću. Svi su se čudili da sam upisao medicinu, jer sam bio iz siromašne obitelji. Shvatio sam da je božansko zdravlje čovjeka najvažnije u životu, planeti i svemiru. Veliki prasak je bio prije 15 milijardi godina. Po nekima je smišljen od božanske svijesti. U beskraju mraka postojali su elektroni koji nisu mogli svijetliti bez kontakta s protonom i neutronom. Sve što je imalo težinu skupčalo se u tu zrakopraznu kuglu. Elektroni su smišljeno napravili to da u jednom trenutku sve to prasne, čime je postignuto to da je nastala materija, a posljedično i biće koje će kreirati kao što je božanska svijest kreirala tu eksploziju. U nama je dio Boga. Svi smo od Boga. Da se to osvijesti, ne bi bilo terorizma, ratova, nasilja, pohlepe za novcem i ostalog, ne bi padalo ljudima na pamet da se tako ponašaju, odnosno da se ne ponašaju proaktivno, a to znači da se, na primjer, promišljeno vozi. Nekidan je osuđen vozač koji je ubio neke djevojke tako što je vozio suprotno od smjera kretanja na autocesti. Da je bio proaktivan, to se ne bi dogodilo. Nitko ne uči djecu što je proaktivnost. Svi ih uče na nagone, da slave uz piće. Uvijek sam se zabavljao. Odlazili smo na ples, ljubili se sa curama i slično, a nisam se opijao.
