U Ulmu je nastala za najnovijeg migrantskog vala mala karlovačka kolonija u kojoj je i Mladen Valjak. Susreli smo ga u Karlovcu za blagdana, pa smo malo pospikali.
Kako ste se našli u Ulmu i zašto baš tamo?
Prošlo je 16 mjeseci kako sam u tom gradu. Tri godine sam razmišljao o odlasku u Njemačku, no prvotno sam planirao otići u Frankfurt, velik grad, poslovni centar…
Ima posla tamo?
Da. U Njemačkoj svugdje ima posla u biti, uvjerio sam se u to. Dizajner sam, pa je vjerojatnost pronalaska posla veća u Frankfurtu. No, tadašnja djevojka je dobila posao u Ulmu, gdje predaje hrvatski jezik i književnost, a imala je i rezerviran stan za nastavnike, stoga smo otišli tamo. Još jedan Karlovčanin je tamo, iako je prvo bio u jednom mjestu kod Stuttgarta. Stalno je na terenu. Jedan moj prijatelj je godinama bez posla, pa sam i njega nagovorio da dođe u Ulm.
Svi radite?
Da. Nisam zaposlen u struci. Kombijem raznosim novine. Zadovoljan sam.
Ima li Hrvata dosta u Ulmu?
Ima. Na jugu Njemačke je više Hrvata i pripadnika ostalih naroda s područja bivše Jugoslavije, nego u drugim dijelovima zemlje. Hrvatska zajednica je relativno brojna i uglavnom se okuplja uz Crkvu.
Koliko ti je trebalo vremena da se zaposliš?
U roku sedam dana sam se dogovorio sa sadašnjim šefom da dođem na probni rad. Nije me pitao niti tko sam, niti što sam. Nije mu bilo bitno niti što sam po zanimanju.
Je li te pitao jesi li član HDZ-a?
Nije, i to me iznenadilo.
Kakvo je to društvo?
Čudno. Uglavnom, sljedećeg tjedna sam počeo raditi bez ikakvih problema.
Plaća ti iznosi 20.000 eura tjedno?
Ne. U Njemačkoj se uglavnom plaća po satu. Nije nikakva tajna, plaća mi iznosi deset eura po satu. To nije visoka plaća u odnosu na druge njemačke, nešto je veća od minimalca, ali je zadovoljavajuća. Može se mirno živjeti s time. Pitaju me često može li se zaposliti bez poznavanja njemačkoj jezika. Može. Poznajem neke koji dugo u Njemačkoj žive i rade bez poznavanja njemačkog jezika. Naravno, lakše je funkcionirati s tim znanjem.
Učiš ga?
Učio sam ga u osnovnoj i srednjoj školi, pa imam podlogu. Upisao sam integracijski tečaj. Položio sam ispit za B1 razinu poznavanja jezika. Sada sam na tečaju za polaganje B2 razine. Nakon toga ću tražiti priznavanje hrvatske diplome. Potom ću vjerojatno ipak pronaći lakše posao u struci. Inače, država subvencionira polaganje integracijskih tečaja za A1, A2 i B1 razinu, pokriva 50 posto vrijednosti tečaja.
Tko sve pohađa integracijski tečaj njemačkog jezika s tobom?
Naši, dakle oni s područja bivše Jugoslavije. U Njemačkoj nema tenzija kakve gajimo u našim domovinama. Pripadnici tih naroda se drže zajedno, ne bi vjerovao. Ima na tečaju Sirijaca, Pakistanaca, Afganistanaca…
Jesu li to sumnjivi tipovi?
Ne. Svašta slušamo, gledamo i čitamo u medijima, no čini mi se da su vijesti prenapuhane. Teroristički napadi se događaju, ali to nema veze s izbjeglicama. Svi koje sam upoznao su normalni i mladi.
Stigli su migrantskim valom?
Kolege s tečaja su otprilike godinu dana tamo. Solidno su savladali jezik. Većinom su zaposleni. Nastoje se integrirati. OK su ljudi. Ne čine se ekstremni ni po čemu.
Posjeduju li vozačke dozvole za kamione?
Ne bih znao.
Kada je bio u Njemačkoj teroristički napad s hladnim oružjem u vlaku, otkriveno je da je Islamska država zahtijevala od napadača da se zaleti s kamionom u masu, po uzoru na napad u Nici, na što je odgovorio da ne može, jer nema vozačku dozvolu, pa je otišao na vlak. Vjerojatno je kupio kartu.
Uvijek će se naći manijak u mnoštvu. Među stotinu ljudi jedan sigurno neće biti čist u glavi. Ako napadne nekoga, hoćemo li to odmah nazvati aktom terorizma?
I kada netko opljačka kladionicu?
Da. Stoga smatram da se često prenapušu različiti incidenti.
Plaše li se stanovnici Ulma mogućih terorističkih napada?
Nisam to primijetio. Nema tenzija. Ulm je mali sveučilišni grad od 120.000 stanovnika. Mnogo je studenata, stanovnika različitog etničkog porijekla. Nitko ne reagira panično na druge različitih rasa. Nisam doživio nikakvu neugodnost zbog toga što sam stranac. Nijemci su jako profesionalni, pristojni i kulturni. Na šalterima nema nervoze. Mentalitet je drukčiji.
Što ti je rekao Albert Einstein?
Ništa. Svojedobno je rekao onu svoju poznatu tvrdnju da su svemir i ljudska glupost beskonačni, no da za ovo drugo ipak nije siguran. Bio je u pravu. Vidio sam njegovu rodnu kuću tamo.
Dolaze li turisti u Ulm zbog toga što je tamo rođen?
Nisam siguran.
Može nam to iskustvo Ulma i činjenica da je tamo rođen Einstein biti poučno, jer raspravljamo kako vrednovati činjenicu da se Nikola Tesla školovao u Karlovcu.
Ulmsko sveučilište je poznato po prirodnim znanostima. Ne znam je li to i zbog Einsteina. Nisam primijetio da jako forsiraju činjenicu da je tamo rođen. Svaki tramvaj su nazvali po nekoj značajnoj osobi. Jedan se zove po Einsteinu.
Dio javnosti smatra da bi Gimnazija Karlovac trebala biti nazvana po Tesli. Nosi li ulmska gimnazija ime po Einsteinu?
Ne. Nisam obišao, doduše, sve škole i gimnazije u Ulmu. Znam da se jedna zove po Christianu Friedrichu Danielu Schubartu, pjesniku i skladatelju, a iznenadilo me da ima vlastitu zvjezdarnicu. To je razlika u standardu između Hrvatske i Njemačke. Hrvatska ima zvjezdarnica u zemlji, a u manjem njemačkom gradu zvjezdarnicu ima škola.
Gdje živiš?
Iznajmio sam sobu, to je slično hostelskom smještaju. Podsjeća me to na studentski dom. Nije luksuzan smještaj, ali sam zadovoljan.
Je li skup?
Za Njemačku i jest i nije. Najam sobe je 450 eura mjesečno. Zvuči mnogo, ako mjerimo po našim prilikama, no to je studentski grad u kojem se teško nalazi smještaj. Relativno je to skupo, ali se ne može puno birati. Treba dosta čekati za pronalazak boljeg smještaja. Tražim stan.
Kakvu dokumentaciju moraš imati kao radnik tamo?
Hrvatska je članica Europske unije i potrebna je samo osobna iskaznica ili putovnica. Moraš imati prijavljen boravak u Njemačkoj. Birokracija je, očekivano, mnogo jednostavnija i učinkovitija nego u Hrvatskoj. Sve što sam morao riješiti, primjerice prijavu boravišta i osiguranje, riješii sam besplatno i vrlo brzo – za sat.
Nisi niti jedan biljeg kupio?
Nisam, i to je čudno.
Kako se na njemačkom jeziku kaže za biljeg?
Ne znam poznaje li taj jezik tu riječ uopće.
Vjerojatno postoji, ali kao arhaizam iz doba Otta von Bismarcka. Nijemci putujući k nama odlaze na izlet u prošlost? Koje si još razlike između hrvatskog i njemačkog društva uočio?
Ako u stranu stavimo razliku u stanju gospodarstva, a zadržimo se na mentalitetu i društvu, razlika je u ogromna. Nijemci ne žive u prošlosti – nemaju problema sa 1941., 1945. ili 1991. godinom, s ustašama, četnicima ili partizanima. Osviješteni su nacionalno, ali nisu nastrani u tome. Svejedno im je odakle sam, ako sam korektan prema njima.
Uočavaš li manifestacije jačanja desnice u Njemačkoj?
Ne. Čuo sam da postoje prosvjedi, ali ih nisam vidio. Čini mi se da su zastupljeni više na području bivše Demokratske Republike Njemačke. Znamo da ekstremizam uspijeva više u siromašnijim krajevima. Vidio sam tek male skupine prosvjednika za zaštitu okoliša i životinja.
Odlaziš li u pivnice?
Ne pijem pivo, no postoje. Lijepe su. Bio sam nekoliko puta na ručku u pivnicama.
Je li skupa hrana?
I jest i nije. U trgovačkim centrima su namirnice osjetno jeftnije nego u Hrvatskoj. Milka čokolada koja u Hrvatskoj stoji tridesetak kuna u Njemačkoj stoji dva i pol eura. Odlazak u restoran je luksuz i naplaćuje se mnogo skuplje nego u Hrvatskoj.
Je li život u Njemačkoj “posao-kuća”?
Zamišljali smo Nijemce uvijek kao robote koji idu s posla doma, pa nazad. Uvjerio sam se da to nije istina. Nijemci se vole zabaviti. Nisu niti približno hladne radilice. Odlaze u pivnice, na koncerte… Mogu si priuštiti.
Koja je prosječna plaća?
Ne znam. No, nezaposlenost u Ulmu je jedan posto. Svi, osim najtežih invalida i četvorice kojima se ne da raditi, rade.
Kako se njemačko društvo odnosi prema onima koji ne žele raditi? Isplati li se otići u Njemačku ne raditi?
Ne. Čitao sam da stranci mogu dobiti socijalnu pomoć, ako imaju pet godina staža u Njemačkoj. Imali su problem s Rumunjima i Bugarima koji su, navodno, dolazili u Njemačku po socijalnu pomoć. Pričao mi je kolega iz Vukovara, koji je već 30 godina u Ulmu, da se posao može lako naći, ako se i ostane bez zaposlenja, no, postoje i davanja s burze i socijalna pomoć koje su daleko veći iznosi no što se u Hrvatskoj isplaćuju. Dakle, može se tamo živjeti i od socijalne pomoći bez egzistencijalnih problema. Ponavljam, tko želi raditi, radit će.
Koga si sve upoznao u Ulmu?
Radim u maloj tvrtki sa šefom, njegovom ženom i još dvojicom. Osim mene, svi su Nijemci. Normalni su, imaju dovoljno da si priušte izlet u Egipat, primjerice. Gazda i gazdarica imaju sedamdesetak godina, no aktivni su i dalje.
Postoje li klubovi migranata?
Postoje u većim gradovima. Na internetu smo u različitim grupama i tu saznajem korisne informacije.
Kakav je kulturni život u Ulmu?
Ima multipleks kino sa sedam ili osam dvorana, plus tri ili četiri manja kina. Ima i tri ili četiri kazališta. To je grad od 120.000 stanovnika koji živi stalno. Glavna ulica je prepuna dućana, kafića, trgovačkih centara i sve je uvijek puno ljudi. Također se odlazi na kavu, ali ne za radnog vremena. Volimo se “šminkati”. Nijemci se dobro oblače, ali ne paze na marke. Voze srednje skupe automobile, ne razmeću se skupima, mada si svaki radnik može priuštiti BMW trojku, primjerice, jer su krediti povoljni.
Kako objasniš Nijemcima odakle si?
Čuli su za Hrvatsku. Mnogo je naših gastarbajtera gore, a i Nijemci vole doći u Hrvatsku na ljetovanje. Svi misle da je u Hrvatskoj dobro, jer im se sviđaju klima i more. Nije im jasno kako je moguće da toliko radnika dolazi iz Hrvatske, jer kod nas nema rata više. Objašnjavam im, pa me čudno gledaju. Moram im crtati, kak’ se veli, neke situacije. Primjerice, šef i njegova žena su me čudno gledali kada sam im objašnjavao da imam 12 godina staža u struci, visoku stručnu spremu, a da ne mogu pronaći nikakav posao. Objasnio sam da se u Hrvatskoj radi za 300 eura mjesečno, pa su me opet gledali u čudu, a pogotovo kada sam rekao da neki rade i četiri mjeseca bez plaće. Tada nisu mogli k sebi doći od čuđenja.
Zatim su pitali govoriš li o Hrvatskoj, članici Europske unije?
Točno. Ne mogu pojmiti to što im govorim. Kad se posao odradi, plati se. To nije upitno u Njemačkoj. Tamo nema mnogo volontiranja. Rad se plaća. To je njihov sklop razmišljanja.
Koliko se četvrti u Ulmu raspada?
Primijetio sam jedino da se mnogo gradi. Jedini oblik fizičke destrukcije u Ulmu kojeg sam primijetio je rušenje zgrada, pa izgradnja novih na istom mjestu. Stalno se nešto gradi i obnavlja. Žale se da su im autoputi stari, pa su sada započeli s obnovom mostova.
Jesu li građani Ulma zainteresirani za gradska pitanja? Kako funkcionira Ulm kao zajednica?
U Karlovcu je nedavno bio veliki skup građana na temu Zvijezde. Tako nešto je u Ulmu normalno. Otkako sam tamo bilo je nekoliko takvih tribina na kojima se postizao dogovor o nekoj temi. Posljednja rasprava se odnosila na uređenje obala Dunava. Mjesecima se plakatima pozivalo građane na raspravu po toj temi. Građani se zaista okupe i njihovi prijedlozi se uzimaju u obzir. Lani je na mjesto gradonačelnika izabran Gunter Czisch. Prilično je voljen, cijenjen. S ponosom kažu da je to njihov gradonačelnik, da je to osoba koja vodi njihov grad. Ne postoji animozitet prema njemu. U Hrvatskoj sam primijetio da postoje animoziteti prema gradonačelnicima. Nažalost, ponekad je to opravdano.
Koje su glavne industrije u Ulmu?
Bio je oduvijek industrijski, obrtnički i prometni centar. To je i danas. Velika industrijska zona zapošljava popriličan broj radnika. Tu su ozbilje tvrtke. Sjedište tvrtke Walther, koja proizvodi pištolje proslavljene u filmovima o Jamesu Bondu, je, primjerice, u Ulmu, kao i najvećeg njemačkog trgovačkog lanca Müller. Nekoć je Ulm bio velika vojna utvrda.
Kako je organiziran promet u Ulmu? Spomenuo si tramvaje.
Jedna je linija i niz autobusnih. Gradski prijevoz je dobar. Ne kasne niti autobusni niti tramvaji. U centru zna biti gužva, ali ne stalno. Godinama sam putovao u Zagreb gdje sam bio zaposlen i znam što je zagrebačka gužva. U Ulmu nije tako. Istina, to je mnogo manji grad. Ima jako puno garaža s mnogo parkirnih mjesta.
U Ulmu se ne poštuju biciklisti?
Ne poštuju. Voziš se pet ili šest kilometara biciklom, a čak jednom ili dva puta moraš prijeći preko ceste. Na tom mjestu baš slučajno nema biciklističkog mosta ili pothodnika.
Ulm je pakao za bicikliste?
Tako je. Previše je biciklističkih staza. Biciklisti više ne znaju kuda bi išli?
Voziš li bicikl tamo?
Vozim. Čim sam stigao kupio sam kvalitetan polovni bicikl. Jako sam zadovoljan, jer je Ulm vrlo pogodan za takvu vrstu vožnje. Premrežen je biciklističkim stazama, postoje i staze koje vode izvan grada. Biciklističke staze su odvojene od pješačkih. Iznenadio sam kada sam vidio da mi kao biciklistu automobili stanu i prije no što krenem prijeći cestu. Kao i u Nizozemskoj, biciklisti su uvijek u prednosti, pa i pred pješacima.
Baviš li se sportom?
Nemam vremena. Od proljeća su intenzivnije voziti bicikl, kao i streličarstvo. Postoji bejzbolski klub. Ulm je jak u košarci, nogometni stadion ima petnaestak tisuća mjesta i česte su utakmice. To je druga nogometna liga, a stadion je uvijek pun. Ulaz se uvijek plaća, kao i za sve ostalo, ali Nijemci to ne percipiraju kao problem. Bio je na trgu koncert meni nepoznatog sastava iz Njemačke, a ulaznica je stajala 70 eura. Unatoč tome, trg je bio ispunjen do kraja.
Zarađivao si u Hrvatskoj više nego što zarađuješ u Njemačkoj?
U Hrvatskoj sam se snalazio kako sam znao i umio. Bio sam i privatnik dvije godine. Realnost u Hrvatskoj, što se tiče posla i zarade, nije baš ružičasta. Loše se živi.
Raspravljaš li o tome s ostalim gastarbajterima?
Da. Svi govore da je situacija u našim zemljama gora nego ranije.
Šalju li novac iz Njemačke doma?
Nisam pitao, no pretpostavljam da šalju, pogotovo oni koji imaju obitelj.
Neki naši ljudi rade po 40 godina u Njemačkoj?
Da. Jedan moj bivši kolega iz Vukovara živi toliko u Ulmu. Sve i svašta je radio – bio je krovopokrivač, vozač… Normalno je sve funkcioniralo. Uvijek se zaradilo za izlete i ljetovanja. Nije se brinulo za osnovnu egzistenciju, a vidim da u Hrvatskoj brinu.
Streličar si. Gađaš li u slobodno vrijeme u Ulmu lukom i strijelom slučajne prolaznike?
Postoji streličarski klub, no bave se modernim streličarstvom, a ne srednjovjekovnim.
U čemu je razlika?
Drukčiji su lukovi i strijele. Srednjovjekovni su drveni, a danas se koriste polimerni materijali koji su elastični, trajni i otporni. Uglavnom, pronašao sam klub koji se time bavi.
Dolaze li najveće glazbene zvijezde u Ulm?
Nedavno su bili Eros Ramazzoti i Bonnie Tyler. Blizu je München gdje je više koncerata.
Jesu li poslodavci u Njemačkoj goniči robova?
Nisam to primijetio. Odrađeno je plaćeno, kao i prekovremeno. Već u ugovorima o radu se određuju i pravo na božićnicu i regres, dakle ne mora se pregovarati posebno o tome. Mogu na bolovanje, imam slobodne dane, godišnje odmore…
Imaš li liječnika?
Nije mi, srećom trebao. No, kaže kolega iz Vukovara da svi zaposleni imaju pokriveno zdravstveno osiguranje i ne moraju ništa posebno plaćati. Osnovna polica zdravstvenog osiguranja pokriva i boravak u toplicama. Nije potrebno dopunsko osiguranje za to.
Stigneš li na izlete?
Ne puno. Nakon okončanja tečaja ću imati više vremena. Bio sam u okolici Ulma, u Munchenu na koncertu Iron Maidena.
Koliko kasne vlakovi u Njemačkoj?
Ne kasne, osim možda ponekad minutu ili dvije zbog nekih ekstremnih uvjeta. Nijemci se ipak bune.
Htjeli bi da vlakovi više kasne?
Ne znam što bi htjeli. Mnogo ljudi putuje vlakom. Linije su česte i redovite.
Kopaju li Ulmljani po kontejnerima?
Nisam to vidio. Ponekad se može vidjeti prosjak na ulici. Ne znam odakle su – čini mi se da nisu niti Nijemci niti imigranti. Možda su profesionalni prosjaci poput onih iz filma “Dom za vešanje”.
Kako se tamo tretiraju siromašni? Zbrine li ih se ili ih se pusti da spavaju na ulici?
Oni koji ne žele raditi dobivaju financijsku pomoć za osobne potrebe, što iznosi više od nekih hrvatskih plaća, a k tome im se plaća stan.
Ipak se isplati ići u Njemačku ne raditi?
Nisi radio pet godina u Njemačkoj niti si njemački državljanin, pa nećeš moći ostvariti te pogodnosti.
Što ti se u Njemačkoj nije svidjelo?
Nije tamo sve savršeno. Nema toliko egzistencijalnih problema u Njemačkoj. Više se brinu hoće li dobiti slobodan dan kada požele. U travnju idem opet na koncert Iron Maidena, sada u Düsseldorfu, a potom kod Londona u muzej tenkova. No, pitao sam se ghoću li moći dobiti ta dva termina slobodno. Dobio sam, nije bilo nikakvih problema. Rambu Amadeusu pripisuju na internetu da je rekao kako se do plaće od 300 eura raspravlja o nacionalizmu i šovinizmu, kada plaća dosegne 500 eura o kafićima i izlascima, a kada je plaća veća od tisuću eura raspravlja se o ljetovanjima i zimovanjima, dok se priča o ljubavi i vremenu kada je plaća tri tisuće eura. Shvatio sam da je u Njemačkoj tako. Nije tamo idealno, no tko ima volju za normalnim radom i životom, tamo ima priliku to ostvariti.
Kakve struke su tražene?
Grafičar sam. Vidim da u mojoj struci ima posla. Informatički stručnjaci su vrlo traženi. Ulm zapošljava mnogo skladištara, električara i ostalih zanatlija. Zašto je Njemačka moćna? Sve što je moguće sami proizvode.
No, ako si nostalgičan, možeš kupiti hrvatski proizvod?
Nemaju maslina, pa ih moraju uvoziti, ali im se ne može dogoditi da uvoze čačkalice. U središtu Ulma je Balkan shop s proizvodima iz ovih naših zemalja. U trgovačkim centrima je 99 posto proizvoda iz Njemačke. Vidio sam kod u Hrvatskoj u dućanu papire za printanje uvežene iz Poljske, pa sam se odmah sjetio tvornice papira iz Zagreba u kojoj sam boravio, pa mi se odmah smrači.
Možda smo sav domaći papir izvezli?
Možda. Ipak ne vjerujem da je to slučaj.
Ostaješ li trajno u Njemačkoj?
Ne vidim da će u 10-15 godina biti prilike da se vratim. Nikad ne reci nikad. Volim Karlovac. Nedostaju mi ljudi – prijatelji, poznanici i obitelj. Skajp i fejsbuk ne mogu u potpunosti nadomjestiti izravni kontakt.
