Marko Markuš ima osobni facebook profil, ima i službeni. Ima službenu internetsku stranicu, a i youtube kanal. Ovaj dvadesetšestogodišnji skladatelj iz Karlovca ima odnedavno dvije diplome s Universität für Musik und darstellende Kunst Wien, to jest, u prijevodu, Univerziteta za glazbu i izvedbenu umjetnost u Beču. Nova godina, nova mlada snaga, nova SpiKA.
Čestitam na uspješno završenim studijima, i to s pohvalama.
- Hvala.
U pripremi za intervju sam gugl-istraživanjem uvidio da imaš prilično bogat, razgranat, život. Osim što si mladi skladatelj, ujedno si i menadžer jedne uspješne hrvatske tvrtke. No, zanimljivo, istodobno si i stručni savjetnik u Uredu za suzbijanje zlouporabe droga Vlade Republike Hrvatske i jedan od najaktivnijih pripadnika kriminalnog podzemlja. Što ti je skrivio jedan ugledni poduzetnik nadimka Sarma da ga pokušaš likvidirati?
- Vidiš da sam na slobodi…
Miješaju li te s uglednim kriminalcima?
- Za sada, srećom, ne. Proteklo je četrdesetak dana kako sam objavio vlastitu internetsku stranicu. Nadam se da će je gugl što prije staviti na vrh prve stranice rezultata kada se ukuca u tražilicu moje ime. Treba za to proteći vrijeme. Da se to ostvari brže, treba raditi na promociji. Postoje menadžeri i tvrtke koje se time bave, no ne znam koliko sam zainteresiran da angažiram nekoga za promidžbu. Za sada se time bavim sam.
Plašiš li se izlaska iz studentskog i ulaska u poslovni život?
- Ne. Na to gledam kao na izazov. Znam da će biti teško. Svugdje je tako, u Hrvatskoj pogotovo. Nadam se da će se u Austriji poslovi prije zaredati. Pokušavam ostvariti što veći broj kontakata u Austriji, Hrvatskoj i drugim zemljama. U interesu je da se što više mojih skladbi izvodi. Dosta je međunarodnih natječaja na koje se mogu prijaviti. Vjerojatno će prvo nešto u Austriji iskrsnuti.
Jesi li već počeo zarađivati?
- Zarađujem podučavajući. Taj vid zarade će uvijek biti moguć. Podučavanje mi predstavlja zadovoljstvo. Ipak, tu mogu imati problem, jer se za profesore uglavnom angažiraju oni koji su studirali pedagoški smjer, mada nisu možda toliko tehnički potkovani poput nas koji smo studirali umjetnički smjer, ali su imali predmete poput metodike ili didaktike. U početku će mi biti lakše raditi vjerojatno u privatnim školama. Nedavno sam intervjuiran za posao s dvadesetak ostalih. Ušao sam u drugi krug s još trojicom. Nakon završnih intervjua je ipak odabran kolega. Već je to bila dobra stvar. Tanka je linija između velikog koraka i stagnacije. No, ako si stalno angažiran, ne može proći mnogo vremena, a da se nešto ne dogodi.
Je li te Beč fascinirao? Ako jest, čime?
- Jako me fascinirao, možda ponajviše arhitekturom. Osjećao sam strahopoštovanje. Nisam si mogao predočiti u što se upuštam. Čuo sam da je Beč središte glazbe, ali nisam imao jasnu predodžbu što to znači, kako sve to djeluje, kakvi su profesori, a kakva akademija, koliko ih je uopće i koja je najbolja… To su sve bile igre slučaja. Par mjeseci prije prijamnog ispita sam igrom slučaja upoznao muzikologa Davora Merkaša iz Muzičkog informativnog centra koji me malo uputio u razlike između pojedinih akademija. Univerzitet za glazbu i izvedbenu umjetnost je državna akademija u Beču, financijski najmoćnija. To je najjača takva škola u Austriji.
Što je konzervatorij?
- To je isto glazbena akademija.
Često se kaže da je netko na konzervatoriju. Što to znači?
- I moj se fakultet ranije tako nazivao.
U čemu je razlika?
- Općenito govoreći, u ničemu. Konkretno, u Beču je konzervatorij, koji se sada naziva Musik und Kunst Privatuniversität, financiran najvećim dijelom iz gradskog proračuna, a univerzitet je državna akademija. Postoji i nekoliko manjih privatnih akademija.
Konzevatorije ne mogu upisati socijaldemokrati i liberali, nego samo konzervativci?
- Moj fakultet je dosta slobodan i ne gleda na to – primaju sve. Istina, sada kada o tome šaljivo govorimo, ne mogu se sjetiti niti jednog studenta iz Afrike, mada, naravno, ne postoji politika negativne diskriminacije. Što se tiče rodne ravnopravnosti, u posljednje vrijeme je jako u trendu. Čak se raspisuju natjecanja na kojima samo žene mogu sudjelovati.
Je li bilo mnogo studentica na tvom fakultetu?
- Postoje ženske kvote, pa se zna koliki udio žena mora biti u nastavničkom osoblju, a koliko u kadru Senata. To je nezgodno, jer, tradicionalno, u kompoziciji i dirigiranju nema mnogo žena.
S 13 godina si već počeo skladati.
- Da. Gdje to piše?
U članku kojeg sam pisao o tebi prije tri godine.
- Zapravo, čak sam i prije toga skladao. Mnoge kompozicije koje sam napisao do 20. godine života sam bacio. Znam da u nekim projektima nisam dao sve od sebe. Mogu točno procijeniti koja je skladba uspjela, a koja nije. Neću objaviti manje uspjele skladbe.
Na službenoj internetskoj stranici imaš popis skladbi, ali ne starih.
- Najstarija je iz 2011. godine. Ima dobrih i starijih, ali ne smatram ih važnim za nekoga tko se zanima za mene. Želim predstavljati svoj aktualni način razmišljanja, koji je mnogo zreliji nego prije pet ili šest godina, Predstavljam se onim djelima koje i danas smatram zrelima i prikladnima trenutačnom načinu razmišljanja. Tražim posao i nebitno je što sam radio prije pet ili deset godina.
Jesi li iz muzikalne obitelji?
- Nisam. Otac nema uopće sluha. Majka tvrdi da sam talentiran na nju, jer je svirala harmoniku godinu ili dvije. Čini mi se da je u pravu, ali svoje glazbene interese nije razvijala.
Kad si se počeo interesirati za glazbu?
- Rano.
Sjećaš li se početne iskre?
- Ne, ali se sjećam nekih trenutaka. Primjerice, bili smo na nekoj svadbi kada sam uistinu bio maleni, pohađao sam vrtić. Na ritam glazbenika sa svadbe sam bubnjao na svojim malim bubnjevima.
Kako se razvijao kasnije tvoj interes za glazbu?
- Imao sam usnu harmoniku i melodiku, pa sam se time bavio, zatim malu klavijaturu, a i pjevao sam u školskom zboru.
Jesi li ostvarivao u školi odličan uspjeh iz glazbenog odgoja?
- Da, naravno. Htio sam potom učiti harmoniku, no upisao sam ipak violinu, jer se to učinilo pogodnijim za stjecanje klasičnog glazbenog obrazovanja. Da budem iskren, violinu nisam nikada pretjerano vježbao, iako mi je to bio glavni predmet u Glazbenoj školi Karlovac. Bio sam jako dobar u solfeggiu. U šestom razredu osnovne škole sam počeo svirati klavir, koji mi se svidio mnogo više od violine. To sam lakše spajao s procesom skladanja.
Zašto si počeo skladati? Kompozicije klasičnih skladatelja ti nisu bile zanimljive?
- Upravo suprotno, zbog toga što su mi bile zanimljive sam počeo skladati. To je u početku, naravno, bilo prilično naivno. Vjerojatno su prve skice bile više kopije, možda čak i citati. Kasnije se to razvilo u stilske kopije koje su s vremenom postale prilično uspjele. Kad sam krenuo na akademiju bio sam relativno stilski zatvoren.
Što to znači?
- U hrvatskim glazbenim školama, kada sam se tu školovao, nije bilo kompozicije kao školskog predmeta. Stekao sam ovdje dobro obrazovanje u solfeggiu i poznavanju instrumenata, harmoniji, polifoniji… No, u školama se nije poticala kreativnost. Bez problema sam položio prijamni ispit, a i inače glazbenici iz Hrvatske i okolnih zemalja dolaze na prijamne ispite dobro potkovani i postoji neka vrst komparativne prednosti u odnosu na glazbenike iz zemalja koje nisu iz naše regije. Nije mi, dakle, bio problem ostvariti dobar rezultat na prijamnom ispitu. No, valja proći mnogo vremena da skladatelj pronađe svoj stil. Možda ga još nisam niti pronašao. Tražim i dalje baš svoj izričaj, stil oslobođen utjecaja svih uzora. Oni ipak jesu potrebni utoliko da znaš u kojem pravcu se razvijati.
Kojih se uzora oslobađaš?
- Nije to aktivno oslobađanje na način da me fascinira neki skladatelj, pa odrežem i kažem da baš neću raditi poput njega. Više se kod mene u biti radi o nastavku tradicije. Ne odbacujem ju, nego pokušavam neku svoju čistu ideju pretvoriti u glazbu i kreirati vlastiti, zatvoreni, sistem za sebe. Ako su zakoni koje primjenjujem u nekoj kompoziciji izrađeni do konca, kompozicija je gotova. Skladba je gotova kada iscrpim ideju, odnosno nadahnuće.
Koje si uzore imao ili imaš i dalje?
- Više volim govoriti o kompozitorima kod kojih pronalazim ideje bliske mom glazbenom ukusu. Kad sam bio klinac slušao sam dosta izvedbi skladbi Wolfganga Amadeusa Mozarta, Johanna Sebastiana Bacha, Ludwiga van Beethovena, Petra Iljiča Čajkovskog i tako dalje. Kasnije sam se – a to je možda i prirodan put – zanimao više za mlađe doba. Počeo sam slušati izvedbe skladbi autora iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća kao što su Claude Debussy, Maurice Ravel, Gustave Mahler i slično. Tek sam se na akademiji počeo ozbiljnije baviti suvremenom klasičnom glazbom, onom nastalom u 20. stoljeću. Upravo je to i predmet studija – ukorak s vremenom otkriti vlastiti izričaj. Smiješno bi bilo govoriti o vlastitom izričaju, ako se radi stilska kopija Frédérica Chopina ili nekoga drugoga.
Suvremena klasična glazba je u Hrvatskoj prilično nepoznata. Kada se spomene klasična glazba, pomisli se na klasične autore. Rijetko tko zna za suvremene autore u klasičnoj glazbi. Zašto je tome tako? Jasno je da klasična glazba nije popularna. No, gdje u Hrvatskoj možeš poslušati novosti iz klasične glazbe?
- To je zbilja dobro pitanje.
Ako se ne varam, nedjeljom navečer je, davno prije, postojala emisija na Radiju 101 koja se bavila upravo time. Ne znam postoji li ta emisija više.
- Puštali su suvremenu klasičnu glazbu?
Da. Barem je meni djelovala suvremeno.
- Rijetko sam se u Hrvatskoj susreo s radio-postajom koja bi emitirala takvu glazbu. U Austriji postoje različiti programi na kojima se emitiraju nove skladbe u raznim terminima na dosta velikom broju radio stanica. Razumijem da ne postoji interes za time u Hrvatskoj. Jasno mi je da prosječan ljubitelj popularne glazbe neće imati strpljenja poslušati suvremeni komad klasične glazbe. Takva glazba je prosječnom laiku apstraktna i ne služi za opuštanje, nego zahtijeva pomnu analizu unutarnje organizacije glazbenih parametara za koju je potreban određeni stupanj glazbenog obrazovanja. Ono čime se bavim u procesu skladanja samo ja u potpunosti mogu shvatiti. Za nekoga tko nema uvid u suvremenu glazbu to je nebitno.
Pripada li Arvo Pärt suvremenoj klasičnoj glazbi?
- Da, međutim njegov koncept je vrlo prihvatljiv široj publici, jer se zasniva na jednostavnosti i minimalizmu. Takvo što nailazi na veliko odobravanje. Pop i tehno glazba počivaju na nekim od sličnih principa.
Koje autore preporučuješ?
- S početka 20. stoljeća Ravela, Debussyja, Aleksandra Skrjabina, a iz druge polovice prošlog stoljeća Györgyja Ligetija, Henrija Dutilleuxa, Friedricha Cerhu i Tristana Muraila. Ne mogu kazati baš da mi se mnogo mladih kompozitora sviđa. Imam osjećaj da glazba postaje sporedna, čak i u glazbenim komadima. Čini mi se da se glazba sve više podređuje multimedijalnosti, efektima, vizualnom dojmu, performansu… Tehnika, odnosno umjetnost zanata ne igra uvijek važnu ulogu, što je pogrešno.
Razgovaraš li o tome s kolegama?
- Djevojka je teoretičar glazbe i mnogo o tome razgovaramo.
Je li muzikolog?
- Ne. Razlikuju se znanost o glazbi i glazbena teorija, koja je bliža kreativnom radu. Muzikolozi su bliži znanstvenom istraživanju. Uglavnom, s djevojkom i s nekoliko prijatelja redovito raspravljam o tim teškim temama, je li nešto što smo čuli na koncertu uopće umjetnost. Uči nas se da budemo jako otvoreni, da izađemo iz okvira vlastitog stila ne bismo li mogli prosuđivati zatvorenu estetiku drugih osobnosti. No, tolerancija 21. stoljeća se malo iskorištava. Jedan sam od onih čija bi se djela zasad mogla opisati prije kao konzervativna, nego eksperimentalna. Ne idem linijom manjeg otpora u procesu stvaranja te puno kalkuliram i isprobavam ne bi li svaki ton bio tamo gdje mora biti. Po završetku studija mogu ipak kazati da imam dobro stečeno tehničko znanje. Znam što želim, što mi se sviđa, imam razvijenu selektivnost i mogu si u ovoj fazi dozvoliti da radim što želim. Zato mi je drago da sam bio relativno oprezan s otvaranjem koje nije odmah išlo u krajnosti, nego će vjerojatno tek ići.
Veži konja gdje ti gazda kaže je princip koji je zavladao u gotovo svim djelatnostima, pa tako novinari ne pišu ono u što vjeruju, arhitekti projektiraju kuće u kojima ne bi niti kavu popili, a kamoli u njima živjeli i slično. Prevladava li takav princip i u glazbi? Rade li skladatelji skladbe koje ne vole slušati i jesi li spreman raditi takve kompromise? Primjerice, napravio si jednu hip-hop skladbu.
- To je nešto što bih više radio za novac nego za vlastito zadovoljstvo. Veseli me, naravno, ako napišem glazbu koja izvrsno odgovara nekoj slici. Bilo koji rad koji uspije me raduje. No, mnogo mi je veći izazov napisati vrlo dobru suvremenu klasičnu kompoziciju za koju sam svjestan da je veći dio slušatelja neće razumjeti, ali ću znati da je koncept kojeg sam zamislio, koji se u početku činio kaotičan ili teško ostvariv, naposljetku ostvaren. Tada mogu ustvrditi da sam nešto naučio i napraviti korak dalje. To su kao dva usporedna svijeta – jedan je intelektualni glazbeni razvoj usmjeren na gradnju i nadogradnju stvaralačke osobnosti, a s druge strane je fabriciranje ili rutina, dakle posao po narudžbi.
Pošalje ti, primjerice, Mile Kitić narudžbu, kaže: “Daj sredi nešto, molim te“.
- Pošalje sliku šampanjca…
Bi li pisao za njega?
- Radio bih sve. Teško se osoviti na noge, imati stabilne financije. Stoga poslove ne bih odbijao, bez obzira na stil. Ako je riječ o stilu koji mi je relativno nepoznat ili instrumentima s kojima nisam dobro upoznat, tim je to izazovnije. Mnogo toga se nauči. Ako netko naruči skladbu u stilu hip-hopa, preslušat ću par desetaka hip-hop primjera i steći osjećaj što bi moglo biti prikladno. Tako sam radio za reklame. Na sliku koju sam imao pokušavao sam se prisjetiti pjesama koje bi me mogle asocirati na nju, pa bih pokušao napisati nešto svoje. Nema tu mnogo filozofije, bitno je da glazba slici da novu dimenziju. Ako me neka tvrtka angažira da skladam glazbu za reklamu, to ću učiniti svjestan toga da je krajnji cilj pridobiti kupca.
Gledamo reklame, filmove i predstave. Ako bismo, primjerice, gledali film bez glazbe, ne bi bio gledljiv. Unatoč tome, glazba i glazbenici su u takvim ostvarenjima u drugom planu.
- Da.
Jesi li slobodni umjetnik u Austriji?
- Da. Volio bih stalni posao.
Moraju li se slobodni umjetnici u Austriji mnogo pomučiti da pronađu angažman ili je riječ o takvom tržištu gdje se lako pronađe posao?
- Najteže je na početku. Nisam došao do kraja početne faze. I dalje je tu mnogo borbe. Najvažnije je stjecati mnoge kontakte. Kasnije je to mnogo lakše. O tome mi je govorio i kolega koji je radio orkestraciju za pjesmu Conchite Wurst, koja je pobijedila na Eurosongu. Saznajem da je protekom nekoliko godina intenzivne borbe i ostvarenja kontakata red na fazu kada ti se poslodavci samostalno obraćaju, bez da se nudiš. Cilj mi je da čim prije imam toliko ponuda, da mogu birati.
Ivo Josipović je također skladatelj. Jedan je od autora koji dobro zarađuje posredstvom ZAMP-a. Očigledno se glazba financijski isplati.
- Prilikom svake izvedbe na kojoj se nešto zarađuje mora se isplatiti kompozitora. Član sam austrijskog društva skladatelja te društva za zaštitu autorskih prava.
Tko izvodi tvoje skladbe?
- Pisao sam za soliste, za komorne ansamble, imam kompoziciju za velike ansamble, napisao sam skladbu za veliki orkestar…
Koja je razlika između filharmonijskog i simfonijskog orkestra?
- Bitne razlike nema. No, ne bih precizno mogao odgovoriti na to pitanje. U veliki orkestar je uključeno stotinjak glazbenika. Pišem sad za natjecanje koje mi daje veliku priliku za izvedbu kompozicije za veliki orkestar na festivalu Wien Modern. Pisao sam za big band orkestar. Inače, dosta radim za jazz. I u toj vrsti glazbe je mnogo finesa, mnogo glazbenih pitanja koja me okupiraju, kao i u klasičnoj. I u jazzu se mogu ostvariti. U popu vladaju neke druge zakonitosti.
Pišeš i tekstove?
- Za jednu pjesmu sam napisao tekst. Napisao sam i diplomske radove. U prvom sam se bavio klasičnom glazbom, a u drugom jazzom. U tom drugom radu sam po sluhu transkribirao posebno zanimljive dijelove iz svirke Bill Evans Tria i opširno to analizirao.
Klasična glazba je strogo određena notnim zapisom, a suština jazza je improvizacija?
- Tako je. Jazz glazbenici u pravilu slabo čitaju note i više se oslanjaju na sluh. Svaki standard sadrži melodiju, a na tu strukturu dolazi improvizacija. Bitno je zadržati harmonijsko-metrički skelet. Dakle, i improvizacija poznaje nadređena pravila. To i daje smisao improvizaciji, kao što sloboda nema smisla bez zakonitosti.
Je li jazz popularan među klasičnim glazbenicima?
- Da, prilično je popularan. Smatran je relativno složenim žanrom, jer je, prvo, potrebno veće tehničko znanje nego kod drugih žanrova, te veća vještina baratanja instrumentom.
Kako klasični glazbenici gledaju na rock i druge žanrove klasične glazbe?
- Velik broj klasičnih glazbenika se opušta uz popularnu glazbu. Ne gleda se na to s prezirom. Nisam veliki pobornik popularne glazbe. Volim poslušati hit koji ima smisla, mada je toga sve manje u posljednje vrijeme. No, popularna glazba ispunjava svoju svrhu.
Je li netko od profesora Glazbene škole Karlovac pozitivno utjecao na tebe?
- Jest. Prvo sam bio učenik Vedrana Mikića na violini, a potom Višnje Butale na klaviru. Kod Ljiljane Ščerdov i Brune Belančića sam učio solfeggio. Kod Zdravka Lončarića sam učio solfeggio i polifoniju, kod Dobrane Karaice harmoniju. Pokojni Aleksandar Radivojević mi je predavao sviranje partitura, dirigiranje i vokalne tehnike. Bio sam kod Velimira Cvijanovića na orkestru, odnosno kod Radmile Bocek na zboru. Najviše od njih mi je vjerojatno značio Lončarić, jer je skladatelj. Mogao mi je dati kao takav početne impulse i savjete – kakvu glazbu da slušam i od čega da krenem. Pokazao sam mu prva djela. Solfeggio je bio kod njega prilično dobar. Pripremio me za državno natjecanje na kojem sam osvojio treću nagradu. No, i ostali su mi značili mnogo. Obrazovanje u Glazbenoj školi Karlovac je bilo više nego dovoljno za ono što se tražilo na prijamnom ispitu za kojeg se onda samo trebalo skockati.
Lijepo odjenuti?
- Skockati mentalno. Bio sam dosta živčan.
Tko te pripremao za to?
- Najviše sam radio s Lončarićem, no nije me za sami prijamni ispit nitko posebno pripremao.
Nisi namjeravao upisati Muzičku akademiju Sveučilišta u Zagrebu?
- Čak i jesam kratko. No, već dvije godine prije mature sam počeo o Beču razmišljati pomalo. U četvrtom razredu sam izrazio želju da odem u tamo. No, nisam imao namjeru studirati kod nekog određenog profesora ili slično, nego je to dobro zvučalo.
Htio si emigrirati?
- Iskreno, da. Ne znam što sam mislio s 18 godina, ali sam uvidio da sam dobro odabarao kada sam došao u Beč.
Jesi li htio bilo što drugo studirati osim glazbe?
- Prije no što sam upisao kompoziciju, dok sam još bio ovdje, razmišljao sam hoću li studirati uopće glazbu ili nešto drugo.
Nešto gdje je manje muzike, ali više para?
- Da. Razmišljao sam o tome da studiram pravo, a čak i o tome da studiram geologiju.
Bio si toliko uspješan na prijamnom ispitu da su te primili kao svog stipendista?
- Nema to veze s rezultatima na prijamnom ispitu. Bio sam stipendiran jedne godine. Jedne sam dobio povrat školarine, što nije malo. U jednom semestru sam dobio od austrijskog ministarstva kulture povrat školarine. To sam sve ostvario temeljem ocjena, jer sam imao prosjek tijekom čitavog studija umalo 1,0, pa sam dobio pohvalu. Prosjek od 1,0 je kao 5,0 kod nas.
Koliko je kandidata bilo primljeno na studij u tvojoj generaciji?
- Deset ili 12 od šezdesetak kandidata.
Jeste li kao kolege bili solidarni ili i u glazbi vlada nesmiljena konkurencija?
- Dobro funkcioniramo kao društvo. Stvorio sam dobra prijateljstva. Dosta je velik udio stranaca na fakultetu, mislim oko 50 posto. Super je što je velik broj profesora, pa na jednog dođu tri ili četiri studenta. Stoga nam se mogu kvalitetno posvetiti. Vjerujem da vlada konkurencija. Svatko pronađe ipak svoj put. Na koncu konca, nema tako malo kompozitora u društvu. Ako se prijatelj ili kolega zanima za sličan posao, stipendiju ili natjecanje, nisam siguran da bi o tome pričao preda mnom.
Nećete podijeliti tu informaciju?
- Ne.
Bi li s kolegom podijelio takvu informaciju?
- Ovisno o čemu se radi. Ako je u pitanju nešto do čega mi je jako stalo, ne bih.
Valjda gledate iste internetske stranice s obavijestima?
- Da. No, vjerojatno gledam i one stranice na kojima pronalazim ono meni zanimljivo, a ne neku drugu na kojoj neki od mojih kolega pronalazi sebi zanimljivije informacije. Primjerice, jedan kolega je završio također studij kompozicije, ali se više bavi korepeticijom.
Što je to?
- Prati pjevačice na klaviru, pjevače…
…pevaljke?
- Za to je potrebna posebna akademija. Uglavnom, više se bavi korepeticijom, jer je mogućnost pronalaska posla veća nego, ako se posao traži isključivo kao skladatelj. S druge strane, meni je cilj zarađivati od stvaranja glazbe za različite svrhe, pa sam studirao medijsku kompoziciju kako bih proširio vidike i povećao si šanse. Pratim i međunarodne natječaje. Postoji i program po kojem te angažiraju da boraviš negdje, primjerice na nekom selu, u dvorcu ili slično, i da tamo stvoriš umjetničko djelo u nekom roku. Volio bih sudjelovati u jednom takvom programu.
Prvo si studirao klasičnu kompoziciju u klasi profesora Axela Seidelmanna, a potom Michaela Obsta i Michaela Jarrella. Zatim si studirao medijsku kompoziciju i primijenjenu glazbu u klasi Reinharda Kargera. Biraš li profesore ili te biraju?
- Isprva su mi automatski dodijelili profesore, a kasnije sam ih izabrao.
Jesi li ih mijenjao?
- Jesam, jer se profesor Obst vratio u Weimar. Dobio je tamo višu poziciju. Na njegovo mjesto u Beču je došla jedna profesorica kod koje nisam išao, jer je proces imenovanja jako spor, pa bih trebao čekati više od godinu dana dok počnemo raditi. Stoga sam pitao Jarrella hoće li me primiti. Inače je jako angažiran i poznat skladatelj u svijetu.
Tvoj univerzitet također funkcionira po bolonjskom sistemu – prvo učiš trogodišnji, a potom dvogodišnji studij?
- Da, samo je kod nas obratno – prvo učiš dvije godine, a potom tri. U prve dvije godine stekneš opće obrazovanje za kompozitora. Tu je dosta gradiva iz srednje škole. Nakon dvije godine sam dobio prvu diplomu, ali s njom nisi ništa – moraš nastaviti studij. Na prve dvije godine učiš tehničku bazu, a potom tri godine imaš više slobode. Nakon dvije godine se studij kompozicije grana u različite smjerove. Možeš studirati klasičnu, medijsku, elektroakustičnu kompoziciju ili pak glazbenu teoriju. Studirao sam klasičnu i medijsku kompoziciju. Slično zvuče smjerovi, ali su pristupi potpuno drugačiji. U medijskoj kompoziciji se radi pomoću softwera, a u klasičnoj, primjerice, papirom i olovkom.
Živiš u ogromnom peterosobnom stanu u središtu Beča s ogromnim salonom u kojem skladaš na klaviru?
- Da. To mi je omogućilo reketarenje.
Gdje živiš i gdje radiš u Beču?
- Odlazim u vrlo dobro opskrbljenu glazbenu biblioteku. Radim uglavnom doma na računalu ili klaviru. Ako su u pitanju reklame ili filmska glazba radim na posebnim računalnim programima. Slično rade i disk-džokeji ili producenti. Kad se bavim klasičnom kompozicijom, nekad pišem izravno u notni program. Ako razrađujem neke strukture, napravim shemu da vidim što od svega toga može nastati, pa odaberem neku varijantu. Prvu godinu studiranja sam bio u studentskom domu. Od 2009. do sada živim u jednom stanu daljnjeg rođaka s kojim sam se zbližio. Ekonomist je s poslom na željeznici.
Tvoja djela su do sada interpretirali Webern Ensemble Wien, Nouvelle Cuisine Big Band, Max Steiner Orchestra, Gregor Hanke, Veronika Villanyi, Giorgos Fragos, Matija Fortuna, Ines Schüttengruber, Kaoko Amano, Aleksandra Suklar i Marie Jacquot.
- To su umjetnici koje sam naveo na svojoj službenoj internetskoj stranici, mada je još sastava i solista koji su izvodili moje skladbe. Neki od izvođača su poznati, neki će tek biti. Uglavnom se radi o mlađim umjetnicima. Fortuna je vrlo talentirani dirigent koji djeluje u Hrvatskom narodnom kazalištu “Ivan pl. Zajc”. K. Amano je izvrsna mlada japanska sopranistica koja je čak naučila recitirati pjesme Dobriše Cesarića na hrvatskom jeziku. Hanke je jako dobar glazbenik i vrlo drag prijatelj. Nouvelle Cuisine Big Band je izveo moju kompoziciju “4-4-3-2”. Webern Ensemble Wien je orkestar mog univerziteta, a Max Steiner Orchestra je bečki orkestar koja je osnovala nekoliko godina starija kolegica. Jako su mnogo angažirani, a uglavnom se bave filmskom glazbom.
Pratiš li novogodišnji koncert u Beču?
- Nisam još bio na tome. Taj koncert je slika i prilika dobro promišljenog austrijskog turističkog koncepta. Mislim da čitav Beč zarađuje od turizma jako mnogo, navodno više od Hrvatske.
Njihova turistička sezona traje čitavu godinu.
- Grad je prepun u ovo doba. Božićni sajam počinje već u prvoj polovici studenog. Samo punč stoji četiri eura, a sa šalicom sedam. Novogodišnji koncert, uglavnom, nije predmet interesa suvremenih skladatelja. To je turistički projekt, možda igra aristokracije.
Obilaziš li koncerte u Beču?
- Obilazio sam ranije mnogo koncerata. Dojmili su me razni filharmonijski orkestri diljem Europe, Pierre Boulez, Daniel Barenboim, Concentus Musicus, potom jazz ikone Sonny Rollins, Christian McBride, Michel Camilo i mnogi drugi. U posljednje vrijeme obilazim koncerte suvremene glazbe. Važno je da se specijaliziram i upoznam krugove koji se time bave. Postoje uspješni hrvatski skladatelji, poznajem dvije djevojke koje se time u Beču bave. Član sam austrijskog društva skladatelja moderne glazbe, a uskoro bih trebao biti član i hrvatskog.
Gdje se održavaju koncerti suvremene klasične glazbe?
- U okvirima klasične glazbe to su alternativni prostori. Jedan prostor se zove Stara kovačnica. Wien Modern se održava svake godine u studenom i na tom festivalu se izvodi samo suvremena klasična glazba. Otvorenje i zatvaranje festivala je u velebnim zdanjima. Većina programa suvremene glazbe je na manjim mjestima.
Jesi li kao student imao subvencionirane ulaznice?
- Jesam. Studenti tamo imaju prilično dobar status. Upola su studentima jeftinije ulaznice. Potiče se odlazak na koncerte klasične glazbe, čak i suvremene. U Njemačkoj ili Austriji mogu vidjeti nekolik prilika za sufinanciranje mog rada. U Hrvatskoj još nisam uočio takve prilike.
Želiš li biti profesor, kao što si kazao prije tri godine, i bi li htio živjeti u Njemačkoj?
- Navikao sam se na Beč, no ne bi mi bio problem otići u Njemačku. Najradije bih, naravno, u Beču radio, jer mi je tamo sve uhodano. No, ponavljam, ne bih imao problem s preseljenjem. Svi moji uspješni profesori su se selili. Put do statusa sveučilišnog profesora je dugačak. Sada mi je cilj da se moja djela izvode čim više bilo gdje. Ako će se za moje ime saznati, imat ću veće šanse da radim u Njemačkoj ili Austriji kao asistent. Malo je nedostajalo da to ostvarim i 2016. godine. Naravno, do toga ne mora uopće niti doći. Mogu, primjerice, biti zadovoljan ostvarenim i kao slobodan umjetnik. Razmišljam o upisu na postdiplomski studij.
Bi li volio nešto raditi u Karlovcu? Izrazio si svojevremeno želju da u Gradskom kazalištu “Zorin dom” izvode tvoje skladbe.
- Nije se od toga ništa dogodilo još. Bio sam zauzet studijem, pa sam taj plan stavio po strani. No, ideja je i dalje zanimljiva i u njezinom ostvarenju bih mogao surađivati s profesorom Lončarićem i profesorom Sandrom Rebićem iz Glazbene škole Karlovac. Mogla bi se napraviti noć karlovačkih kompozitora.
