Nedavno je od raka umrla legendarna američka televizijska novinarka Gwen Ifill. Napravila je u poznim godinama prijelaz iz tiskanog novinarstva u televizijsko, što nije lako učiniti, i ubrzo stekla ugled na NBC-u, a potom i na PBS-u, američkoj javnoj televiziji koja se po svemu razlikuje od naše – prvenstveno po kvaliteti programa i racionalnosti. Čik pogodi na čijoj su strani kvaliteta i racionalnost u ovoj usporedbi.
Dodatan faktor u njezinoj karijeri bila je činjenica da je crnkinja – probila je led na američkoj televiziji kao takva jer do nje nije bilo u informativnim programima nacionalnih televizija slučaja da središnje emisije vodi i uređuje crna žena. Naravno, to nije bila njezina kvaliteta. Poštovanje čitatelja, pa gledatelja je prije svega stekla profesionalnošću, zadiranjem u srž problema i postavljanjem kritički intoniranih i precizno naciljanih pitanja sugovornicima, bez obzira koliko moćni bili. Integritet, plus kvaliteta donijeli su joj poštovanje čitave zemlje, toliko da se predsjednik Barack Obama osvrnuo na njezinu smrt, a sve televizije, sve najvažnije radijske postaje, svi najvažniji internetski portali i sve najvažnije novine posvećivali su vijesti o njezinoj smrti velik dio svog programa. PBS, njezina medijska kuća, je komemorirao na različite načine njezinu smrt čitav tjedan kroz redovne informativne emisije. Slično je bilo i kada je umro Walter Cronkite, bijeli muškarac, ili netko drugi od uglednih američkih novinara. Boba Woodwarda, novinara Washington Posta, čitava američka javnost gleda kao hodajuću instituciju. Kada je, primjerice, preminuo Aleksandar Tijanić, regionalni mediji, ne samo srpski, su tome posvetili veliku pozornost, baveći se prvenstveno njegovim novinarskim opusom, a tek potom političkim. U Hrvatskoj je slično bilo nedavno kada je ovaj svijet prerano napustio Siniša Svilan. Nemoguće je nabrojati sve takve slučajeve. Postoje, naravno, i loši, kao što je nedostojno izvještavanje o smrti Miljenka Smoje, u biti ignoriranje odlaska tog novinara s ovoga svijeta. Ipak je pravilo da se smrt značajnih zabilježi.
U Zagrebu je u noći na četvrtak preminuo Vlado Bojkić, jedan od najuspješnijih i najznačajnijih karlovačkih novinara u 20. stoljeću, a lokalni mediji su se na tu vijest oglušili, s iznimkom Kaportala. Zašto? Pa vjerojatno zato što im nitko nije poslao dopis s informacijom o smrti i o pokojniku kojeg bi mogli kopipejstati. Ne treba čak biti niti sporno da privatni mediji to ne objave, recimo da se njihova urednička politika ne problematizira, no zašto Bojkićev matični Karlovački tjednik nije pronašao za shodno da nekolicinu svojih čitatelja obavijesti na portalu o smrti ovog novinara? To je žalosnije još više, ako znamo da je Bojkić, unatoč obesmišljavanju Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca, gajio simpatije prema tim medijima do kraja. Oni su ga čak i koristili obljetničarski, uzimali njegove izjave ili objavljivali njegove tekstove kada bi slavili svoje rođendane, svoju veliku tradiciju, koju su trošili kao i gradske dotacije, ugled i smisao. No, kada je umro, Bojkića se nisu sjetili – nisu o tome napisali niti najmanju vijest. Ako to nije zaslužio zbog svog novinarstva, a znamo da jest, jer kao novinar se nije nikada kompromitirao, dapače bio je jedan od najboljih kojeg smo imali, zaslužio je to zbog svog publicističkog i ostalog društvenog rada. Njegova smrt bi zaslužila više od vijesti da je samo napisao knjigu “Galerija karlovačkih likova”, koju je 2009. godine izdala Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, jer je u njoj opisao ljude i grad 1960-ih i 1970-ih godina, ovjekovječio niz osobenjaka kao što su Franjo Koren ili Davorin Pelajić-Nirovad. Zaslužio bi vijest, i više od vijesti, da je samo osnovao Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu. Zaslužio bi barem vijest da je samo uredio knjigu sjećanja članova tog društva “Zašto volim Karlovac”. Zaslužio bi barem vijest zbog svih svojih zasluga da u gradskim medijima nije opstao novinarski, a dobrim dijelom čak i ljudski šljam. Za novinarske i ljudske ništice doajen poput Bojkića je ništa.
Nazivati ga doajenom nije floskula, kao što nije niti uvreda nazivati novinarskim šljamom one koji se predstavljaju novinarima Karlovačkog tjednika, a koji su ignorirali njegovu smrt. Nitko im nije branio da na portalu zabilježe Bojkićev odlazak, nije zasigurno postojao nikakav politički pritisak s time u vezi. Ignoriranje njegove smrti posljedica je činjenice da je novinarstvo u Karlovcu umalo u potpunosti obuzdano, deklasirano i obezvrijeđeno. Zna se tko snosi zasluge za to. Medijskim prostorom je zavladala novinarska nekultura. Svako ignoriranje toga, propuštanje da se na to upozori, bilo bi odstupanje od novinarske etike i novinarskog poziva. O kolegama sve najgore – to je zlatno pravilo u ovom slučaju.
Karlovački tjednik se hvali svojom velikom tradicijom, ističu da su kroničari grada. Kada se time trebalo hvaliti, angažiran je Bojkić, jedan od njihovih rijetkih čitatelja, da napiše nešto o tome, ne samo zato što je kreator i svjedok te tradicije, odnosno njezin istraživač, nego i zato što samostalno to nisu sposobni učiniti. Sada za njega u toj kronici nema mjesta i to prvenstveno stoga što Karlovački tjednik uopće nije briga niti za svoju povijest, niti za svoju tradiciju, niti za to gdje će sutra završiti. Povijest tog tjednika služi jedino kao legitimacija za današnju njegovu ulogu.
Tavoriti u sadašnjosti pod nogama provincijalnih politikanata kao što su Damir Mandić i Damir Jelić njihov je najveći domet. S time na umu, možda je i bolje da nisu zabilježili Bojkićevu smrt. Nisu dostojni pisanja te vijesti.
