Besplatna prehrana u karlovačkim školama – socijalnu politiku učiniti razvojnom

Jedan od pokazatelja društvene nejednakosti u Karlovcu jest odnos politike prema osnovnoškolskoj populaciji. Kao što radnici i nezaposleni u odnosu na poslodavce čine veliku većinu, tako i u osnovnim školama djeca radnika i nezaposlenih čine veliku većinu u odnosu na djecu poslodavaca.

Ovo implicira dvije stvari. Prvo, većina stanovnika Karlovca čija djeca idu u osnovne škole osjećaju financijski teret osnovnoškolskog obrazovanja. Za njih je osnovna škola veliki trošak koji onda podmiruju štednjom na sebi, na svojim potrebama ili nekim potrebama djeteta za koje procijene da mu nisu neophodne u bilo kojem smislu (recimo, dijete ne mora nužno svako ljeto na more ili ne mora na sebi imati najkvalitetniju obuću i odjeću, ako to podrazumijeva i veću cijenu robe…) ili pak ulaženjem u minuse na bankovnim računima, posuđivanjem novca od obitelji, odnosno drugim oblicima zaduživanja. Potonje opet znači štednju na sebi, jedino što se ta štednja odvija dodatno u budućnosti. Drugo, sva djeca ipak nemaju jednake prilike niti mogućnosti za daljnji individualni razvoj u životu. Poznato je da je posljednjih desetljeća u Hrvatskoj, a Karlovac nije iznimka, skrojen takav društveni sistem u kojem djeca manje obrazovanih (a onda često i siromašnih) roditelja imaju male šanse da se u kasnijem periodu othrvaju niskom životnom standardu.

Uz velike probleme za mlade parove koji počinju stvarati obitelj, poput stambenog pitanja, vječitog pitanja sigurnog zaposlenja, redovnih i većih plaća, porodiljnih naknada, dječjeg doplatka, cijene vrtića, karlovčani osjećaju probleme i kod osnovnoškolske razine obrazovanja.

U Karlovcu od ukupnog broja djece u osnovnim školama jedni plaćaju prehranu, drugi se uopće ne hrane u školi, treći imaju pravo na besplatnu prehranu preko socijalne skrbi Grada, a četvrti preko Ministarstva socijalne politike i mladih. Ministarstvo, preko projekata s Gradom, dio novca dobiva iz Fonda europske pomoći za najpotrebitije. Među pružateljima financijske pomoći je i zaklada Hrvatska za djecu, a osnovni je projekt Osiguranje školske prehrane za djecu u riziku od siromaštva.

Treba napomenuti kako je cijena obroka u našim osnovnim školama pet kuna, što, jasno, ne pokriva ekonomsku cijenu. pa je i to jedna socijalna mjera. Drugim riječima, moglo bi se reći da Grad zajedno s ministarstvom (i europskim fondovima) pomaže socijalnim slučajevima i onima čija su djeca u riziku od siromaštva kod prehrane u osnovnim školama.

Ipak, kad se malo bolje pogleda, situacija nije baš tako jednostavna. Već i sami nazivi fonda, zaklade te opis politike gradskih vlasti prema osnovnoškolcima ukazuju na to da se cijela stvar tretira kao jedna velika socijalna priča, kao humanitarna pomoć. K tome, naglašava se misao kako je „najvažnije da sva djeca osjećaju da imaju – podjednako“.

Problem je u tome što je upravo u ovom slučaju na djelu socijalno-klasna diskriminacija budući da jedni plaćaju, a drugi ne. Međutim, radi se o socijalno-klasnoj diskriminaciji na poseban način. Siromašna djeca čiji su roditelji radnici ili nezaposleni ne mogu si, uz sve druge redovne školske potrebe, priuštiti plaćanje prehrane, pa je to pogodno tlo za razvoj nejednakosti. To je sasvim suprotno od onog u što nas se pokušava uvjeriti. I tu se ne radi o tome da bi svi trebali jednako plaćati, ako se to uopće i da zaključiti iz prethodnog. Upravo suprotno, postojeća se nejednakost može ukinuti samo tako da se omogući besplatna prehrana svim učenicima osnovnih škola, bez razlike. Tada se siromašna djeca ne bi osjećala manje jednakima niti bi njihovi roditelji osjećali neku vrstu zahvalnosti i skromnosti prema lokalnoj zajednici ili pak srama, nego bi se uspješno eliminirala stvarna nejednakost i osjećaj nejednakosti barem kod jedne egzistencijalne potrebe kao što je osnovnoškolska prehrana. Također, efikasno bi se riješio i problem one djece koja su izvan sistema prehrane, koja se hrane po pekarama.

Prigovor nekih da bi tek to bila diskriminacija, jer si bogatiji mogu sami priuštiti hranu pa ovako ispada da im se financijski još i pomaže, ne stoji. Politika prebacivanja tereta sa siromašnijih na bogatije ne bi se provodila na razini jedne škole ili grada, kao što je sada slučaj, nego na razini države pomoću progresivnog oporezivanja. Naposljetku, gradska politika prema osnovnoškolskoj prehrani provodi se u jednoj vrlo lošoj demografskoj situaciji iz koje očigledno proizlazi da je trenutna politika ne samo nepovoljna i destimulirajuća, nego i objektivno razvojno pogrešna.

Postojeća demografska situacija kod nas je sljedeća – osim uobičajenih pokazatelja koji su gotovo svakodnevno prisutni u medijima, a koji se tiču sve nepovoljnijeg prirodnog prirasta, niske stope fertiliteta, niske stope nataliteta i tako dalje, za Karlovačku županiju je stvar još problematičnija.

Karlovac je 2001. imao (prema popisu stanovništva) 8.448 stanovnika u dobi 0-14 godina, da bi 2011. imao 7.512 stanovnika iste dobne skupine. Dakle, to je 936 stanovnika manje. K tome, u Karlovačku županiju je samo tijekom 2015. godine iz inozemstva doselilo 257 stanovnika, a odselilo njih 901, što je minus od 644 stanovnika (Kaportal, 12.7.2016.). Znamo da se najčešće sele stanovnici koji su radno sposobni i koji su u svojim dvadesetim i tridesetim godinama.

U tablici 1 vidimo sljedeće pokazatelje:

Tablica 1: Stanovništvo Hrvatske u 2013. (procjena), 2020. i 2030. (projekcija) i indeks promjene, po županijama

Izvor: Stručna podloga za izradu Strategije prostornog razvoja RH: Demografski scenariji i migracije, 2014: 24, 66

Prema dokumentu koji su izradili demografski stručnjaci, vidimo da su projekcije za našu županiju do 2030. izrazito nepovoljne. U sedamnaest godina karlovačko stanovništvo će se smanjiti za 27.000 te će po prvi puta imati manje od 100.000 stanovnika, što je pad od nekih 22 posto! Karlovačka županija bi time ušla među tri demografski najgorih županija, zajedno s Vukovarsko-srijemskom, koja ima pad od 23 posto, i Sisačko-moslavačkom županijom s padom od 32 posto.

U tablici 2 vidimo još nepovoljnije pokazatelje:

Tablica 2: Strukturni demografski indikatori stanovništva Hrvatske, projekcija za 1.1.2030., po županijama

Izvor: Stručna podloga za izradu Strategije prostornog razvoja RH: Demografski scenariji i migracije, 2014: 24, 64

Godine 2030. naša će županija imati udio najmlađe grupe stanovništva 11,4. posto, što je manje od hrvatskog prosjeka, ali će zato starija populacija povećavati svoj udio, i to više od prosjeka. Više od trećine ukupnog stanovništva Karlovačke županije bit će starije od 65 godina. Indeks starenja iznosit će 250, što znači da će starije stanovništvo biti za dva i pol puta brojnije od mlađeg stanovništva. Kao što se vidi iz tablice, i ovdje ćemo mnogo zaostajati za hrvatskim prosjekom. Karlovačka županija bit će među tri najgore po ovim pokazateljima, zajedno s Primorsko-goranskom (indeks starenja je 269,8) i Sisačko-moslavačkom (261,8). Već sada prema popisu iz 2011., najmanji udio djece mlađe od 15 godina u ukupnom stanovništvu imaju Primorsko-goranska (12,5%), Istarska (13,4%) i Karlovačka (13,4%).

Dodajmo još i da je „u 14 uzastopnih godina u osnovnim školama Karlovačke županije manje 2.066 učenika. U srednjim školama je u zadnjih 14 godina 1.456 učenika manje. Ukupno je 3.522 učenika manje u osnovnim i srednjim školama… U spomenutom je razdoblju u osnovnim i srednjim školama ‘izgubljeno’ učenika za 147 razrednih odjela“ (Kaportal, 5.11.2016.).

Eto kakav je demografski kontekst unutar kojeg djeluje Karlovac kao glavni grad naše županije. U takvoj se katastrofalnoj situaciji naprosto ne može djelovati kao da je sve u redu. Dakle, vrlo je izgledno da će se, ako će politika ‘razvoja’ biti kao i dosad, udio najmlađe skupine stanovnika smanjivati, što će onda značiti i manje radne snage u budućnosti, ali i manji društveno-razvojni potencijal.

Pogledajmo sad tablicu 3 u kojoj smo naveli podatke za deset osnovnih škola navedenih na službenim stranicama Grada Karlovca, bez Centra za obrazovanje i odgoj djece i mladeži Karlovac:

Tablica 3: Prehrana u osnovnim školama

Izvor: Grad Karlovac (http://www.karlovac.hr/grad/karta-grada/osnovne-skole-2735/2735); izračun autora; godišnji planovi i programi rada navedenih osnovnih škola za 2016.-2017.

Vidimo da se većina učenika ili 86 posto u karlovačkim osnovnim školama hrani. Međutim, gotovo 600 učenika od ukupnog broja se ne hrani. Od ukupnog broja učenika koji se hrani njih 581 ili jedva 17 posto je na programima besplatne prehrane, odnosno hrani se temeljem socijalnih mjera, s time da se njihov broj povećava iz mjeseca u mjesec budući da je siromašnih i nezaposlenih svakim danom sve više. Dakle, iako se čini da je pet kuna po obroku niska cijena koju svako može platiti, uzevši u obzir ostale troškove s kojima se suočavaju roditelji, većini njih je osnovnoškolska prehrana financijski problem.

Naravno da postoje i druga bitna pitanja kod osnovnoškolske prehrane poput raznovrsnosti prehrane, redovnih obroka, uvjeta u kojima se hrana priprema, prostorija u kojima djeca jedu… Međutim, osnovno je pitanje pravo na prehranu i to pravo mora biti omogućeno svim učenicima pod jednakim uvjetima. Očigledno je da uvjeti za svu djecu nisu jednaki čim se prehrana plaća.

Od ostalih aspekata, uz ovo treba ukratko razmotriti demografski, ekonomski i politički aspekt aktualnog problema prehrane u karlovačkim osnovnim školama.

Demografski dio priče smo već pojasnili i on se svodi na to da gradska, ali i državna vlast vode jednu anti-natalitetnu politiku sveukupno. Ova politika podosta otežava mladim ljudima da stvaraju obitelj. Kako drugačije objasniti apsurdnu situaciju u kojoj su gotovo svi demografski pokazatelji nepovoljni, a jedno od egzistencijalnih pitanja za mlade parove koji imaju djecu se ne riješava? Zašto onda očekivati od drugih parova da stvaraju obitelj ili da ostaju u Karlovcu uz postojeće probleme?

Većina roditelja su ili radnici ili nezaposleni, stoga ih problem plaćanja prehrane u osnovnim školama dodatno pogađa. Uz sve financijske obaveze koje imaju, od kredita za stan ili kuću, preko izdataka za tekuću potrošnju (prosječni hrvatski stanovnik troši gotovo trećinu svojeg dohotka na najosnovnije namirnice, što je pokazatelj koji Hrvatsku svrstava među nerazvijene zemlje Europe) pa do podizanja djeteta. Većina roditelja živi od minusa na svojim računima, od raznih novčanih kombinacija i posudbi, kupovine najjeftinije robe, konačno od štednje na sebi – da bi njihova djeca mogla koliko-toliko normalno živjeti.

Kod nas je siromaštvo postalo toliko uobičajeno i svakodnevno da čak i zahtjev za promjenom takvog stanja na bolje dobiva oblik nečega izvanrednog. Problem je u tome što je u današnjem sistemu izvanredno, zapravo nenormalno očekivati da bi roditelji trebali odgajati svoju djecu bez većih financijskih poteškoća.

Ekonomski se aspekt još ogleda u činjenici da naše društvo, pa i lokalna zajednica očito ne brinu o obnovi stanovništva iz privrednih motiva. Reprodukcija stanovništva (otud je za demografe i poželjna totalna stopa fertiliteta od 2,1) moguća je ako parovi imaju minimalno dvoje djece. S druge strane, našim se ljudima finacijski otežava da imaju makar jedno dijete. Veće stanovništvo znači i bolje pretpostavke za privredni razvoj društva. Vlast koja promišlja društveni razvoj ne smije si dopustiti da nema jednu opću populacijsku strategiju.

Konačno, tu je i politički aspekt uz koji se možda veže i uobičajeno pitanje: ako nisi za ovakav sistem plaćanja kakav imamo danas, bi li onda bio sretniji kad ta djeca uopće ne bi imala plaćenu hranu? Ovom se pitanju može prigovoriti na nekoliko razina. Prvo, to je lažna dilema, zato što u postojećim okolnostima sve i da žele političke vlasti ne bi mogle uvesti sistem po kojem sva djeca plaćaju prehranu. Roditelji na to naprosto ne bi pristali. Drugo, postojeći sistem besplatne prehrane umjesto da smanjuje, zapravo povećava ekonomsku nejednakost i socijalnu isključivost. Točno se zna koja se djeca hrane besplatno, a koja ne i čiji su roditelji nezaposleni i siromašni. Treće, broj djece se, kao što smo vidjeli, smanjuje što znači da ne postoji gotovo nijedan aspekt razvojne politike Karlovca koji bi utjecao na poboljšanje stope nataliteta. Dakle, s postavljanjem ove lažne dileme roditelji i mlađi parovi zasigurno neće osjetiti da lokalna zajednica brine o demografiji.

Svakako, novca za besplatnu osnovnoškolsku prehranu ima, samo se on troši u skladu s postojećim prioritetima gradske i državne vlasti. Kao što smo vidjeli među tim prioritetima nisu demografski i proizvodno-razvojni potencijal stanovništva.

Financijska sredstva za besplatnu prehranu djeci u osnovnim školama ne bi se ostvarivala samo drugačijom preraspodjelom unutar gradskog proračuna. Nužno je puno progresivnije oporezivanje na državnoj razini i snažniji angažman kod prikupljanja poreznih prihoda samih jedinica lokalne i područne samouprave. Drugim riječima, problem financiranja tako životno bitnih potreba mora se provoditi kao rezultat radikalnih poreznih zahvata na razini hrvatske države. Bogatiji roditelji će preuzeti veći teret od siromašnih, ali ne na mikrorazini jedne osnovne škole, nego na makrorazini hrvatskog društva. U ovom procesu županijska središta moraju biti primjer ostalim gradovima i općinama. Upravo zato Grad Karlovac mora biti uzor i primjer u Karlovačkoj županiji u borbi za ostvarenje besplatne prehrane u osnovnim školama.

Umjesto da bude socijalna kategorija kao što je to sada, besplatna prehrana koja obuhvaća sve učenike i koja time ukida nejednakost kod jedne od egzistencijalnih potreba, mora postati razvojna mjera. Tretiranje djece i njihovih roditelja kao socijalne skupine kojoj je potrebna pomoć pri održavanju njihovog socijalno nepovoljnog statusa, uvelike je i utjecalo na trenutno stanje stvari, iako i taj pogled ima svoje razloge. Sredine koje nemaju povoljnu perspektivu zbog modela ekonomskog razvoja kojeg prakticiraju pa i ne promišljaju koordinirani koncept društvenog razvoja teško da na radničku populaciju mogu gledati kao razvojni potencijal. Ona je uglavnom svedena na trošak, na socijalnu skrb koja je održava na životu sasvim dovoljno da može raditi za drugog i proizvoditi profit.

Političkom mjerom besplatne prehrane Grad Karlovac bi pokazao da je svjestan katastrofalne demografske situacije u kojoj se nalazi, da promišlja koncepciju razvoja koja uključuje povećanje udjela mladog stanovništva i da je spreman u praksi provesti ono na što se nerijetko poziva – na jednakost prilika.

Facebook

Twitter

email

Pinterest

Linkedin