Turizam može prodati čekić kao nakovanj – mada ti vidiš čekić, trgovac će te uvjeriti da je to nakovanj. Najbolji primjer turističke magluštine je prodaja popularnog aranžmana za put u Italiju koji uključuje posjetu balkonu Romea i Julije u Veroni. Mase dolaze pred jednu zgradu i bulje u taj balkon zaboravljajući da su Romeo i Julija fiktivni likovi, da nikada nisu postojali, pa stoga u stvarnosti niti ne postoji nikakav njihov balkon. Ali, eto, turizam je tako jedna alkemičarska gospodarska grana koja od osviještenog pojedinca uključenog u nju mora tražiti želudac za kojekakve lažne priče, banalizacije i podvaljivanja muda pod bubrege. Ako taj pojedinac nije baš etički/moralno osviješten, tim bolje.
Jurica Pavičić je nedavno u svojoj kolumni u Jutarnjem listu upozorio kako je hrvatski identitet turizmom banaliziran do krajnjih granica, pa stoga imamo muškarce u tajicama koji glume nekakve srednjovjekovne ili antičke pojave i slično, ali što da se radi kada show must go on, turizam mora ne samo opstati nego i razvijati se jer je jedini koji nam državu spašava od bankrota. A zašto je tome tako? Pa zato što nismo izgradili održivo gospodarstvo, nego ono koje je u službi partitokratskog klijentelističkog društva opravdanog nacionalističkom mitologijom. To je komunističko naslijeđe o kojem kler uporno palamudi, no pitanje je gdje ga oni prepoznaju.
Sve se može prodati u turizmu, pa tako i malograđanstvo jednog grada, što sugerira kolumnist Kaportala Tihomir Ivka. Zašto ne unovčiti našu slabost? Naravno, može se, i neka se, ali kako to da je jedan grad spremniji raditi “brend” od svoje žabarije, nego od, primjerice, bogatog građanskog i/ili gospodarskog naslijeđa, što bi moglo poslužiti i kao poticaj za razvoj današnjeg građanstva i gospodarstva? Nije sporno što je postavljena skulptura žabe u Karlovcu, koju Ivka spominje. Sporan je način na koji je postavljena. Iste skulpture, čiji je autor također Stjepan Gračan, nalaze se na zagrebačkom savskom nasipu, u “prirodnijem” ambijentu, dok je karlovačka ne samo locirana u strogi centar grada, na “špicu špice”, nego i – na postament na kojem pogrešno piše da se radi o spomeniku žabi, a u biti se radi o spomeniku žabariji, to jest palanačkom karakteru grada, karakteru koji je očigledno opstao od vremena u kojem je u Karlovcu djelovao autor nedovršenog djela “Među žabari” Ante Kovačić do danas.
Prozirne koprene kao što su neki kvalitetni sadržaji koji oplemenjuju lokalnu kulturu, prvenstveno oni s područja nezavisne kulture, ne mogu skriti fakt da je Karlovac i dalje sredina pasivnog građanstva, odnosno malograđanstva, ako hoćemo i provincijalizma, mjesta u kojem dominiraju skučeni pogledi i nepovjerljivost prema naprednom, avangardnom i slično, što je sve posljedica reprodukcije društva nejednakih šansi u kojem su glavni moto “ne talasaj”, “drž’ se svoga posla” i “skrati ga za glavu”, gdje su i naizgled nezavisni dijelovi društva uglavnom ovisni o politici. Brončana žaba ne predstavlja autoironiju, nego spomenik postojećem stanju, lokalnom močvarnom poretku.
I to što Ivka piše nije uopće toliko problematično, problematičan je u biti stav koji relativizira naše probleme, a kojeg je u komentarima ispod Ivkinog teksta zastupao jedan od anonimnih komentatora. Dvije su njegove teze klimave – insinuacija da su kritičari društva umišljeni kako su bolji od vlastite sredine, i da je to klasično malograđanstvo. To diskreditira svaku kritičnost jer podrazumijeva upravo ono što i kaže – da su kritičari umišljeni malograđani. To ne samo da je deplasirana teza, nego je i opasna s obzirom na devastiranu javnost koju treba poticati, a ne na takav način dodatno rastakati, a k tome je i netočna jer je definicija malograđanina upravo to da se radi o osobi nesposobnoj za javnu djelatnost, odnosno osobi koja od nje zazire jer ne vidi i ne želi vidjeti ništa izvan svoje komocije. Nije uopće problem ako netko ne želi sudjelovati u javnom životu, nego raditi što poželi neopterećen društvenim problemima. Dapače, to ima svoje prednosti. Problem je ako se gaji kultura nepovjerljivosti prema tome da se bavi javnim problemima, ako se to sustavno suzbija.
Konkretan problem Karlovca, i njegov najveći, jest znatna neravnoteža između pasivnog i aktivnog građanstva. Porazno je što u gradu od pedesetak tisuća stanovnika nema niti stotinu onih koji su kritični i aktivni u javnosti. Kad bi lokalnu javnost činilo tisuću takvih, već bismo mogli govoriti o boljoj društvenoj klimi. Ali danas možemo govoriti samo o pogoršanju takve klime, posebno glede stanja u medijima. Problematično je, nadalje, i potpuno nepoticajno i relativizirajuće uspoređivanje s drugim sredinama u Hrvatskoj koje su, proizvoljno ili po različitim parametrima gledajući, u rangu Karlovca ili gore od Karlovca. Dakle, “argument” glasi da bi “Među žabari” bilo djelo o Bjelovaru, da je Kovačić živio u Bjelovaru, ili bilo kojoj drugoj sredini jer, eto, to nije samo karlovačka osobitost, nego i osobitost drugih sredina. Da, okej, ali zašto bi nas trebalo biti briga za te druge sredine? I sam komentator na Kaportalu veli da to ne bi smio biti naš alibi jer, uistinu, kakva je to uopće logika? Ali, ukoliko nam to ne smije biti alibi, utoliko je potpuno suvišno uopće raditi takve usporedbe i nejasna je motivacija koja stoji iza toga.
U onome što je ostalo od karlovačke javnosti naši lokalni problemi se sagledavaju, recimo to tako, kroz dva pristupa. Prvi ide za time da se problemi prepoznaju i da ih se pokuša riješiti, a ovaj drugi uočava problem, ali se “kontekstualizira” tvrdnjom da nije endemski, karakterističan samo za našu sredinu. S obzirom da se na toj tvrdnji uglavnom zastane, bez da se uistinu kontekstualizira, da se vidi suočavaju li se te sredine s takvim problemima i, ako da, kako, te može li se to primijeniti u našem kontekstu, relativizirajući pristup uglavnom otupljuje kritiku i nakon toga u pravilu slegneš ramenima. Ne može, primjerice, biti valjani argument da, recimo, vlakovi iz Karlovca za Zagreb u prosjeku kasne pola sata u polasku, ali, eto, iz Požege uopće nema vlaka za Zagreb. Kakav je to pristup ako kažeš da je u Karlovcu nezaposlenost deset posto, i to je loše, ali, eto ima gradova s puno većom nezaposlenošću? I što sada s time? Postoje problemi u vodoopskrbi, ali, recimo, u Sisku veći. Nismo privukli mnogo dotacija iz fondova Europske unije, ali, eto, Slavonski Brod je manje… Takvi stavovi su možda čak i gori od pasivnosti građana jer su, kao, izneseni, dakle predstavljaju neki čin, akciju, ali u biti su nepoticajni i uspavljujući, ne stavljaju problem u pravi kontekst i to za posljedicu ima gubitak normativnog u kritici, onog dijela kritike koja traži poboljšanje stanja. Kada se već rade usporedbe, tada je mnogo zahvalnije potražiti dobre primjere, naprednije hrvatske i europske sredine. Usporedbom s gorim sredinama padamo samo u zamku uljuljkajuće utjehe. Istina je, u čitavoj državi vladaju klijentelizam, crony kapitalizam i slično, ali zašto Karlovac ne bi predvodio zamjenu takvog modela koji upravo stvara stanje duha kakvog je Kovačić opisao?
Ivka ga je citirao, pa ćemo to “posuditi” ne bismo li se podsjetili o čemu je uopće riječ:
„Vlast i službenici magistrata beskrupulozni su i ambiciozni karijeristi bez pokrića koji vlastitu nesposobnost i nezajažljivo koristoljublje skrivaju iza preglasne vjere i još glasnijeg domoljublja. Zato su idealne vrijednosti takve zajednice lojalnost, poniznost i mir, a njezini poželjni stanovnici su ljudi bez karaktera i stava, sljedbenici svake ideologije, uvijek spremni na izdaju. Svi ostali spadaju u ‘sumnjive individue’.“
Možda bi bilo bolje da močvaru prvo isušimo, a potom brendiramo.
