Afera nije dobila niti ime, a već je zaboravljena, iako je najveća u dosadašnjoj političkoj karijeri Marine Kolaković, karlovačke dogradonačelnice, a jedna od najvećih ove garniture koja vlada od 2005. do danas Karlovcem.
Činjenica da je tvrtka Eurotrade poslovala s gradskim ustanovama od 2006. godine i da je vodi, osim kratkog razdoblja, suprug dogradonačelnice Željko Kolaković, što je otkrio Mario Pušić iz Jutarnjeg lista, izazvala je oštre kritike u karlovačkoj “javnosti”, ali se nije ozbiljno zatalasalo, odnosno nastavilo talasati ili – čistunski rečeno – valovati. S obzirom da su protagonisti afere potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice Damir Jelić, koji veli da je u neupućen u to da je Eurotrade voćem i povrćem vrijednim ukupno oko četiri milijuna kuna opskrbljivao gradske ustanove, iako je od 2005. resorni dogradonačelnik, a od 2007. gradonačelnik, te potpredsjednica Hrvatske seljačke stranke, suvlasnica te tvrtke, jasno je da se moglo zatalasati toliko da se po tom valu i dalje moglo surfati. No, to je pitanje umijeća oporbe da problem digne na nacionalnu razinu i održi ga tamo neko vrijeme, odnosno kapacitiranosti javnosti da ustraje u obradi teme. Sama činjenica da je njezina tvrtka dužna Gradu Karlovcu 58.000 kuna komunalne naknade je dovoljna da se podnese ostavka, ako ćemo se držati zapadnih standarda. Ako nećemo, udri brigu na veselje…
Inzistiralo se na temi, makar nekoliko dana, međutim vlast je minimalno zbog toga zabrinuta jer je čvrsta i neoboriva s obzirom na razgranatu klijentelističku mrežu koja je održava i generalno bezopasnu oporbu. I Marina Novaković Matanić iz Socijaldemokratske partije Hrvatske, i nezavisni Davor Petračić i laburistica Snježana Kirinić pozvali su dogradonačelnicu da podnese ostavku, no to je u Karlovcu očigledno učinkovito kao da jurišate praćkom na tvrđavu. Već se Hrvatska socijalno-liberalna stranka uopće nije osvrnula na aferu na nedavnoj tiskovnoj konferenciji.
Jedina javnost koje se karlovačka vlast plaši, odnosno koju uvažava je nacionalna i, teoretski, međunarodna. Kažemo teoretski jer teško da bi o ovima pisao Washington Post, ali kad i bi, ako bi bilo kritično intonirano, ne bi im bilo svejedno. Dogradonačelnica tvrdi da je Eurotrade poslovala s gradskim ustanovama, a ne Gradom, pa stoga ne postoji sukob interesa. Cinizam se i očekivao u obrani od kritika. Nije za sada bitna možebitna kaznena odgovornost, nego politička, ali zašto biti politički odgovoran tamo gdje politika jedva da i postoji? Ipak, nije da pritisak nije urodio barem nekim plodom. Gradonačelnik je prihvatio prijedlog oporbe da se napravi revizija vlasništva gradskih dužnosnika, ravnatelja gradskih ustanova i direktora gradskih tvrtki, odnosno potraži njihova možebitna veza s tvrtkama koje posluju s Gradom, gradskim ustanovama i gradskim tvrtkama. Ali zašto bi to radio ako ne želi reagirati na ovaj slučaj? Nema logike.
Jedna od Jelićevih zasluga je revizija svjedodžbi i diploma zaposlenika u gradskom sustavu, ali to je učinjeno na zahtjev tadašnjeg nezavisnog vijećnika Zlatka Grčića nakon što je otkriveno da Bernardica Topolnjak-Halapa, u to vrijeme predsjednica županijske organizacije Hrvatske stranke prava i pročelnica Ureda župana Karlovačke županije, nema vjerodostojnu diplomu Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tada je sustav “pročišćen” od takvih kadrova, i to bez “cipelarenja” kojeg je zagovarala oporba, odnosno tužbi za odštetu, što je pohvalno – otkaz je dovoljna kazna.
Dakle, reagiralo se u slučaju lažnih diploma sustavno nakon što je otkriven i sankcioniran jedan slučaj. U ovom slučaju se reagira sustavno nakon što je otkriven jedan slučaj bez da je na njega reagirano. Naravno, Jelić može smatrati da njegova zamjenica nije u sukobu interesa i da nije uopće odgovorna za dug koji ima veću simboličnu nego novčanu vrijednost, no o tome se uopće nije izjasnio. Kako je moguće da to prešutiš? Eto, moguće je.
Ali sve ovo otkriva, ponavljamo još jednom, slab utjecaj oporbe i javnosti. U Hrvatskoj je inače lokalna javnost u većini sredina okljaštrena, a upravo se na toj razini zbivaju svakojake afere i na lokalnom nivou često ostaje dojam kao da nismo prošli sva ona poglavlja u pregovorima s Europskom unijom, kao da je prošao “ispod radara”. Veliki mediji su ugasili svoje redakcije i smanjili broj dopisnika ili ih baš sve otpustili, a nacionalnima to nije toliko interesantno još, iako je u ovom slučaju riječ o potpredsjednicima dviju, na državnoj razini, vladajućih stranaka.
Stoga lokalna javnost ovisi u velikoj mjeri o dobrohotnosti vlasti – što je iznimna rijetkost – i entuzijazmu pojedinaca, te pomoći nacionalnih redakcija, gdje je to moguće. A jačanje lokalne javnosti je jedan od temelja osnaživanja demokracije i čini se da je – unatoč opisanom trendu ili baš zbog njega – to ipak sve osvještenije u društvu.
I nazovimo na kraju taj prokleti slučaj aferom Eurotrade.
