Antun Alegro mlađi i Radovan Radovinović će odlučiti hoće li tužiti zbog toga što su “autori” krajobrazne studije, izrađene u sklopu rada na Nacrtu prijedloga Urbanističkog plana uređenja “Zvijezda”, prepisali tekst iz knjige “Zelenilo u Karlovcu” i predstavili ga kao svoj uradak, no zanimljivije pitanje je kako se to moglo dogoditi.
“Autori” krajobrazne studije su iskusni i stručni, pa i sposobni napisati vlastitu, a Urbanističkom zavodu Zagreba, kojem je povjerena izrada UPU “Zvijezda”, ne trebaju takvi skandali. Logika stoga nalaže da je riječ o ekscesu, no u vremenu hiperprodukcije različitih studija takvi su ekscesi u biti i očekivani. Nisu poznate okolnosti koje su dovele do toga da se podvali plagijat kao autorsko djelo, voditelj izrade UPU-a Zoran Hebar samo se ispričao Alegru na predstavljanju Nacrta prijedloga UPU-a bez obrazloženja, pa možemo samo pretpostavljati i nagađati što se dogodilo u ovom konkretnom slučaju. Bilo bi ipak dobro da se Grad, koji je naručitelj, ili izrađivač studije izjasni kako je došlo do toga jer je UPU plaćen oko 800.000 kuna, što je vrtoglavi novac.
No, pretpostavka je da su svi ovdje – i pokradeni autori i plagijatori, i Grad Karlovac i izrađivač – žrtve gospodarskog sektora koji se bavi mahnitom proizvodnjom intelektualnog sadržaja u kontekstu nečega što se u sociologiji naziva kognitivnim kapitalizmom. Proizvodnja se ne odvija u industrijskim pogonima, za pokretnim trakama, nego u uredima za laptopima, ali i doma jer intelektualna radna snaga često svoj posao obavlja od kuće. Dakle, radi se o mahnitom štancanju kojekakvih studija u što kraćem roku. I ranije su stručnjaci pisali studije, no to je znalo potrajati godinama, dok su se sada ti rokovi umnogome skratili. Tvrtke u pravilu ne odbijaju zadatke, pa tako jedan izrađivač može raditi na nekoliko poslova istovremeno. U takvim okolnostima mjesta ozbiljnom ili ozbiljnijem radu nema, pa je uvjet opstanka u sustavu što površniji pristup materiji, dok stručne titule izrađivača tu služe uglavnom kao sredstvo legitimacije jer takve studije imaju malo veze sa stručnom kreativnosti, pa se i događa u stvarnosti da ih rade nestručni jer to mogu, a stručni samo potpisuju. Možda su izrađivači krajobrazne studije, pritisnuti rokovima i ostalim obvezama, kad su vidjeli da je “pet do 12”, jednostavno prepisali tekst iz monografije o karlovačkoj gradskoj tvrtki Zelenilo nadajući se da će to ostati nezapaženo. Naravno, nagađamo, a i da je bilo tako, za osudu je. No, pokušavamo shvatiti kontekst u kojem su mogući takvi postupci. Dakle, govorimo o strukturnom problemu, o problemu čitavog tog sektora koji se bavi izradama studija i ostalim intelektualnim uslugama.
Za bilo što danas se izrađuju studije, a često je ta obveza i zakonski propisana. One su uglavnom isprazne kompilacije već izrađenih radova, često prepune netočnih i/ili zastarjelih podataka, vrlo rijetko rezultat pravog istraživanja, i završavaju uglavnom kao skupo plaćeni radovi koje političari usvajaju bez čitanja, pohvale se njima u javnosti kako bi prikrili vlastiti nemar, odnosno opravdali ga, a potom se deponiraju u ladicama. Najgore je ipak ako se temeljem takvih studija i odluči nešto napraviti – to može biti pogubno ako izostane korektiv u obliku aktivnosti civilnog društva.
Karlovac je jako mnogo uložio u izrade kojekakvih studija, strategija i sličnih planova. Cijena od 800.000 kuna za izradu UPU-a je iznenađujuće visoka, s obzirom da je i sam Hebar napomenuo kako tu manje-više nema ništa novog, nego su razmatrana prethodna istraživanja i potom se konceptualizirala. Skandalozno je da karlovačka kulturna strategija, primjerice, uopće ne spominje crkvu svetog Nikole, što je još jedan dokaz ispraznosti takvih dokumenata. Po tim strategijama se uglavnom uopće ne djeluje, a vlast koja zamijeni onu koja ih je naručila uglavnom ne zna da postoje ili nemaju povjerenja u njih i počne naručivati nove studije na istu temu. Javnost koja je uvijek pozivana da sudjeluje u oblikovanju strategija za to uglavnom nije zainteresirana i javne rasprave se svode na vrlo dobro poznate, već višekratno slušane primjedbe uvijek istih sudionika.
Prilično depresivno zvuči tvrdnja umirovljenice Ane Milašinović s posljednje rasprave o Nacrtu prijedloga UPU “Zvijezda”. Živi u kući pred raspadom, u kojoj je živio i grof Janko Drašković i tamo napisao čuvenu “Dizertaciju”, najvažniji politički spis ilirskog preporoda. Tvrdi da je s osam godina slušala iste priče o Zvijezdi koje sluša i danas, svim studijama i strategijama unatoč. Slično je svojevremeno govorio i Danko Plevnik, novinar i publicist, koji također živi u Zvijezdi.
Porazno je što nositelje vlasti ta tematika, čini se, ne interesira. Uporno otvaraju rasprave na kojima ne sudjeluju, a da osmisle svoj koncept i da počnu konkretnije djelovati također im nije bitno. Sve priče i studije tako dobivaju ulogu samo kosti za glodanje – eto, nešto se radi i o tome raspravlja, a ne radi se ništa osim što se opterećuje jedan preopterećeni gospodarski sektor.
Valja se nadati da je ovaj crni pogled na problem ipak promašen.
