“Čojstvo je braniti druge od sebe, a junaštvo sebe od drugoga“, pisao je poznati crnogorski vojvoda i junak Marko Miljanov krajem 19. stoljeća. Što je junaštvo u ovom našem dobu, kad je gotovo svakom omogućeno da predstavi svoj podvig ili ono što misli da to jest putem društvenih mreža i drugih medija? Čini se da je mogućnost predstavljanja ili inflacija raznih podviga utjecala na njihovu kvalitetu, pa se mali broj njih može zaista nazivati junaštvom.
Prema Wikipediji, „junaštvo je ljudska vrlina pojedinca ili skupine istomišljenika za neustrašivo suprotstavljanje u teškoj situaciji“, do te mjere da vlastito preživljavanje nije zagarantirano. Wikipedija pojašnjava da „junaka nosi motivacija za pobjedom, nada na sretan završetak ili mogućnost stjecanja ugleda.“
Svima su nam poznate priče o raznim junacima, onima mitskim, stvarnim i onima koje su junacima nastojali prikazati iz raznih razloga. Koliko njih se uspjelo prošvercati pod junake, a da to nisu bili teško je pitanje, ali vjerojatno je dosta „junaka“ koji su to postali zahvaljujući vještoj manipulaciji, vlastitoj ili “sistemskoj”. S druge strane, vjerojatno je i veći broj onih čija su djela umanjena ili nespomenuta da ne bi utjecali na dobar glas viših po hijerarhiji ili zvanju, ili naprosto nitko nije neko junaštvo uspio zabilježiti ili prepričati. Primjera je puno i nema svrhe time se baviti, ali ponekad se uspije otkriti i neki stvarni junak ili zaslužnik u poplavi onih koji nastoje osigurati svoje mjesto u tom narodnom „Panteonu“ vječnosti.
Naši politički akteri ovih dana u jurišu na popunjavanje stolica u glavnom državnom predstavničkom tijelu i izvršnoj vlasti ove tužne države pokušavaju dokazati da su već napravili brojna slavna djela, odnosno da ona tek slijede samo im treba dati podršku da i dalje sjede na mjestima sa kojih se obnaša vlast. Riječ je djelomično već o „proizvedenim“ narodnim junacima, bar tako oni misle, koji na osnovu svojih dosadašnjih „zasluga“ smatraju da imaju pravo i dalje obnašati glavne upravljačke funkcije u društvu. S druge strane, radi se i o potencijalnim junacima koji se kao kandidati za javne poslove takmiče u dokazivanju da će se baš oni neustrašivo suprotstaviti nevoljama koje su zadesile narod i zemlju. Svi oni zajedno na razne načine žele uvjeriti birače koji bi trebali izaći na izbore da su baš oni sposobni i pozvani uspješno rješavati javne poslove. U što, naravno, ne bi trebalo sumnjati. Svatko ima pravo vjerovati u svoje sposobnosti.
Većim zaslužnicima i potencijalnim junacima mogu se bolje prikazati oni koji imaju više sredstava i iza kojih stoji bolja marketinška propagandna mašinerija, što znači i više novca koji dolazi iz raznih izvora čije se porijeklo obično diskretno skriva, jer svakoga se vrlo lako može dovesti u neugodnu situaciju kad se otkrije tko financira njegova ili njena „junačka“ djela. Jako se puno novca ulaže u stvaranje pozitivne slike naših „junaka“ čija je, čini se, više junačka karakteristika motivacija za pobjedom i mogućnost stjecanja ugleda, a manje neustrašivo suprotstavljanje u teškoj situaciji. Ili se možda varamo? Preostaje nam da se uvjerimo ili kako kaže ovaj narod – živi bili pa vidjeli. Narod voli junake i neprestano traga za njima. Postoji ta neka tajanstvena strast ili potreba za junaštvom, ali je problem što se rijetko junakom postaje namjerno i što je nekoga dosta teško proizvesti u pravog junaka ako on to doista nije bio.
Na muci se, kaže još jedna narodna poslovica, poznaju junaci. Problem naših potencijalnih političkih junaka je predodžba da obavljanje posla koji se spremaju preuzeti ne znači neku posebnu muku ili naprezanje. Upravo suprotno, većina misli da bi to bilo nešto poput zgoditka na lotu. Nevolja je u tome što se dobar dio sretnika čiji su brojevi ili imena ispali iz velikog izbornog bubnja i ponaša kao da su dobili na lotu. Tako to suvremeno junaštvo dobiva neku sasvim drugu dimenziju. Junakom se ne doživljava više nesebična skupina ili pojedinac koja se želi neustrašivo, po cijenu vlastitog života, suprotstaviti nekoj velikoj nevolji, nego onaj koji je nekako uspio uskočiti u društvo odabranih koji nisu nužno junaci po svojim djelima nego po svom statusu. Danas te društvene junake nazivaju i „celebrity“.
Zapravo, problem ovog društva je vjerojatno u tome što je premalo stvarnih junaka i što je junaštvo prestalo biti cijenjena vrlina. Prilično bi se velikom budalom smatrao netko tko bi iz svojih uvjerenja da nešto u ovom društvu treba mijenjati odrekao ugodnog statusa proizvedenog društvenog junaka ili javne osobe što nosi određena funkcija, bez obzira na „velika“ djela koja je počinio. Bar to do sada nije bio slučaj. Imamo li razloga vjerovati da će se pravi junaci ipak odnekuda pojaviti nakon ovih izbora?
