U Beogradu je iznenada 12. listopada preminula povjesničarka, sveučilišna profesorica Olivera Milosavljević. Profesoricu Milosavljević „otkrili“ smo proučavanjem publikacije „Srpska strana rata: trauma i katarza u istorijskom pamćenju“ u kojoj su kritični intelektualci u Srbiji analizirali srpsko društvo za režima Slobodana Miloševića. Njezin članak „Jugoslavija kao zabluda“ uvjerio nas da se radi o vrlo kritičnoj, analitičnoj i preciznoj osobi koja nije podložna dominantnim idejama i koja neustrašivo razotkriva djelovanje nacionalističkih mitologija. Intervju s oštroumnom i energičnom ženom nastao je 31. lipnja 2007. godine na beogradskom Filozofskom fakultetu, a objavljen u diplomskom radu autorice intervjua. In memoriam hrabroj povjesničarki ga prenosimo.
Što je zapravo bio Memorandum SANU? Da li je to bio srpski nacionalni program?
- Memorandum je ideja za nacionalni program. Danas Srpska akademija nauka i umetnosti i autori Memoranduma negiraju da se radilo o nacionalnom programu, iako je 1991. godine predsjednik SANU u svom intervjuju izjavio da se radi upravo o tome. Značenje tog dokumenta možemo prepoznati samo ako ga analiziramo u kontekstu tadašnjeg vremena i ne gledamo ga iz današnje perspektive. U tom slučaju vidljivo je da je njegovo značenje 1990-ih bilo izvanredno. Potrebno je, dakle, uzeti u obzir kontekst i stanje u Jugoslaviji tada da bismo mogli razumjeti zašto je predstavljao takvu prijelomnu točku.
Kako danas s distancom gledate na taj tekst? Jesu li kritike opravdane?
- Neki misle da je Memorandum bio marginalan, ali u vremenu kad je nastao je stvarno bio značajan. Radi se o dvjema značajnim dimenzijama – što je bilo napisano i perspektiva moći, znači tko je tekst napisao. Bilo je puno onih koji su pisali nacionalističke tekstove, pa nisu imali takav društveni ugled da bi se njihove ideje mogle proširiti. SANU je imala u Srbiji veliki ugled. Bila je najvažnija nacionalna institucija. Dogodilo se da se javno postavilo pitanje o Srbiji i srpskom narodu bez obzira na Jugoslaviju. Parola o jednakopravnosti bila je sveprisutna, ali to je bila ipak samo parola. Ključne postavke teksta bile su da se mora riješiti problem srpskog naroda bez obzira na republičke i pokrajinske granice i da srpski narod može samostalno živjeti. U tom momentu to je moglo značiti samo kraj Jugoslavije. Reakcija partijskih vlasti i cijele Jugoslavije bila je burna. Obljetnica godišnjice SANU se nije proslavila. Memorandum se procijenilo kao napad na Jugoslaviju i ta ocjena je bila opravdana. Bio je to program za razbiti Jugoslaviju.
Kakvo je vaše mišljenje o 57. broju slovenske Nove revije? Kakav je odjek ostavila u Srbiji?
- Nova revija je bila vrlo jasna u svojim pogledima. Mislim da je France Bučar tada vrlo radikalno postavio Jugoslaviju pod veliki upitnik. I teza o demokraciji u nacionalnim okvirima bila je radikalna. U Srbiji se krajem 1980-ih u medijima procjenjivalo da su to nacionalističke ideje koje se šire i vode ka raspadu Jugoslavije i ratu. U Srbiji mediji i intelektualci davali su procjene da će doći do rata. Manjina političara je znala je da će se biti rata, većina je to na neki način podržala zbog želje za stvaranjem Velike Srbije. Slovenija pak nikad nije bila interesna sfera Srbije. Na velikom mitingu na Ušću 1988. godine to se jasno obznanilo.
Kakva je bila reakcija partijskih vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji kad je izašao Memorandum?
- Ivan Stambolić je u svojoj knjizi pisao o svom rušenju i o Memorandumu. Milošević je bio zapravo prihvatljiv akademicima. Bili su uvjereni da će u praksi provesti ideje koje su zastupali. Dobrica Ćosić je već prije izlaska Memoranduma zagovarao ideju da se SANU mora uključiti u aktualne društvene rasprave.
Kako zaključno ocjenjujete ulogu srpske i slovenske intelektualne elite?
- Kad se pripremala knjiga “Srpska strana rata” glavni izvor mi je bila Politika u kojoj su akademici redovito objavljivali članke. Trebala mi je godina da temeljito pročitam sve brojeve ovog dnevnika. Analiza je pokazala da je Jugoslavija bila otpisana. Bilo je jasno vidljivo da je rat percipiran kao bolji izbor od mira. U prvom planu bila je ideja da se zauvijek riješi pitanje Srbije i da je kucnuo trenutak za to. Takve ideje uvijek su jako opasne. Taj nacionalizam bio je lud, totalno iracionalan. Od početka krize do 1989. godine, kad je hrvatski nacionalizam dobio puni pogon u srpskim medijima, bili su samo Slovenci i Srbi akteri priče. Kasnije su dežurni krivci postali Hrvati i Albanci, koji su bili zadnji ipak vječiti i glavni žrtveni jarac. Slažem se s tezom da su i srpski i slovenski intelektualci pridonijeli kraju Jugoslavije, ipak malo više srpski, jer se radi o većoj naciji i zato jačem nacionalizmu.
Koji su danas glavni problemi Srbije?
- Problem je da su se danas nacionalističke ideje zbog situacije u kojoj se Srbija nalazi usadile u nove generacije, u školski sustav, identitet. Mislim da bolje u mentalnom smislu neće biti sljedećih pola stoljeća. Veliku krivicu snosi intelektualna elita. U medijima se prošire neke teze koje se neko vrijeme ponavljaju, nasele se u svijest, a potom se akademici koji su te teze plasirali pritužuju. Srpska javnost jako je podložna medijima. Prije Ahtisarijeveg plana za Kosovo bilo je objavljeno istraživanje javnog mišljenja o tome da li će Kosovo postati nezavisno. Većina ispitanih složila se da hoće. Nakon snažne medijske kampanje protiv plana u tri mjeseca broj onih koji su složili s time prepolovio se.
