Otkako je u časopisu „Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu“ 2021. godine objavljen tekst „Nedovršeni barokni grad tvrđava – Novi Karlovac“ Igora Čuliga, tada kustosa, a danas ravnatelja Muzeja grada Karlovca, te Zlatka Uzelca i Andreja Žmegača kao suautora, građanima Karlovca je ponuđena fantazmagorična informacija o baroknom Novom Karlovcu – po „Hrvatskom jezičnom portalu“, fantazmagorija je „opsjena, varka ili obmana, a može se odnositi i na stvaranje pogrešne slike o nečemu“.
Bilo kako bilo, to radikalno mijenja dosadašnja saznanja o Orlici kraj Vodostaja, tragovi koje su toliko skromni da su, u kontekstu poznatih kulturno povijesnih prilika, jedva dostojni bavljenja ozbiljnijom temom, a kamoli elaboriranjem građenja tvrđave “Novog Karlovca – baroknog grada tvrđave“. Kada bi se „matematički“ iskazivao odnos između volumena započete gradnje kojom Čulig operira i imaginarne projekcije “dovršene” gradnje, nekog grada tvrđave, odnos bi bio više nego fantastičan – bez namjere da karikiram, možda, s jedne strane, volumen najveće igraće lopte, s druge volumen planete Zemlja. Matematika bi u tom slučaju iskazala astronomske brojku koju „obični smrtnici“ ne znaju izgovoriti.
Baveći se svojom temom autor je iznosio i neke podatke o mogućim graditeljima. Međutim, autor nije uzeo u obzir esencijalnu činjenicu da se palače, da ne spominjem skromnije građevine, ne podižu na pustopoljinama kakva je bila lijeva obala Kupe. Kada se u obzir uzme jedna druga znanstvena činjenica iz povijesti hrvatske cestogradnje, dolazimo do zanimljivog otkrića u kojem se indirektno dotiče Karlovac.
Znamenita povjesničarka umjetnosti iz Rijeke Radmila Matejčić (1922.-1990.), objavila je knjigu „Kako čitati grad“. U trećem izdanju iz 1990. objavila je različita arheološka otkrića, među njima i jednu od arheologa rekonstruiranu spomen-ploču s mosta na Rječini koja se neizravno odnosi na Karlovac. Radi se o spomen-ploči postavljenoj u čast otvorenja ceste za vladanja cara Karla VI. (1685.-1740.). Na toj je ploči pisalo da je cesta “s ove točke, dakle od mosta na Rječini, do rijeke Kupe, 60.000 milja ‘dokučila'”. Radi se o bečkom hvatu (1,83 metara), što bi u kilometrima iznosilo 109. Ploča nije bila datirana, prema carevim godinama već se moglo raditi o početku 18. stoljeća. Ne spominju se naselja, pa tako ni Karlovac, ni Dubovac niti Orlica, a što se udaljenosti tiče – mjere se ne mijenjaju – ukazuje da se radi o određenom lokalitetu u današnjem Karlovcu. Zašto nema naselja? Zato jer početkom 18. stoljeća na Kupi za Beč nije bilo relevantnog naselja. Područje bez tvrđave smatrano je bespućem. Zdrav razum traži odgovor na pitanje može li se na bespuću podizati palače? Osobno mislim, da je urednik časopisa “Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu“ znao za tu informaciju objavljenu 1990., vjerujem da Čuligov članak o „baroknom Karlovcu“ uopće ne bi objavio.
Druga nebuloza na koju želim skrenuti pozornost je godina osnutka karlovačkog muzeja. Na službenoj stranici Muzeja grada Karlovca opet se kao godina osnutka spominje 1904. Nikad nije opovrgnuto da je i pored više pokušaja godine 1904. Poglavarstvo donijelo odluku o osnivanju koja zbog požara i drugih nedaća nikad nije nije realizirana. Godina 1904. ostala je kao dokaz namjera da se u Karlovcu osnuje muzej, “a kao pravni dokument ona je mrtvo slovo na papiru“.
Meni je muzej kao 23-godišnjaku 1959. godine bio prvo radno mjesto. U matičnoj knjizi zaposlenika bio sam upisan pod brojem sedam. Nije mi bilo teško zapamtiti da je odluka o osnivanju muzeja donesena 1952. Istovremeno, muzej je dobio zgradu, zrinsko-frankopansku kuriju u kojoj se i danas nalazi uprava, i direktoricu, povjesničarku umjetnosti Ivanu Vrbanić.
Nešto zbog svoje odluke da se kao diplomirani pravnik bavim poviješću, ali i iz emocija na prvo radno mjesto, godine 2006. u muzejskom časopisu „Glas“ objavio sam članak „Koje je godine osnovan Gradski muzej?“. Također, možda će se neko sjetiti da san u lipnju 2021. na ovoj sam istoj mrežnoj stranici objavio dobronamjeran tekst „Hoće li Karlovac obilježiti 70. godišnjicu odluke o osnivanju Gradskog muzeja?“ Kako se to nije dogodilo, nadao sam se da će za dvije godine, 2027., obilježiti svoju 75. godišnjicu te da će tom prilikom objaviti i knjigu o bogatoj povijesti.
Muzeji su, među ustanovama iz oblasti kulture, svojevrsna žarišta, posljednja su na kojima se može dogoditi činjenica da do danas ne operiraju s ispravnim datumom svoga osnivanja. Ako se to događa zbog toga jer je jedna nekonzumirana odluka uvrštena u dnevni red gradskog poglavarstva iz 1904. i danas smatra valjanom, usuđujem se reći da u našem muzeju ima pojava nemara ili nepoštenja.
