Radijski voditelj, pisac, komičar, konobar, sveti Nikola, Djed Božićnjak i Djed Mraz, po potrebi biskup, glazbenik, a ponajviše cepelinovac Damir Valent – Dado ispisuje kolumnu s puno ljubavi iliti Whole Lotta Love utvrđujući se u karlovačkoj povijesti kao jedinstvena pojava.
Njegovu prvu knjigu “Ministranti vanjskih poslova” ne znam kako sam dobio, ali znam da sam je gledao ispod oka godinama, a i ona mene kao da me krivila što sam je nasadio na policu i puštao je da skuplja prašinu. Imao sam kao čitatelj programiran raspored i jednostavno mi je bježala s radara, a onda sam je jednog dana zgrabio i tako je nastala moja privrženost njenom autoru.
Skupljam knjige, mada ih sve nikada neću moći pročitati zbog nedostatka vremena, a taj poremećaj sam razvio iz dva razloga, prvi zato što se u knjižnicama iz nekog razloga ne smije pušiti, a neke knjige se ne posuđuju, a drugi zato što je postojala mogućnost da živim u Sloveniji, a htio sam imati tamo biblioteku na našem jeziku.
U toj gomili koja me okružuje bih povremeno uočio i tu Valentovu prvu knjigu “Ministranti vanjskih poslova”, no dugo mi je trebalo da posegnem za njom – lista za čitanje, uglavnom “ozbiljnih” djela je već podugačka i ima ih i više te su složene po raznim osnovama, bilo stručnim bilo nestručnim. Tada sam znao za autora, ali više od te informacije da postoji nisam imao jer, uz svo uvažavanje, rijetko slušam radio, uglavnom u automobilu kojega izbjegavam koristiti, a i tada su upaljene uglavnom zagrebačke postaje. Ujedno, Valent bi svakoga dana vodio emisije dok bih još bio u nesvijesti.
“Hajde da vidimo što je to”, pomislio sam odjednom.
Uglavnom, zgrabim knjigu, vjerojatno jedne nedjelje poslijepodne, mimo svog čitalačkog programa, zavalim se na kauč, počnem čitati i – počnem se grčiti od smijeha. Što god bih napisao, ne bih mogao opisati svoje reakcije na čitanje te prve zbirke Valentovih ogleda jer jezik ne može u potpunosti zahvatiti stvarnost, pa tako niti taj doživljaj, no dovoljno je navesti da sam se toliko smijao da sam se doslovce – otkotrljao s kauča. Knjigu nisam ispuštao iz ruke dok je nisam slistio. Kakvo predivno iznenađenje!
Tako je Valent za mene postao – Dado, mada se još nismo niti upoznali. Zahvalan sam svakome tko me nasmije, a on me nasmijao s tom knjigom toliko da sam postao njegov trajni poklonik.
Naravno, odmah sam ga nazvao da uradimo intervju za portal Aktiviraj Karlovac, gotovo dva sata smo spikali u Hotelu “Korana – Srakovčić”, a razgovor je objavljen na sam Božić 2016. godine, prenio ga je i Kaportal, dok u arhivi i dalje čuvam ton tog razgovora jer tekst ne može prenijeti način pripovijedanja, a posebice Dadine imitacije, kao niti moja prasnuća u smijeh. Onda se pojavio i drugi kolosijek po kojemu smo se Dado i ja skupa vozili, a projektirao ga je Nikola Vukmanić – Mika, dugoreški kulturni pregaoc s najčudnovatijim idejama i nevjerojatnom upornošću koji je počeo uz svoj dugoreški Kunstbunker Music & Art Festival organizirati i Festival DOK povodom Dana Kamanja i tu smo se Dado i ja kao njegovi suradnici dodatno upoznali, posebice uoči događaja i nakon, odnosno u iščekivanjima iliti praznim hodovima, te sam se još više uvjerio u njegovu vrckavost i višeslojnost, ali iznad svega profesionalizam jer je Dado povrh svega iznadprosječno radišan i izrazito odgovoran – iza vrlo duhovite stoji vrlo ozbiljna osoba.
S Leonardom Lesićem – Lenijem sam na Mikinim festivalima angažiran na dokumentiranju događanja i zato sam pratio svaki, pa i svaki Dadotov. Svi su bili, naravno, uspjeli, no nije uvijek uspjela – publika. Urezao mi se u sjećanje tako jedan njegov komičarski nastup u Kamanju s mjesta koje je bilo možda i previše udaljeno od šankova za koje se držala publika i koja je valjda zbog toga bila manje usredotočena na izlaganje. Dado je nizao fore i fazone kao iz rukava, no to do već pripite i raspuštene publike nije dopiralo, a ja sam sjedio na klupi dva metra od njega i snimao ga. Borio se sa žamorom i nepažnjom, ali nije posustajao, i isprva sam i ja bio ljut i na organizaciju koja nije razmišljala o razdaljini između izvođača i posjetitelja i na publiku, no ubrzo sam se usredotočio samo na nastup, a i Dado se opustio i kao da je shvatio da igra predstavu za jednu osobu, u čemu sam uistinu uživao.
Naravno, nakon što sam pročitao njegovu prvu knjigu nastavio sam čitati i dalje njegove oglede i kratke priče. Dado nije samo duhovit, nego njegova plodnost i kvaliteta njegovih ogleda i svega drugoga što radi, pa i njegov smisao za humor, proizlazi iz njegova cjelokupnog životnog iskustva koje izrazito raznoliko i bogato, njegove velike načitanosti i naslušanosti iliti, općenito uzevši, produhovljenosti, naravno i iz inteligencije, socijalne i svake druge, iz velike količine rada. Aktualne teme obrađuje spajajući tu opću razinu s pojedinačnom, svaka ga tema podsjeti na neku anegdotu ili ličnost iz njegove osobne prošlosti ili prošlosti zajednica kojima je pripadao i pripada, od one u Vukmaniću, preko novinarske i zabavljačke, do one ugostiteljske te tako stvara ili dopunjuje lokalnu usmenu, odnosno napisanu povijest ili mitologiju te kronologiju.
U intervjuu kojega smo vodili objašnjavao je zašto ukoričuje svoje kolumne, ne da se pravi važan, nego da ih spasi od zaborava, a piše i zato da se tako podsjeti na ljude i događaje, međutim to se sve može podvesti pod jednu tvrdnju koja vrijedi za sve koji se time bave – pišeš jer je to tvoj smisao, ono na što te drugi upozoravaju da ti ne treba u životu je upravo ono što tvoj život čini smislenim i posve je opravdano to što si napisao zaštititi od propadanja, posebice ako je objavljeno na arhivski nepouzdanom internetu. Očuvati budućim čitateljima te tekstove, poslati ih kroz vrijeme kao poruku u boci, pa da oni to prevrednuju je odgovorno, posebice stoga što, nažalost, živimo u društvu i kulturi pretankih kapaciteta da taj posao uradi umjesto samog autora.
Dado čuva arhivu i ostavlja trag postojanja jer kao cepelinovac jako dobro zna da se svi nalaze na – Stairway to Heaven. Istina, možda su poneki na Highway to Hell, ali to je jedan sasvim drugi bend.
*predgovor knjizi “S(i)jed(n)i pet(5) !!!”
