Pravac današnje Ulice kralja Tomislava u Karlovcu, odnosno produžetak ulice iz jezgre, Zvijezde, po nekadašnjim poljima, prepoznat je kao pravac razvoja i buduće izgradnje grada od prvih planova s početka 20. stoljeća, no tek na temelju Direktivne urbanističke osnove iz 1947. godine – planeri su Vlado Antolić i Aptulla Halilibrahimov – dolazi do konkretnijih urbanističkih zamisli i realizacija. Regulatornom osnovom, kao skicom i podlogom za kasnije detaljnije planove, prostor na spoju tadašnje Senjske ceste i novoplanirane ulice (današnja Ulica kralja Tomislava) planiran je kao reprezentativni prometni spoj starog i novog dijela grada, sa željezničkom stanicom kao ulazom u stari i novi grad.
Na temelju ove regulacije, 1950-ih godina provedeno je nekoliko urbanističkih natječaja i izrađen urbanistički plan zone duž Domobranske ulice i Ulice Rakovac (1954.-1956.), koji je obuhvatio i lokaciju u Nazorovoj ulici – planeri Miroslav Kollenz, Halilibrahimov, Ruža Paulić.
Na kraju današnje Nazorove ulice predviđen je reprezentativni trg, s putničkom željezničkom stanicom i reprezentativnim objektima: (…) kod razrade moralo (se) voditi računa ne samo u uklapanju čitavog kompleksa u organizam grada, nego da se i postojeće stanje obuhvati u cjelinu planiranom izgradnjom. To se nastojalo postići završavanjem postojećih blokova, varirajući visinu izgradnje te se stvaranjem trga u produžetku (…) Marinkovićeve ulice (danas Ulica kralja Tomislava) dobio prelaz k novoj izgradnji, (…). Uz glavni prometni trg, paralelno s prugom, predviđena je glavna gradska prometnica, koja ima povezati poslovne zone grada na dvjema obalama Kupe, a da taj promet ne ulazi u stari, historijski dio grada (Arhitektura broj 5-6, 1955).
Iz navedenog opisa zahvata vidi se velika briga i razumijevanje prostora u kojem se intervenira novom izgradnjom. Iz priloženih nacrta i fotografija makete plana, uočljivo je kako je Nazorova planirana kao pješačka ulica, svojevrsni nastavak promenada uz šančeve u novi dio grada. Navedena lokacija je i u narednom razdoblju bila predmet urbanističkih i arhitektonskih razrada, te tako GNO Karlovac 1954. godine angažira arhitekta Radovana Nikšića koji s karlovačkim poduzećem Temelj razrađuje kvalitetan projekt četverokatne stambene zgrade na uglu Nazorove i današnje Ulice kralja Tomislava. Uslijed promjena investitora, potreba i urbanističkih koncepcija, 1960. godine realizira se projekt arhitekta Milana Bijelića, koji je predvidio produžetak današnje Ulice kralja Tomislava na područje Novog centra (do tada važeći plan iz predvidio je kraj ulice ispred željezničke stanice) i novi stambeno-poslovni kompleks s neboderom kao markerom u prostoru na spoju dva dijela grada.
Navedena realizacija odredila je koncepciju planiranja današnjeg Novog centra. “Inženjeri Bijelić i Žagar su nedavno završili izradu idejnog projekta novog dijela Karlovca, koji će se prostirati na površinama, gdje se danas nalaze livade i vrtovi, kraj Gradskog stadiona. Prema zamisli projektanata ovdje će se locirati i budući administrativni i trgovački centar Karlovca. O tom planu će se uskoro raspravljati na sjednici Narodnog odbora općine. Novi gradski centar, gdje će se susresti gotovo sve gradske i međugradske komunikacije, sastojat će se od velikog trga, poput zagrebačkog Zrinjevca, dugoga 600 i širokog 120 metara. Jedan dio trga će se koristiti za saobraćaj, a drugi kao – šetalište. Sjeverna strana velikog trga nalazit će se kod današnjeg nebodera. Dalje prema jugu prostirat će se ispod željezničke pruge, koja će se kao nadvožnjak podignuti na stupove, u duljini od oko 150 metara. Južnu stranu trga zatvorit će drugi neboder, koji će se uzdizati u visinu od 16 katova”, stoji u Karlovačkom tjedniku iz 1960.
Navedeni opis koncepcije po prvi puta uvodi temu vertikala – nebodera, koje određuju i definiraju određeni prostor, dajući mu značenja i markaciju područja. Generalni urbanistički plan iz 1960./66. godine, planera Fedora Wenzlera, i Detaljni plan Novog centra, planera Bijelića i Želimira Žagara, iz iste godine jasno provode ovu koncepciju, uvodeći ideju urbanističke osi koja veže sve dijelove grada u jednu cjelinu, a vertikalama nebodera duž osi daje i visinski naglasak. Osim vertikala duž središnje osi, značajna je vizura koja se otvara u osi Senjske ulice pri spuštanju sa Švarče, gdje se perspektivno nižu vertikale „crvenog“ i „zelenog“ nebodera, nebodera u Nazorovoj, nebodera FINA-e i nebodera u Šebetićevoj (pored nabrojanih realiziranih nebodera duž ove osi planirani su bili neboderi s južne i sjeverne strane zgrade Suda).
Prilikom izvedbe „brze ceste“ izvedena su dva pješačka pothodnika, te je za pristup sjeverozapadnom ulazu pothodnicima projektirano rješenje upuštenoga trga s fontanom, opločenim i zelenim površinama, te uz rub trga parkirališnim mjestima (1974., autori Tomislav Lasić i Branko Vedrina). Rješenje je djelomično izvedeno, osim u dijelu na kojem su sve do 2013. godine postojali objekti predviđeni za uklanjanje.
Nakon povijesnog prikaza razvoja ove urbanistički uzbudljive ali nedorečene priče, postavit ćemo pitanje što lokacija (danas) želi biti…
