U emisiji „Dnevnik“ karlovačke Trend televizije 25. srpnja gledatelji su bili u prilici čuti profesoricu Draženku Sila-Ljubenko, pročelnicu Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Karlovca, da „karlovački ogranak Matice hrvatske seli iz sadašnjih prostorija u kojima nema ni tekuće vode, ni grijanja“ uz napomenu da će iseljenje iz Ulice Pavleka Miškine prvo biti „privremeno dok se ne nađe odgovarajuće trajno rješenje“.
Nije trebalo, ali se dogodilo, da je pročelnica, metaforički rečeno „progutala udicu“, podmetnutu, pretpostavljam, od Matičine čelne osobe koja je problem „napredovanja“ karlovačkog ogranka prema velikoj nuli. Problem se vidi u „prostoriji bez vode i grijanja“, a ne u osobi koja brine o ogranku.
Prostorija koju će Matica napustiti bila je u funkciji, stvarno, od „kraja prošlog stoljeća“, za predsjednika Ivana Jurkovića, a zatim preko Ivana Pecoje i Vladimira Cvitanovića. Za razliku od nenadmašivog predsjednika Ogranka Jurkovića njegovi nasljednici na funkciji nisu bili u stanju držati razinu koju je postavio, ali kao ključni Matičin problem nisu isticali – prostorije. Ne osporavam da karlovačkoj Matici trebaju bolje prostorije, ali za Matičin položaj, po ugledu danas vjerojatno posljednjeg Ogranka u Hrvatskoj, nisu „krive“ prostorije. Svaki je uredski prostor omeđen zidovima, ali vrijednost koja se unutar zidova stvara određuju ljudi. U pravilu na čelu svih Matičinih ogranaka u Hrvatskoj stoje ljudi s renomeom i intelektualnim integritetom, a u Karlovcu, ako je riječ o Hrvojki Božić, posljednjih godina osoba „No. 1“ u karlovačkom Ogranku, tako nije. Imam dokaza za ovu tvrdnju.
S obzirom da pročelnica govori kako je Grad spreman za Maticu pronaći odgovarajući prostor želim reći da je adekvatni prostor za prateće matičine potrebe moguće riješiti zajedno s esencijalnom kulturnom potrebom našega grada, a to je antikvarijat knjiga. Da Karlovac na duhovnom planu kao regionalno središte dugo zapravo nazaduje dokaz je, između ostalih, što nema antikvarijata, a prije 80 godina imao je barem tri. Prije godinu i pol dana, u pauzi razgovora o financiranju moje knjige „Karlovački gradonačelnici“, obratio sam se tadašnjoj dogradonačelnici Andreji Navijalić riječima. “Gospođo, s položaja kojeg zauzimate imate priliku ostati zapamćena po jednom dobrom djelu. Karlovac još uvijek na atraktivnim lokacijama ima praznog trgovačkog prostora, a nema antikvarijata knjiga. Znam da, ako se nađe prostor, s minimalnim investicijama, uz osposobljavanje antikvara i potrebne opreme, moguće je otvoriti antikvarijat knjiga. Antikvarijat je mnogo više od knjižare. On je kulturna institucija u kojoj se, iznad svega, skuplja kulturna baština. Antikvarijat je i sastajalište, dnevni boravak ili prostor za odmor duhovno izranjavanih i znatiželjnih ljubitelja knjige i njezine promocije. Dakle riječ je o kulturnoj instituciji koja skuplja knjige i okuplja ljude kojima je knjiga i širenje knjige nasušna potreba”, kazao sam joj. Moje izlaganje upućeno ondašnjoj dogradonačelnici bilo je, na žalost, pucanj u prazno, očito – za kulturu – bila je potkapacitirana. A u ovoj prilici tvrdim, u antikvarijatu Matica može imati svoj kutak kao u najprirodnijem staništu.
Do tada, kao uvijek i svugdje – više od prostorija, važni su ljudi.
*izvor naslovne fotografije Matica hrvatska Karlovac
