Pustim Trgom bana Josipa Jelačića u Karlovcu iliti Starim placom pišti zuj, sasvim tiho, bilo bi nečujno da nije gluho doba noći. Mali krakati dron se diže iz Šimunićeve iznad opustjele Zvijezde i u niskom letu kreće ka Rakovcu, pa dalje, i još dalje, pa još iza Turnja, pa odjednom više ne znamo gdje je jer se izgubio GPS signal, ali dobivamo dojavu da je nakon nekoliko sati leta stigao u zamračeno kordunsko selo, pred jedinu kuću u kojoj je gorjelo svjetlo, točnije – svjetlo je gorjelo u pomoćnom objektu. Ako se približimo, vidimo da je riječ o radionici. Dron se provlači kroz otvoreni prozor i u prostoriji zatiče radnika zasukanih rukava kako u ekstazi udara maljem po željeznoj armaturi dok s razglasa svira La Traviata.
Vidi ga pogrbljenog s leđa. U jednom trenutku radnik odbacuje malj, stavlja masku i počinje variti. Iskre frcaju i osvjetljavaju polumračnu prostoriju. Odjednom – tišina. Igla je došla do kraja gramofonske ploče. Radnik se diže, odlazi do gramofona i nježno podigne polugu, pa zatim okreće ploču. U tom trenutku čuje tihi zuj.
“O, drone”, kaže uređaju preplašeno uskliknuvši i stavivši vanjski dio desnog dlana na čelo, primitivci bi kazali, na ženski način. Istim dlanom odmahne ne mičući ostatak ruke. “Pa baš si me preplašio”, kaže i počne se hihotati.
“Stjepane. Štef. Štefek”, pozdravi ga dron s puno ljubavi i simpatija.
“Droniću moj”, uzvraća domaćin. “Dobro došao u moju Kotlovnicu.”
“Tu ložiš?”
“Ne, tu stvaram – to je moj atelje. Doduše, i ložim ponekad.”
“Štefice”, tepa aparat. “Kako si, Stjepanček moj lijepi?”
“Ah, joj, divno, baš divno. Bacio sam se na posao i očekujem da ću ga završiti vrlo brzo. Bit će to jako lijepi cvijet”, kaže Stjepan i rukama opisuje njegov oblik, a zatim uzima kantu motornog ulja i podmazuje dron.
“Aaaa”, ispusti stroj glas uživanja. “Hvala, Ture, Turki, Turkino, Turčino, Turčinu!”
“Lijepi moj drone”, kaže Stjepan sjevši u fotelju i gledajući gomilu poluoblikovanog metala, “jedva sam dočekao da se mogu posvetiti svojoj najvećoj životnoj strasti – umjetnosti. Čitavog života sam je skrivao jer sam imao posla s najgorim primitivcima, grobarima, motikarima, kopitarima, cestarima, čak i s nogometašima, što mi je najgore palo. Uvijek sam se morao pretvarati da sam ono što nisam samo da bih opstao na ovom Divljem zapadu. Sada je konačno kucnuo čas da se posvetim svom smislu. Kotlovnica je moja suština, moje ishodište”, raspreda Štef.
“Baš ti je lijepa ova ogromna metalna maska”, pohvali dron jedan od njegovih radova koji stoje tamo završeni, što učini Štefa vidno ponosnim.
“A što sad radiš to, Štefekiću”, upita dron.
“Ogromni, 250 metara visoki cvijet od armature kao znamen optimizma i svijetle budućnosti postindustrijske civilizacije, kao reper guskama u magli, kao iskaz mojeg najdubljeg humanističkog sentimenta.”
“Vidiš, u tome je problem. Zbog toga sam i došao.”
“Kakav problem? Nema problema. Sve je divno.”
“Pa Nada baš ne smatra da jest.”
“Nadica?”
“Da, Nada Murganić, naša predsjednica na županijskoj razini. Ona me šalje.”
“Ma kako je moja Nadica? Daj je lijepo pozdravi, ona je oduvijek jako fina, nježna i rafinirana.”
“Pa siguran sam da će joj biti drago što je tako zoveš jer me neki pitaju šalje li me Murga Drot kad ih posjetim.”
“Svašta! Ona je nježan cvjetić! Cvijet ću nazvati po njoj – zvat će se Nada. Naša Nada i satnik Tihomir Mamić su jamstvo prosperiteta, svijetle perspektive ljudske rase.”
“U redu je, Stjepane. Međutim, imamo problem.”
“Kakav?”
“Reci ti meni odakle ti armatura za to umjetničko djelo koje stvaraš.”
“Pa ima je posvuda…”, kaže Stjepan slijegajući ramenima, gledajući u strop.
“Što, u prirodi?”
“Ima je i u prirodi…”
“Armatura raste u šumi?”
“Pa moguće, ako ti tako kažeš.”
“Pa ne kažem, nego pitam odakle ti armatura.”
“Pa ima toga koliko hoćeš, leži kojekuda…”
“Turkoviću”, ozbiljnim glasom se obrati dron, “nit imam strpljenja niti imam goriva. Jesi li ukrao armaturu s gradilišta turanjske obilaznice?”
Prozvani umjetnik šuti gledajući u pod.
“Mislim da ćemo se tu rastati.”
“Tko?”
“Stranka i ti.”
“Stranka koju sam ja osnivao?”
“Štef…”
“Nemoj ti meni ‘Štef’ – nisi niti izumljen dok sam ja osnivao i gradio Hrvatsku demokratsku zajednicu“.
“Samo sam glasnik.”
“Јеботе glas”, naljutio se Turković, “ja sam velik umjetnik! Moja će se djela izlagati u svim velikim svjetskim galerijama! Čitav život to čekam!”
“Smiri se, Turki!”
“Ma što smiri se?! Stranka me upropastila. Radio sam za nju najgore, najprljavije, najprimitivnije poslove. Htio sam se baviti umjetnošću, stranka me gurnula na studij ekonomije, kažu trebam joj za Zelenilo, studij će firma platiti… Јебало ih Zelenilo!”
“Ali stekao si visoko obrazovanje.”
“Da, ali sam htio biti inženjer povijesti umjetnosti, a ne inženjer ekonomije.”
“Ne postoje inženjeri povijesti umjetnosti i ekonomije…”
“Postoje, ako ja tako kažem”, odreže Turković, bacc. oec.
“Gle, nećeš se ti na mene derati. Glumataš finoću, inženjera, kvaziinženjera, a kradeš armaturu kao najgori…”
“Kao najgori što? Uostalom, samo sam osumnjičen, a svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno.”
“Joj, daj ne сери.”
“Godinama sam bio babaroga za posrnulu karlovačku javnost. Što se više pljuvalo po meni, manje se pljuvalo po drugima i po stranci. Damir Mandić je fin i pristojan, je li? On je obrazovan i intelektualac? Nitko u povijesti grada nije napravio štetu kao taj gradonačelnik, izuzimajući ono što se događalo za ratova. Ali tog prevaranta nećete izbaciti, mada ste već izbacili onoga koji ga je ubacio.”
“Damir Jelić je samostalno napustio stranku.”
“‘Aj sad ti ne сери”, poručuje Stjepan i nastavlja.
“Grade se palače od vrtića, umjesto montažnih objekata čime bi se sva djeca upisala. Kasni se s obnovom ‘Edisona’, Hrvatskog doma, izgradnjom ‘Tesla centra’, vrtića i jaslica samo zato što je netko fiksiran na novac Europske unije, a onda se to kašnjenje predstavlja kao velik uspjeh, slavi se masovno ubojstvo, ono je postalo gradska vrijednost, Korana zazidana, a ti mene јебеш oko armature! Ja sam velik umjetnik! Stvaram remek-djelo”, bijesno kliče Stjepan i odjednom pada u plač.
Rida.
Dron mu nožicama donese paket papirnatih maramica da obriše suze.
“Misliš da sam htio bit direktor svih tih glupih poduzeća”, govori Stjepan kroz plač. “Samo sam odrađivao partijske zadatke. Kada su me postavili za savjetnika novog direktora Županijske uprave za ceste, bio sam presretan. Odmah sam ravnatelja, svog nasljednika, savjetovao da me nikad ne pita za savjet. Tako sam osigurao svoj mir, da se konačno posvetim stvaranju.”
“Ali, čovječe, eto, ti si bio ravnatelj Županijske uprave za ceste, a, po policiji, kradeš s gradilišta prijeko potrebne turanjske obilaznice.”
“Pa što misliš da bi bilo te obilaznice bez mene?! Počeli smo je graditi tek kad je netko ubio dijete na cesti, odnosno kad su se građani pobunili. I to ćemo onda predstaviti isto kao uspjeh!”
“Mi smo uglađena stranka desnog centra koja ne trpi kokošarenja, kapiš?!”
“Zaboli me više. Radite što hoćete, ja sam orijentiran na Venecijanski bijenale 2024., a policija neka postupa. Najveća je pogreška što sam ikada napustio kotlovnicu, odnosno Kotlovnicu.”
“Eto, u redu. Nego, baš je nekako zahladilo u međuvremenu, daj malo naloži, inženjeru”, kaže mu dron, a onda odzuji ostavljajući ga zbunjenog.
