„Drugi zakon termodinamike“ nije udžbenik iz fizike, niti znanstveno djelo, kako se na račun naslova našalio sam autor Drago Glamuzina. Iako naslov na literarne čistunce može djelovati zbunjujuće, pa čak i odbijajuće, radi se o metafori koja značenjski doista pokriva cijeli roman. No za razumijevanje metafore nije potrebno teorijsko znanje; dovoljno je znati da se radi o univerzalnom prirodnom zakonu kojim se mogu tumačiti i socijalni i psihološki fenomeni, a kaže zapravo da svaki zatvoreni sustav ide neminovno od reda prema neredu ili, kako sažima jedan od likova: „Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose.“
Roman je to za književne sladokusce koji su kao i pisac dovoljno stari da znaju kako stvari mogu poći po zlu i kad su naizgled idealno posložene, ali i dovoljno mladi da vrate ključ bivšeg života, simbolički i stvarno, i krenu dalje. Prvi je preduvjet za to priznati poraz, preuzeti odgovornost za učinjeno ili propušteno i odustati od želje za popravljanjem staroga. Bilo da se radi o ljubavnim, bračnim, profesionalnim ili prijateljskim vezama, njihovo pucanje dubinski uzdrmava bit našeg bića i traži da se resetiramo. Kolikogod bili samouvjereni ili samozatajni, najjednostavniji je način ono što nas muči, što skrivamo ne samo od drugih nego i od sebe samih izreći javno, izreći svoju verziju priče pred idealnim auditorijem – pojedincima koji su se i sami spremni duševno ogoliti. A tko su ti idealni pripovjedači i istovremeno idealni slušatelji? Odgovor je samo jedan – pisci, odnosno ljudi koji žive od pisanja – književnici, nakladnici, novinari… Od tih ljudi od pera, podjednako muškaraca kao i žena, javnost po definiciji, odnosno prema pozitivnim predrasudama, očekuje duhovno, pa čak i psihoterapeutsko osnaživanje, a kroz ovu seansu razotkrivanja čitatelju postaje jasno da su i sami pisci „pacijenti“ koji se vlastitih trauma oslobađaju oblikujući svoju ili tuđu priču, svejedno.
Povod njihovom fiktivnom okupljanju je stvarni dolazak slavnog američkog pisca Jonathana Franzena u Zagreb u ožujku 2012., nedugo prije početka pisanja ovoga romana. Radnja romana zbijena je u samo jednu noć i, s izuzetkom prvog i zadnjeg poglavlja, u jednu sobu. Autor priznaje da se strukturno naslonio na Boccacciov “Dekameron”, u kojem deset osoba kroz četrnaest dana priča priče u jednoj vili na rubovima Firence, gdje su se sklonili od kuge. Kad je počinjao pisanje, opasnost od zaraze kao vanjski integrirajući čimbenik mu se činila neuvjerljivom, no demantiralo ga je pandemijsko vrijeme lokdauna u kojem je dovršavao roman. Još jedan dokaz da je stvarnost puno nevjerojatnija od naše mašte. Uglavnom, u romanu se pisci većinu te noći intelektualno i emotivno nabrijavaju očekujući povratak Franzena na tulum u vili na rubu Zagreba. Iako je samo okupljanje izmišljeno, ni vila na Zelenjaku ni njezin vlasnik i domaćin tog okupljanja nisu. Radi se o piscu Zoranu Feriću koji je u isto vrijeme pisao svoj autobiografski roman „Putujuće kazalište“ pa u Glamuzininom romanu imamo taj intertekstualni dodatak kad u kratkom, ali efektnom, moglo bi se reći cameo-nastupu, Ferić, za prijatelje Feri, govori o svom romanu u nastajanju. Intrigirajućoj igri za čitatelje oko razlučivanja fikcije i fakcije pridonosi spominjanje iste lokacije i obiteljskih predmeta iz interijera u oba romana, dok je sam lik pisca Zorana Ferića više iza scene, komentira nešto iz kuhinje, promatra s vrata, ili čak spava dok mu prijatelj švrlja po sobi. S obzirom na to da je stvarni Ferić profesor u školi, vjerojatno je bilo mudro unaprijed ga osloboditi odgovornosti za događanja tijekom tuluma u njegovoj kući. Ma koliko nam pisci objašnjavali da književni likovi nisu stvarni likovi, uvijek se ona voajerska strana čitatelja uhvati za ponuđeni biografski mamac! Iskusni pratitelji književne scene mogu detektirati još jednog pisca koji se ne pojavljuje pod stvarnim imenom, ali znakovito nosi često nordijsko ime Sven (doslovno „mladi ratnik“) i na tulum dolazi iz Ljubljane, a svojom je prepoznatljivom energijom pokretač radnje, animator koji otvara duše prisutnih. Radi se o Bekimu Sejranoviću koji je sa životne i književne scene otišao prerano, baš pred dovršenje ovoga romana, a prema riječima samoga Glamuzine ovaj je lik svojevrsna književna posveta prijatelju.
Iako u romanu postoji pripovjedač, on je zapravo samo jedan od četrnaest ravnopravnih likova koji naizmjence uzimaju riječ, pripovijedaju ili komentiraju, pa bi se analogno s ansambl-predstavama moglo reći da se ovdje radi o ansambl-romanu. Neki od likova su u vezi, čak i bračnoj, neki su na početku veze, neki na kraju, a neki su već bivši partneri pa to daje dodatni emocionalni naboj pričama, a često zbog toga dobivamo dvije verzije priče. Takav pristup temi, kad svaki dio para o nekom konfliktnom ili već propalom odnosu iznosi svoje viđenje, uvjeren da je u pravu i da može računati barem s prijateljskim razumijevanjem, ako ne i ljubavnim, na čitatelja sigurno ima katarzičan učinak jer svi se dijelom prepoznajemo u tuđim problemima, a inače nismo spremni na prihvaćanje tuđeg viđenja našeg problema.
Samog pripovjedača upoznali smo u prvom poglavlju i saznali njegovu tajnu prije nego ju je, izazvan na priču, ispovjedio prijateljima. Gotovo godinu dana lagao im je i glumio patnika koji je izgubio sve do čega mu je bilo stalo jer je pukla veza zbog koje je razorio svoj brak. Hranio se njihovom podrškom i svejedno povremeno održavao ljubavnu vezu koja nije imala budućnosti. Popodne toga dana ušuljao se u ljubavničin stan, još se jednom dao u potragu za zajedničkim uspomenama, a onda se gotovo ritualno okupao, pospremio nered za sobom, pokupio svoje stvari u crnu vreću za smeće i, konačno, ostavio ključ.
Priče koje pisci u romanu pričaju i stidne su i sramne i moralno dvojbene i izazovne, ali prije svega iskrene ili, kako „korovođa“ cijele večeri inzistira, autentično „krvave“. U tom smislu su realistične, mada u njima ima i bizarnosti i komike i iracionalnosti pa čak i mistike i mada ih u normalnim okolnostima, bez poticaja prijatelja, čarolije noći, pomno odabrane glazbe, utjecaja alkohola i još koječega drugoga nitko živ, pa ni pisac, nikad nikome ne bi ispričao.
Svima je zabranjeno da komentiraju kao i da iskoriste tuđe priče za svoju književnu priču, ali, naravno, tome niti jedan pisac ne može odoljeti, čime se aludira da je literarni lopov iz priče sam autor. Što, naravno, nije istina.
A tko je autor? Glamuzina, po obrazovanju profesor komparativne književnosti i filozofije, dugogodišnji je urednik u VBZ-u, nagrađivani pjesnik i romanopisac, direktor književnog festivala u Rijeci vRIsak. Ovo mu je drugi roman.
Njegovi čitatelji prepoznat će u ovom romanu autorski trag koji nas vodi sve do prve, kako Glamuzina kaže, „amblematske“ pjesničke zbirke „Mesari“ pisane u maniri stvarnosne poezije. Za neke od tih narativnih pjesama može se reći da su pretvorene u poglavlja u romanu, ali ta tematska povezanost i nadopunjavanje različitih literarnih formi i inače vrijedi za njegov opus. I ovaj roman bavi se kompleksnošću muško-ženskih odnosa, istraživanjem granica erotičnosti i seksualnosti, fenomenom prisluškivanja i voajerizma, ljubomore i izdaje, nasilja i podčinjavanja, preljubom i raspadom obitelji… Iako su fokusirani na svoje intimne drame, likovi u romanu jesu od ovoga svijeta te iz pozadine priča saznajemo i za njihove egzistencijalne probleme vezane uz posao i financije, a implicitno i za političke stavove pa bi se dalo naslutiti da protagonisti žive neki svoj kraj društvene utopije. Iako je život dobro izlupao protagoniste romana, oni se ne daju, imaju potrebu razjasniti svoje priče kroz međusobnu komunikaciju pa se one iz pojedinačnih priča učvoruju u zajedničko tkivo romana. Da nije tako, „Drugi zakon termodinamike“ ostao bi samo zbirka priča.
Paradoksalno, dramatski ritam romana zgušnjava se prema kraju, kad se počinje daniti i dvojica se, ako ne glavnih, a ono „provodnih likova“ u romanu vraćaju zajedno s tuluma izabirući javni prijevoz kao trezveniju varijantu. Međutim, Azrina pjesma “Flash” i stihovi Branimira Džonija Štulića koji su dopirali s malog radija u busu za Dugave postaju povod za sukob s nasilnom navijačkom skupinom. Kolektivno nacionalističko ludilo uličnih huligana iskaljuje se na onome tko je cijelu večer zapravo bio dobri duh tuluma i kanalizirao tamne energije da izađu van i pojedince oslobode pritiska.
Ako ste spremni suočiti se sa svojim strahovima, počnite od ovog romana. Možda je baš to bila autorova namjera, da vas izuje iz vlastitih cipela i izvuče iz zone komfora. Ako pokušate biti iskreni, možda i sami napišete priču. Ili možete ostati skriveni iza zavjese. Kao čitatelji imamo tu privilegiju.
