Zar nije fascinantno kad dijete, pa k tome još i djevojčica, suočeno s nepravdom na koju ne može utjecati, odluči svoju istinu podijeliti s drugima pisanom riječju, perom i riječju poraziti nasilnika kad već ne može fizički? Zapitala sam se to već na početku čitanja romana “Moja dota”, a ta mi je zapitanost u svijest dozvala autobiografski ratni roman Karlovčanke Bojane Meandžije “Trči, ne čekaj me”. Počela ga je pisati tijekom Domovinskog rata na drvenim letvicama podrumskog skloništa deseterokatnice u kojoj je živjela. S 14 godina znala je koliko će biti važno, jednom, kad dođe mir, svjedočiti o traumi koju je dijelila sa sugrađanima, obitelji i drugom djecom jer pravda je uvijek, i kada se ne čini tako, na strani žrtve.
Roman “Moja dota” počinje zapamćenim prizorom, literarnim svjedočenjem sedmogodišnje djevojčice o brutalnosti kojoj je bila izložena tijekom svog odrastanja u babinoj kući, na otoku, gdje je provodila ljetne praznike. Skrivena pod stolom već nakon prvih batina smišlja svoju osvetu kroz priču. I prošlog ljeta svoj je naum ostvarila, ispričala je svoju istinu u prvom licu jednine. Ipak, roman nije samo oslobađanje od nepravde koju je trpjela, on je prije svega zahvala za ljubav koju je od babe primala kad joj je bila najpotrebnija. Radi se o autofikcijskom romanu u kojem samo glavne junakinje, djevojčica i baba, nose stvarna imena.
Evo nekoliko neospornih činjenica iz životopisa autorice. Rođena je u Dubrovniku 1974. kao Antonela Marušić, a svoj književni opus od 2010. potpisuje literarnim imenom Nora Verde. Završila je studij hrvatske književnosti u Zadru nakon čega seli u Zagreb. Uz prvu knjigu poezije, ovo joj je četvrti prozni naslov. Jedna je od pokretačica portala Vox Feminae, novinarka, glazbena kritičarka i aktivistica za prava LGBT osoba.
Kako se formirala kao osoba, može se donekle shvatiti i iz ovog romana koji se zbiva osamdesetih godina prošlog stoljeća, u radničkoj, splitskoj sredini i težačkoj, velolučkoj, na otoku Korčuli. Zanimljivo je da autorica trenutno piše roman koji se tematski i vremenski nastavlja na ovaj, dakle negdje do pred Domovinski rat, a prostorno je više vezan za kopno i urbanu sredinu, to jest Split. Velika čitanost “Moje dote” sigurno će privući publiku tom romanu u nastajanju, barem za sebe to mogu tvrditi.
Roman je pisan izuzetno tečnim jezikom koji kombinira jezični standard, otočki dijalekt i hibridni urbani splitski govor. Na kraju knjige nalazi se i omanji rječnik koji je autorica obećala proširiti još pokojom riječju u budućim izdanjima. Ako poneku riječ ne razumijete „na prvu“, pokušajte iz logike jezika otkriti značenje prije nego li zavirite u rječnik po točno „rješenje“. Kako takva jezična igra može biti zabavna, pokazuje primjer riječi turčin. Etnonim Turčin inače je plodan u hrvatskom jeziku pa imamo i naziv za livadnu biljku i gljivu po asocijaciji na oblik i boju, a u ovom slučaju značenje riječi je asocijativno dohvatljivo preko frazeologizma “Puši kao Turčin” za imenovanje zasebnog dijela kuće gdje se kuha, loži i dimi.
Iz jezika, točnije iz spominjanja jedne riječi i asocijacije na vrstu jela čestog u dalmatinskom kraju prošlog stoljeća, autorici je došao impuls za pisanje, da izvrši ono što je samoj sebi obećala. Radi se o sikirici, vrsti jarog graha, po obliku i tvrdoći nalik kamenčićima, koji je baba sama uzgajala i često spremala za jelo svojoj unuci. Sjećanja su navrla kao iz kolačića madeleine Marcela Prousta i emocijama napunile ovu knjigu. Kad baba kuha, unuka nikako dočekati, ali mora pažljivo pratiti cijeli proces, učiti usput o načinu pripreme kao što su žene u obitelji učile jedne od drugih generacijama unatrag i strpljivo čekati dok jelo ne bude gotovo. Kratka poglavlja knjige u kojima se, na primjer, pripovijeda kako baba pravi menestru od sočiva ili usred ljeta prži unuci hrstule u vrelom ulju, ne mareći da je razmazi, zaslužuju da se što prije nađu u školskim čitankama. Vjerujem da će ovaj poučan, ljubavan, dinamičan, sceničan i jezično bogat tekst biti izvođen na nekim budućim Lidranima, a priča može biti osnova za raspravu u okviru barem dviju predmetnih ili međupredmetnih tema – građanski odgoj i obrazovanje i održivi razvoj. Kako je roman „prošiven“ komentarima junakinje iz neke kasnije, odrasle perspektive, za cjelovito čitanje ipak traži zrelijeg čitatelja.
Dijalozi su životni i duhoviti i poseban je gušt slušati ih u interpretaciji same autorice. Inače su njeni javni nastupi zabavni i provokativni pa sama često nakon odgovora na pitanje dodaje da se “zeza”. Njen stil malo „baca“ na stand up komediju, što publika sa zahvalnošću prihvaća, no nije uvijek bilo tako, ako je suditi prema junakinji Nelici. Njena samohrana majka i radnica u turizmu nije imala vremena za njene priče jer trebalo je zarađivati za život da cijela obitelj ne potone na socijalno dno kao Neličin otac. Djevojčica je bolno svjesna zadanih društvenih okvira, čak i u tadašnjem socijalističkom društvu koje deklarativno teži ukidanju klasnih razlika, i učinit će sve da svoju situaciju promijeni, da bude prihvaćena i cool, ali to tek s ulaskom u pubertet. Dotad je zadovoljna svojim ljetima s babom, s kojom dijeli i postelju kako bi se mogle do sita napričati, uz obvezne molitve za laku noć. A vremena je napretek jer baba rano liježe da potroši što manje struje. Baba zna pričati, ali zna i slušati, i puna je mudrih savjeta. Drži se zdravog razuma i kršćanskog nauka – živi dan za danom, prihvaća s mirom ono što ne može promijeniti, a hrabro se nosi sa životnim nevoljama kao što su neimaština, rat i osobni gubici. Tako je preživjela s dvoje djece i zbjeg u El Shattu, didinu iznenadnu smrt od sunčanice, tako prihvaća i grubost svog sina prema Nelici, samo kao dio temeljne grubosti, neophodne za preživljavanje. Nastoji je zaštititi, a da njega ne osudi. Prema babinoj životnoj filozofiji, sukobe, tračeve i tuđa posla općenito treba izbjegavati, a gledati svoja. Ne voli pred drugima ni sladoled lizati jer su to njeni gušti pa se sklanja s rive, od radoznalih očiju. Imala je šansu u životu postati pjevačica, željela je biti i krojačica, ali svega se morala odreći kako bi pomogla obitelji, radila na bašćini.
Iako je patrijarhat za nju prirodno stanje stvari, iskustvo ju je poučilo da se žena ne može uvijek oslanjati na muškarca pa ima razumijevanja za unukinu ljubav prema kaubojskim romanima, igranje s pištoljima i autićima, nogometa s dječacima, kad brani gol, a oni odobravaju usklikom „oleole“. Baba ne zna, doduše, da se djevojčica sebi obraća muškim glasom, da se vidi kao muško, kao što ne može pretpostaviti u što će se to razviti. Djevojčica je odrastala, nedostatke svoje splitske sredine, udaljenost od napaćene majke i posrnulog oca nadomještala je otočkom bliskošću, ali u drugom, kraćem dijelu romana bliži se dan kad će i jednoj i drugoj obiteljskoj sredini okrenuti leđa u potrazi za svojim rodnim, klasnim, jezičnim i intelektualnim identitetom. U uši je zatakla slušalice vokmena i uz glazbu Daleke obale sve je dalje od babe, barbe i cile Luke, ukratko od djetinjstva. Verde poetski sažima: “Val odlazaka na onaj svijet zapljuskuje mala otočka groblja sve do kasne jeseni.” U kolovozu 1999. zauvijek je otišla i baba. Kad bi završila neku svoju priču, rekla bi: “Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa.” Tako je proletio i njen život, ali već nakon sprovoda, za trpezom, prelazi u legendu, oživljava kroz priče okupljenih mještana i rodbine.
I na kraju, što je moja dota? U rječniku stoji doslovno značenje riječi: dota = miraz, ali to vjerojatno većina zna. Pitanje je koje je preneseno značenje i poruka. Na jednom mjestu kaže da je ponos na babin El Shatt babina dota koju nosi kroz život. Mada je babu ispitivala o svemu, a odgovore zapisivala, iza rekonstrukcije priče stoji velik istraživački rad. S nostalgijom govori kako su joj od sjećanja ostale “samo smrvljene krhotine davno izronjenih školjki, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas”. Moja dota je možda pripovjedački dar koji je naslijedila od babe, možda pjevački dar, ljubav prema bašćini i zavičaju koji ostaje u njoj bez obzira koliko se željela od njega emancipirati. Možda sve to, a možda je najbolje da svatko potraži svoj odgovor. Ja se vraćam na citat Marguerite Duras o stidu, naveden na poleđini naslovnice. Možda je ta dota ipak stid koji je osjećala djevojčica jer je bila drugačija od drugih što je kroz reakcije okoline, pogotovo ujaka, impliciralo da je nešto kriva. Cijelo vrijeme žudila je za prihvaćanjem, pa čak i isticanjem, nečim što bi je ispunilo ponosom. Ovom knjigom to je sigurno uspjela. Potvrđuje to i upravo objavljen odabir romana među 11 polufinalista za književnu nagradu Tportala
