Svaka knjiga poveže nas s nekim tuđim iskustvom i učini da kroz njega bolje vidimo sami sebe. Knjiga Marije Andrijašević “Zemlja bez sutona” privukla me već svojim vanjskim izgledom, povezala nas kroz ono što već znam o sebi – volim biljke, volim te botaničare i bilinare, istraživače, sakupljače i travare, prirodoznance, herbariste i crtače. I danas, kad oko fotoaparata može zabilježiti ono što nam pri pogledu na biljku u prirodnom staništu promiče, crtež biljke ili njezin prešani otisak u herbariju nema alternative, struktura je svedena na ono bitno, a dodatno se divim vještini i ljubavi koju su crtač i herbarist uložili da nam prikažu i sačuvaju ljepotu i jedinstvenost biljke, približe nam njenu tajnu živodajnosti. Stoga, sve pohvale dizajnu knjige. U starinske pozlaćene ramove stavljene su sličice prešanog dalmatinskog bilja i one koja je oko njih, preko svoje junakinje, znanstvenice i biologinje Glorie Suton isprela priču o rodnom kraju, netipičnu, podjednako lijepu i oporu.
Priča nema neposredne veze sa splitskom prirodoslovkom iz 19. stoljeća, jedinom ženom među pionirima dalmatinske botanike Mariom Selebam de Cattani, ali usporedba se nameće. Iako je živjela u vremenu kad ženama nije bilo dostupno formalno školovanje, uz podršku imućnog oca stječe zavidno obrazovanje. Za svoj znanstveni rad dobiva mnoga priznanja. Zbog zasluga u otkrivanju, po njoj su nazvani jedan endemski ljiljan i školjka, njeni su herbariji darivani i kraljevskim ličnostima, a od prepariranih algi izrađivala je slike za posjetnice i čestitke prijateljima.
Čemu ta digresija? Uramljene sličice od prešanog bilja na omotu knjige samo su izvanjska poveznica romana s ovom neobičnom biografijom. Kao bitna poveznica između stvarne i fiktivne botaničarke nadaje mi se ljubav prema prirodi i posvećenost znanstvenom istraživanju kojima obje nadilaze ograničenja svog spola u zadanim društvenim okvirima.
Knjiga je objavljena u jesen prošle godine, a nezaobilazno pitanje novinara i medijskih predstavljača postalo je koliko ima stvarne Marije, spisateljice, u izmišljenoj Gloriji, koliko ima njene životne priče u priči romana. Nije pomoglo ni što u jednom poglavlju pripovjedačica, uspješna znanstvenica, govori o usputnim susretima s autoricom, podrugljivo je nazivajući nekad-pjesnikinjom. Jer, veza je očita. I jedna i druga ponikle su iz iste tradicionalne patrijarhalne sredine, splitskih radničkih četvrti i surog dalmatinskog zaleđa uz rijeku Cetinu, odrastale u takozvanoj disfunkcionalnoj obitelji i usprkos obiteljskim traumama i siromaštvu digle se i postale netko.
Pa što je to tako intrigantno u biografiji M. Andrijašević da se našla i na stranicama vlastitog romana i svi se pitaju ima li je još? Kad je 2007. godine dobila “Gorana za mlade pjesnike” za zbirku “Davide, svašta su mi radili”, imala je tek 23 godine i završena tri razreda trgovačke škole. U zbirci je artikulirala svoju bol zbog nenadane i svojevoljne očeve smrti. Sama je sebi obećala da više neće tematizirati taj gubitak i okrenula se budućnosti. Radi na sebi. Odlazi u Zagreb, završava večernju školu, upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju, završila dvosemestralni program Centra za ženske studije, a 2018. godine dobiva godišnju stipendiju Ministarstva kulture od 84 tisuće kuna koja joj omogućava da se bavi isključivo istraživanjem i pisanjem svog prvog romana. O njezinoj skromnosti, odlučnosti i predanosti govori i činjenica da je taj iznos rastegla na dvije i pol godine, koliko joj je trebalo da ga završi. Dok čitamo knjigu, imamo osjećaj da se rješava nekog emocionalnog grča, da kroz priču njezine junakinje progovara silinom petnaestogodišnje šutnje.
O čemu priča, najkraće? Slavna znanstvenica Glorija dolazi u posjet ocu između dva terena, svjetskih destinacija na kojima prikuplja sjeme ugroženih biljaka za trezor sjemenja Svalbard. Vraća se u rodni kraj, Split, zapravo radničku četvrt Siromašnu i zamišljeni Vrj u Dalmatinskoj zagori, suočava s prošlošću i neočekivano, odabire svoj put, povratak zemlji. I to svojoj zemlji, rodnoj grudi, da završi što je otac započeo, nastavi gdje je on stao. Zvuči poznato do dosade, zvuči otrcano bilo kao ekološki poučak ili ruralni sentimentalizam, a nije ni jedno ni drugo jer Glorija je kao i njena autorica samosvojna mlada žena, moglo bi se reći čak inatljiva u obrani svojih prava, ne ostaje dužna nikome, pa ni rođenom ćaći. Na psovku je spremna odgovoriti psovkom, ali istovremeno traži pukotinu u koju će položiti sjemenčicu ljubavi, usrdno isporučuje ocu male nježnosti u brizi za njegovo zdravlje, kad ga on sam zanemaruje, trudi se razumjeti prošlost, naći odgovor na pitanje što ga je takvim učinilo, tvrdim i grubim. Autorica je svoju junakinju stavila u ekstremno patrijarhalnu sredinu, ne samo po mentalitetu nego i okolnostima. Glorija odrasta okružena muškim likovima, ali to je ne lomi nego, naprotiv, očvršćuje. Srećom, Dida Joso joj je dao nježnost koju je svome djetetu uzeo, prijatelj Jadran nadomješta bratsku ljubav koju kao jedinica u oca nije imala, dok u odnosu s ocem Žarom sve do kraja romana traži odgovor na pitanje je li to ljubav. Najveća snaga joj je trebala za suočenje s majkom i najveći strah je imala od odgovora na pitanje koje je postavljalo dijete u njoj – zašto si me napustila. Intimne traume iz djetinjstva kad joj se činilo da vjetar kao preko razglasa s upišanim plahtama vijori njenu sramotu cijelom kvartu, kad su je djeca mučila dobacujući joj domašica jer nema mater uza se ili s praga puberteta kad počinje fizička preobrazba u ženu, a nema žene koja bi je uputila u tajne tijela, rješavaju se u jednom jedinom susretu. Glorija razumije da je i njena majka prije svega žena, a žena nije lako biti – priznaje, spašavala je sebe. Evo kako govori: “A zašto, pitaš se. Zato jer san došla u jednu zgradu, u jednu sredinu, seljačku, radničku, tvrdu, bešćutnu, u kojoj mater nije bila mater ako nije bila žrtva, a žena nije bila žena ako nije bila i mater i žena svojem mužu.” Ništa nije crno-bijelo ako se stavi u socijalni kontekst pa Glorija bolje razumije oca, strah da će i njen život upropastiti ako je pusti blizu sebi, pa je upropastio svoj. Kad je to shvatila, bilo je kasno. Jedan od emotivnih klimaksa pri samom kraju romana počinje perifrazom “Kad sam bila moj otac i ja, kad sam bila dvojica” nas pa nastavlja: “Bio je endemka, ona koja u otpornoj sjemenci zapne na dalek put oplemeniti jedan ovakav okrutan kraj. Žare, ulizao u Vrj pod trbušinom debele zmije, u kljunu divljega orla, na oštrici vala, brzacima rijeka, u zobnici vrijednoga zemljaka, pukotini činije. Čemu šuma bez njegova trka, krošnje bez njegovih krikova nepokolebljive ptice bez njegova oštra oka, zemlja bez njegovih voćaka, grad bez jednoga takvog nadzornika? Čemu, na kraju krajeva ja, bez svoga oca?”
Do ovog romana javnost je autoricu prepoznavala prije svega kao pjesnikinju, a ta metafora, snažna i originalna kao u njezina zemljaka i uzora Pupačića, način je na koji nam i u prozi priznaje svoje najskrivenije osjećaje. Sama je rekla da je Žare u romanu lik kompozitnog dalmatinskog oca pa stoga vjerujem da su u ovim poetskim recima ujedno i zazivanja vlastita oca, kakvog ga nikad nije upoznala zbog preranog odlaska, konačan oproštaj i pomirenje. Mir je zapravo ono za čime i njena junakinja traga, čemu se nada i što nalazi, skriven u simbolici naslova i upisan u njezino prezime. Dočekala je suton nakon kojeg dolazi počinak i novo jutro, novi ciklus života.
Da bi se živjelo i preživjelo, autorica za svoje junake iscrtava vrijednosne koordinate.
Tako likove prožima etos rada, i to fizičkog, rada rukama, težačkog i radničkog. Prije dolaska u grad iz neke vlaške pripizdine, u potrazi za boljim životom, najprije su bili težaci, a onda postaju radnici koji rade najteže i najprljavije poslove s nadom da će se jednom vratiti odakle su otišli. Najveći iskaz ljubavi koju Vrj može pokazati prema svome čovjeku je kad na sprovodu čuješ bio je velik radnik. Čak i junakinja Glorija, koja je doktorica znanosti, najviše voli rad na terenu, traganje za biljkama, zbrinjavanje sjemenki. Kao srednjoškolka čisti plaže od škovaca, tijekom studija stoji za pultom blagajne. Jedanaestogodišnja Alta, Jadranova kći, sasvim spontano postaje njena botaničarka šegrtica. Jadran je klesar, počinje raditi dva dana prije osamnaeste, a vlastitim rukama gradi kuću na zemlji od koje se ne želi odvojiti. Kao i Žare. On je radnik gradske Čistoće, ali i prvi vrjski botaničar, a u tom kodu na kraju Glorija shvaća da je ona plemka koju je otac presadio na otpornu podlogu.
„Priča je u rukama. Rukama koje su čupale, gradile, radile, skupljale, služile.“ Međutim, te iste Žarine ruke najprije su odnjegovale stablo murve, simbol mudrosti i strpljenja, a zatim ga u punoj rodnosti iščupale iz korijena, izgubivši strpljenje u obiteljskim svađama oko podjele zemlje. Glorija uspijeva popuniti rupu u zemlji, a time i srcu, privoljevši oca da prvi put zasade biljku koje nema hranidbenu nego estetsku svrhu, egzotičnu i nježnu albiciju.
Za opstanak je nužan i borbeni mentalitet, jezgrovito iskazan u rečenici ako sam ranjena, nisam mrtva. Kad prijatelj Jadran osokoljuje Gloriju riječima Ij da ne padneš, ona se prisjeća: „U tuzi, bolesti, nevolji, svađi, pa i lijepim stvarima, moraš pojesti da ne bi od emocije onemoćalo tijelo i glava. Žuljam meso s krila, kožu rolam u koricu kruha, mastim sve pred sobom, imam misiju, jiden da ne padnen. Još samo malo neka izdržim.“
Autorica također naglašava važnost podrške zajednice koja uskače u kriznim situacijama kad obitelj nije dovoljna, kao što su to činile žene, zaposlenice Čistoće, nakon očeva srčanog udara: „U bolnici su me dočekale njegove žene, pripremile na mučan prizor, prihvatile. One su ga i odnjegovale do zdravlja, u tri smjene, čistačice, kuharice, krojačice, pekarice, travarke, mljekarice, ognjištarke, pastirice, mudrijašice. Jedna po jedna gurale su Žaru natrag u život, i mene na fakultet, na jesenske rokove. Dakuće da priča o tebi, ti si, diko, njemu jedina briga, govorile su mi, pusti kuću i ćaću. Bose će, Ane će, Mara će, ti uči.“
Pritom je junakinja svjesna da ne živi samo za sebe, njezina misija prikupljanja sjemenki korisna je za zajednicu, mada nema iluzija da su u kapitalističkom svijetu stvari postavljene po principu pravednosti pa i te sjemenke vjerojatno neće prvo dospjeti onima kojima trebaju.
Kao jedna od tema u romanu se javljaju i klimatske promjene, utjecaj čovjeka na odumiranje Zemlje. Junakinja se oslanja na teoriju o Geji nezavisnog 102-godišnjeg britanskog znanstvenika, ekologa i futurista Jamesa Lovelocka pa kaže: „Zemlja ne umire, Zemlja nas se pokušava riješiti. Izašli smo iz lanca, izvršili invaziju, i sad smo njezina otvorena rana. Nego, što god da se desi, dala sam sve od sebe. I ako budem u prilici birati svoj kraj, želim samo da bude brz.“ Nakon svih prirodnih katastrofa, pandemije, potresa i agresija, pogotovo aktualnog rata u Ukrajini koji ima potencijal da ugrozi cijelo čovječanstvo, ove riječi doista zvuče kao upozorenje.
Kao što je na Vrju sve obraslo u kupinu, bršljan i draču tako i uspomene s kojima se suočava junakinja bodu, žare i sapliću da bi se na kraju digla na noge, uz pomoć personificirane Majke Prirode, kad je prijateljski vjetar išiba na pravu stranu.
A za prolaženje čitatelja kroz jezični i značenjski gustiš romana evo još nekoliko tehničkih naputaka. Najprije, imena – sva su pomno izabrana bilo da se radi o likovima ili prostorima imaju svoj tajni ključ. Tako je djevojčica Alta skraćeno od Albumium, na latinskom pajasen, koji je invazivna vrsta, ali ovdje u dobrom smislu, prima se na svaku podlogu. Mirisi prirode i (ne)humanog okruženja također su važni za doživljaj atmosfere i likova. Tako je sjećanje na majku vezano uz miris kaluđerica (perunika, irisa), cvijeta zavodljivog mirisa od kojeg lako zaboli glava, do nepodnošljivosti, kao u slučaju njezina oca. Radnja se ne odvija linearno, nego skokovito sa sadašnjosti u prošlost i nazad, a nesvršeni prezent omogućava da se one povežu. Unutarnji dijalozi izmjenjuju se s vanjskim, lirski pasaži s dramskim klimaksima. Autorica je jezično slobodna od standarda pa su rječnik, gramatika i pravopis obilježeni dijalektizmima i kolokvijalizmima, a zbog toga je priložen i manji rječnik. Nisu sve riječi nepoznate govorniku standardne štokavice u njemu pa nam ne preostaje drugo nego guglati i domišljati se značenju iz konteksta. Povremeno se zbog toga usporava čitanje, ali upravo taj jezik daje autentičnost i svježinu emocija i slika pa čitatelj ima dojam da su mu sva osjetila ispunjena okusom, mirisom, bojama i zvukovima Dalmacije.
I dodatni bonus za čitatelje ove preporuke i romana – ako vas zanima koju je glazbu spisateljica slušala dok je pisala roman, potražite njezin odabir na servisu Spotifay pod naslovom romana. Guštajte!
