“Knjiga je nastajala duže od 20 godina jer toliko traje priča o Međunarodnoj ljetnoj školi gitare Glazbene škole Karlovac. Mnogo se toga dogodilo što smo htjeli zabilježiti da bude pregledno, poput obiteljskog albuma”, objašnjava glazbena pedagoginja, nastavnica gitare u Glazbenoj školi Karlovac i autorica monografije o 20 godina postojanja Međunarodne ljetne škole gitare Glazbene škole Karlovac Tena Bunčić.
Hoće li monografija biti promovirana?
- Hoće u siječnju sljedeće godine. Nismo htjeli organizirati promociju za božićnih blagdana jer je tada mnoštvo događanja, pa postoji mogućnost da se to predstavljanje ne primijeti.
Kako je nastala Međunarodna ljetna škola gitare Glazbene škole Karlovac?
- Miroslav Lončar je davnih dana je započeo svoje glazbeno školovanje upravo u Glazbenoj školi Karlovac. Akademski glazbenik je postao u Grazu, gdje je upoznao suprugu Natašu, također profesoricu gitare. Potom su otišli u Sjedinjene Američke Države. Tamo je Miroslav magistrirao i doktorirao te radio. No, Karlovac ga je “vukao nazad”. Jako voli svoj rodni grad – rijetko koji voli svoj rodni grad koliko Miro voli Karlovac.
I on je zaražen karlovirusom?
- Je.
Za to nema lijeka niti cjepiva?
- Nema. Razgovarao je sa Željkom Mikićem, tadašnjim ravnateljem Glazbene škole Karlovac, prvo o tome da organiziraju nekakvo natjecanje, a potom su se dogovorili da pokrenu međunarodnu ljetnu školu gitare. Eto, ta škola već 20 godina postoji i raste, ne stagnira. To je najvažnije.
Što znači da je riječ o seminaru?
- To znači da polaznici Međunarodne ljetne škole gitare Glazbene škole Karlovac dva puta dnevno po tri sata vježbaju samostalno, u komornim sastavima ili u orkestru.
Prvo izdanje tog seminara je bilo 2001. godine?
- Ne, bilo je 2000. Ljetos je održano 22. izdanje Međunarodne ljetne škole gitare Glazbene škole Karlovac.
U naslovu monografije spominje se 20 godina…
- Da, monografija je izdana povodom te obljetnice. Pisanje i izdavanje je otegla koronakriza. Svima je sad pandemija izgovor, pa i nama.
Polaznici uglavnom vježbaju dva puta dnevno po tri sata?
- Da, s profesorima. Osim Miroslava i Nataše, profesori su Žarko Ignjatović, Puležan sa slovenskom deželnicom, a unazad nekoliko godina i Armin Abdihodžić, koji trenutačno radi na aljaškoj akademiji. Armin je bio na prvoj Međunarodnoj ljetnoj školi gitare Glazbene škole Karlovac i nastavio dolaziti svake godine. Studirao je potom kod Miroslava u Americi. U međuvremenu je završio i poslijediplomske studije. Sličnu školu gitare je pokrenuo u svom rodnom Bihaću.
Kako se seminar razvijao?
- Kostur je ostao isti kao i na početku. Koncerti su se i tada održavali svake večeri. Polaznici su odrastali, pa su neki od njih, poput Armina, postali voditelji. Svi voditelji su godinama razvijali svoje spoznaje i pristupe radu. Kad sam se vratila u Karlovac, uvidjela sam da se seminar zatvorio unutar škole, kao da se nečega sramimo, mada nam dolazi svjetski gitaristički vrh. S mojim dolaskom se otvaramo prema gradu i održavamo aktivnosti na raznim lokacijama – u knjižnicama, crkvama, koje imaju odličnu akustiku, na ulicama… Završne koncerte smo držali na Velikoj promenadi davno prije izgradnje paviljona. No, bilo nam je prekratko šest dana trajanja festivala, pa smo počeli raditi reprize negdje u okolici grada nakon završnog koncerta. Program kojega polaznici izvode na završnom koncertu uvježbaju kroz sedam dana na seminaru. No, nije nam bilo dosta raditi niti reprize po okolici Karlovca, pa smo počeli putovati na Krk, u Ogulin, Ribnik…
Koji su renomirani gitaristi sudjelovali na Međunarodnoj ljetnoj školi gitare Glazbene škole Karlovac?
- Od starije garde, to su Darko Petrinjak, István Römer i Goran Listeš, zatim naši Karlovčani Viktor i Ana Vidović, pa Petrit Çeku, koji je dva puta nastupao u Karlovcu, jednom samostalno, a drugi puta u kvartetu s Zoranom Dukićem, Marojem Brčićem i Tvrtkom Sarićem, zatim su predavači bili i Petar Ćurić, Tomislav Vukšić, Maya Lončar, Miroslavova kćer, je također profesorica klasične gitare… Nisu nastupali samo gitaristi, nego i pjevači, kontrabasisti, klarinisti… Svi oni nešto znače u klasičnoj glazbi.
Kako se kretao broj polaznika?
- Varirao je iz godine u godinu – nema pravila. Seminar je prvenstveno namijenjen učenicima Glazbene škole Karlovac – da se opuste nakon stresne nastave, da dodatno zavole gitaru. Dolazili su polaznici iz Mađarske, Slovenije, Sjedinjenih Država… Zadnje dvije godine su zbog koronakrize bili samo domaći polaznici. Baza naše ljetne škole je naš orkestar, čiji smo kontinuitet i zadržali u doba pandemije.
Gdje su smješteni polaznici?
- Kojekuda. Ranije smo imali dogovore s Đačkim domom Karlovac, potom i u hostelima, po kućama… Umjetnici su bili smješteni u hotelima.
Kakvi su dojmovi polaznika koji nisu iz Karlovca o našem gradu?
- Baš je svatko od njih oduševljen.
Čime?
- Karlovcem, Karlovčanima, programom ljetne škole, manifestacijama za Dan grada, parkovima… Svi se rado vraćaju, a Amerikancima smo vjerojatno potpuno egzotični.
Neki od polaznika su postali afirmirani umjetnici?
- Jesu. Već sam spomenula Armina i Mayu, a valja i Paulinu Puljek, Aljošu Vrščaja, koji u Črnomlju vodi istu takvu međunarodnu ljetnu školu, pa naše đake koji su pohađali naš seminar kao što su Marija Žgela i Roko Bunčić. Doris Brajković je zadnja godina akademije, a studira i Domagoj Vuković. Tko god se bavi gitarskom pedagogijom shvaća da je riječ o odličnom omjeru ukupnog broja polaznika i broja polaznika koji su postali akademski glazbenici. Užasna je gužva na odjelu gitare Glazbene škole Karlovac – mnogo djece uči svirati taj instrument. No, od sto njih tek jedan ili dvoje postane akademski obrazovani klasični gitarist.
Ima li takvih i u sadašnjim đacima?
- Ima dosta talentiranih, no ključan je rad. Rijetko tko je spreman na tolika odricanja, a danas djeca imaju sadržaja mnogo više no što smo mi imali kada smo učili gitaru. Potrebno je mnogo discipline, vježbanja – to određuje karakter.
Spomenula si da si se vratila u Karlovac. Odakle?
- S početkom Domovinskog rata smo roditelji, sestra i ja odselili u Zagreb. Tamo sam pohađala srednju školu, a u Puli sam završila studij glazbene kulture, pa sam par mjeseci radila u Piranu kao profesorica na tamošnjoj glazbenoj školi. Kada se raspisao natječaj za isto mjesto u Karlovcu, razmišljala sam prijaviti se ili ne, a na koncu je prevladao lokalpatriotizam.
Koliko je u 20 godina Međunarodne ljetne škole gitare Glazbene škole Karlovac bilo polaznika?
- Ne znam točan broj. No, svi su navedeni u monografiji.
Koje su perspektive tog seminara?
- Uvijek imamo nove ideje, pa ne dvojim u razvoj. U kojem smjeru će se razvijati, ne znam. Ekipa koja vodi Međunarodnu ljetnu školu gitare su entuzijasti. Prije je seminar trajao šest, pa sedam, a sada traje deset dana, što je pokazatelj da smo nezasitni. Tih deset dana je podređeno gitari. Za to vrijeme ostavim svoju fotografiju na polici doma kako ukućani ne bi zaboravili kako izgledam. U tih deset dana sam u potpunosti posvećena Međunarodnoj ljetnoj školi gitare, a ima ih još s tolikom posvećenošću, pa to ne može propasti. Mlađa ekipa koja nastaje se dovoljno zarazila tom međunarodnom ljetnom školom da će je nastaviti organizirati i nakon što nas više ne bude.
Koliko je članova gitarističkog orkestra i gdje nastupa?
- Čini ga tridesetak učenika od trećeg razreda osnovne glazbene škole do četvrtog srednje. Skupno muziciranje je obvezan predmet, pa se učenici opredjeljuju za zbor ili za orkestar gitare. Nastupit ćemo na karlovačkom Adventu, ali inače nastupamo posvuda – crkvama, domovima za starije, školama i tako dalje.
Koji je repertoar najbolji za klasičnu gitaru?
- Gitara je mlad instrument i literatura za gitare je mlada. Uglavnom se sviraju obrade, recimo skladbe Johanna Sebastiana Bacha. U komornim sastavima i orkestrima djeca sviraju one skladbe koje nikada ne bi sama mogla odsvirati jer je to teško. Prisutan je u repertoaru za gitare, naravno, i španjolski melos, pa i rokenrol. Dakle, od baroka do roka.
Što znači da je Međunarodna ljetna škola gitare postala dio kurikuluma?
- To znači da je postala dio nastavnog plana i programa jedne škole. Riječ je o aktu kojega prihvaća Nastavničko vijeće. Tako je Međunarodna ljetna škola gitare postala neizostavan dio Glazbene škole Karlovac.
Postoji li u Hrvatskoj nešto slično?
- Mislim da ne ovako nešto, ljetni seminar s komornim i orkestralnim muziciranjem. Nisam nigdje vidjela da se u sklopu takve manifestacije ide na toliko izleta i da se toliko fino papa. Sada već imamo čitave turneje.
Kako se financira Međunarodna ljetna škola gitare Glazbene škole Karlovac?
- Imamo veliku podršku Županije karlovačke i Grada Karlovca. Polaznici plaćaju i kotizacije – vanjski punu, a naši đaci imaju 50 posto popusta. Dodatna sredstva ostvarujemo na različitim natječajima. Primjerice, s još dvije škole, Mješovitom industrijsko-umjetničkom školom iz Karlovca i još jednom zagrebačkom, smo prijavili projekt izrade elektronskih razglednica. U tom smo projektu spojili obrtnička zanimanja s glazbenom djelatnošću, i to je bilo jako lijepo. E-razglednica se može pogledati na internetu.
Što je e-razglednica?
- To je spot koji prezentira Karlovac kroz našu djelatnost. Već imamo dvije e-razglednice, jednu snimljenu na festivalu HarmoniKA, a drugu na Međunarodnoj ljetnoj školi gitare. E-razglednicu financira Ministarstvo turizma.
Je li gitara najpopularniji instrument kod đaka Glazbene škole Karlovac?
- Da, ali na nezgodan način jer svi vide gitare na televiziji za nastupa rok-bendova pa misle da će, kada dođu u glazbenu školu, i oni tako nastupati i svirati. Čula sam za znanstveno istraživanje po kojemu je klasična gitara teža za naučiti od klavira i violine, koji slove kao instrumenti najteži za savladati. Ako se netko ozbiljnije želi baviti gitarom u osnovnoj i srednjoj školi, a posebice na akademiji, mora dobar dio svakoga dana izdvojiti za vježbanje. U srednjoj školi sam vježbala po pet ili šest sati dnevno najmanje.
Zašto si se posvetila klasičnoj gitari?
- Kao mala sam se zaljubila u klasičnu gitaru. Htjela sam upisati gitaru u Glazbenoj školi Karlovac kada sam pohađala drugi ili treći razred redovne osnovne škole, no nije bilo slobodnog mjesta. Stoga sam prve godine išla na tečaj u Slovensko kulturno društvo “Triglav” iz Karlovca, ali je to bilo grupno, a i ruku sam te godine slomila.
Ne može se svirati gitara sa slomljenom rukom?
- Ne može. Uglavnom, kada sam drugi put htjela upisati Glazbenu školu Karlovac, nije opet bilo mjesta na gitarskom smjeru. Utvrdili su da mi je sluh odličan, što je i normalno jer sam od pete godine života bila članica Dječjeg zbora “Ciciban”. Nudili su mi da učim violinu ili violončelo, a zanimala me samo gitara, mada sam kratko išla na tečaj flaute kod profesorice flaute Marine Lebarić.
Frulu si učila jer si htjela bit pastir?
- Da. Ponekad si mislim da bi baš bilo dobro biti pastir, da se maknem malo, da sviram frulu i razgovaram s ovcama.
Odustala si od te ideje?
- Ma nisu mi nikad sjeli “puhački” instrumenti. Sjedila sam u hodniku, a pokraj mene je bila profesorica Darinka Drenjančević i uvjeravala nas je da nema mjesta kod nje na smjeru gitare. Uto je naišla profesorica Lebarić i preporučila svojoj kolegici Darinki da me ipak primi. “Uzmi ovu malu, dobra je”, kazala je. Tako sam počela učiti gitaru. Kada sam preselila u Zagreb, profesor mi je bio Ratko Podvorac, također Karlovčanin.
Zašto baš gitara?
- Sviđa mi se zvuk tog instrumenta. Moj tetak je bio samouk i sviđalo mi se kako je svirao. Svirao je i klasične skladbe, što mi se naročito svidjelo. Svirala sam i po rok-bendovima, ali nisam sanjala takvu karijeru.
Tvoja obitelj je nadarena za glazbu?
- Jesmo. Glazbenu školu su pohađale i majka, teta i baka, čija sestra je bila profesorica klavira na baletnoj školi u Zagrebu… Pradjed David Meisel je bio glazbeno daleko najpotkovaniji od svih nas. Bio je genijalac.
Što ga je činilo izuzetnim?
- Počeo se baviti u ranoj dobi glazbom u sinagogi u Holešovu. Tamo su do umjetničke razine uzdigli inače suhoparno kantorsko pjevanje. Odrastao je u takvom okruženju. Navodno je imao apsolutni sluh i predivan glas.
Što znači imati apsolutni sluh?
- To znači da u svakom zvuku prepoznaje ton. Isto tako, odmah prepoznaje ako orkestar ili zbor nisu u skladu.
Može li apsolutni sluh glazbeniku biti teret?
- Može.
Što je kantor?
- Predmolitelj. On predvodi narod u molitvi. Meisel je kao kantor, odnosno nadkantor djecu podučavao pjevati molitve. Primjerice, dječaci na bar-micvi moraju otpjevati molitvu na hebrejskom jeziku. Rabini nisu baš znali pjevati, ali je kantor trebao jako dobro poznavati i hebrejski i Toru – biti jako dobro obrazovan.
Gdje se ta liturgija danas u Hrvatskoj može pogledati?
- U Zagrebu su aktivne čak tri sinagoge, ako se ne varam. Postoje razne vrste liturgije, ovisno je li riječ o ortodoksnom ili reformističkom židovstvu i slično. U Zagrebu nema kantora. To znam jer sam htjela organizirati seminar o tome. Najbliži kantor je u Beču.
Kako se postaje kantor? Možeš li Ti biti kantor?
- Ne mogu, iz više razloga. Jedan je taj što ne prakticiram judaizam kao vjeru. Možda bih u reformiranim crkvama kao žena mogla biti kantor, no ne i u ortodoksnim. No, ne osjećam strast za to. Moj pradjed je imao.
Postoji li zvučni zapis tvog pradjeda?
- Ne. Zbog toga osjećam knedlu u grlu. Nemamo trag njegovog ni glasa ni govora. Nadali smo se pronaći misu u F-duru Franza Schuberta u izvođenju Prvog hrvatskog pjevačkog društva “Zora”, kojim je ravnao. Ta je izvedba prenošena na Radio Zagrebu, no taj snimak nismo pronašli u arhivi Hrvatske radiotelevizije.
Čime se konkretno bavi Udruga za očuvanje židovske baštine i kulture “Židovi u Karlovcu”, čija si predsjednica?
- Postavili smo spomen-ploču na mjestu na kojemu se nalazila sinagoga u Karlovcu. Židovstvu u Karlovcu sam se posvetila istražujući svog pradjeda, a pišem i knjigu o njemu. Tako sam saznala i da je 6. rujna 1871. posvećena karlovačka sinagoga. Dakle, ove godine je bila 150. obljetnica, pa smo podigli spomen-ploču uz pomoć Koordinacije židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Županije karlovačke i Grada Karlovca. Pronašla sam mnogo predmeta u ostavštini svog pradjeda, ali mislim da nisu nužno njegovi osobni nego i od sinagoge. Rado bismo to izložili u nekoj spomen-sobi ili muzeju. Očajnički tražimo prostor, pa apeliram da nam se dodijeli neki. U njem bismo provodili pametne i obrazovne programe. Obilježavamo i glavne židovske blagdane – lako se mogu povezati s kršćanskim. Primjerice, u paviljonu na Velikoj promenadi smo nedavno obilježili Hanuku, a prvi puta prije dvije godine u Gradskom kazalištu “Zorin dom”. Priključili smo se mnoštvu gradova u svijetu koji na taj dan obilježavaju Hanuku upravo tako da dođe gradski dužnosnik koji zapali prvu svijeću, onu pomoćnu, a potom netko izmoli i zapali svijeću za taj dan.
Što je Hanuka?
- Blagdan svjetlosti, odnosno blagdan posvećenja. U drugom stoljeću prije Krista je lažnim božanstvima oskvrnjen hram, pa su Makabejci osvojili Jeruzalem ne bi li čistili hram. Pronašli su posvećenog ulja samo za jedan dan, pa su osmislili posebnu menoru – na njoj se osam dana pali vatra, svaki dan jedna više. To se radi zato jer je tada toliko trajalo to posvećeno ulje koje su imali. To je kao da imaš bateriju mobitela na deset posto i s time izdržiš osam dana.
Vrlo plastično si to opisala.
- Nisam to izmislila, već negdje pročitala.
Što je još ostalo od tvog pradjeda?
- Svašta – odora, knjige, slike, Talmud, tabakere, štimer…
Koristiš li taj štimer?
- Ne. Sad imamo digitalne.
Što je sljedeće u planu za karlovačke gitariste?
- U nedjelju imamo koncert u paviljonu Velike promenade. Snimit ćemo i spot. Svake godine imamo školsko natjecanje, a ove godine će biti osmo. Planiramo i Međunarodnu ljetnu školu gitare Glazbene škole Karlovac.
Kako će izgledati za 20 godina?
- Nadam se kao i ona 20. jer nam je ta bila zadnja normalna – zadnje su bile nenormalne zbog koronakrize. Dobro je što smo se uspjeli prilagoditi pandemijskim okolnostima i da nismo izgubili kontinuitet. Nadam se da neće smisliti novu pandemiju, pa da opet imamo probleme. Sljedećeg studenog je 120 godina od izgradnje karlovačkog kazališta, a za to je najzaslužniji Židov Vilim Reiner. Plan je postaviti mu bistu pokraj “Zorin doma”. Potomci Vilimovog brata Vatroslava Reinera, odvjetnika, su također angažirani. Vatroslavova praunuka Ivana istražuje svoju obitelj i pronašla je dnevnik svoje prabake Tereze Reiner, humanitarke i incijatorice osnivanja Društva za poljepšanje Karlovca. Taj dnevnik se prevodi. Ako uspijemo, a nadam se da hoćemo, objavili bismo brošuru o obitelji Reiner i fragmente tog dnevnika.
S kojeg jezika se prevodi dnevnik?
- S njemačkog.
A zašto biste objavili samo fragmente?
- Jer sadrži i osobne zapise. Obitelj će odlučiti koje dijelove dnevnika će objaviti, a uglavnom će biti riječ o onim dijelovima od značaja za karlovačku povijest. Iz tih se zapisa može lijepo iščitati građanski život onog doba. Svakoga dana je pisala dnevnik jednu godinu i svakog dana završila je zapis s “schön”.
Kada ste otkrili taj dnevnik?
- Ne znam kada ga je Ivana otkrila. No, nije rijetkost da se pronađe takva baština židovskih obitelji nakon holokausta. Dugo se o tome šutjelo, no sada više nema potrebe, mada u drugim zemljama ima i dalje, nažalost, antisemitizma.
Znadeš li što piše u tom dnevniku?
- Tereza opisuje svakodnevne aktivnosti, obitelji, šetnje gradom, svirke na Velikoj promenadi… Dala je urediti park ispred današnje Glazbene škole Karlovac. Plan je da se tamo postavit spomenik njoj u prirodnoj veličini, kao što je postavljen Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.
Bi li se taj spomenik otvorio koncertom polaznika Međunarodne ljetne škole gitare Glazbene škole Karlovac?
- Ja sam za.
