“Srđan Sacher, s kojim sam kasnije osnovao Vještice, i Branimir Džoni Štulić, s kojim sam osnovao Azru, su dva najveća genijalca novog vala. Obilježili su mi život. U životu sam napisao tri pisma, a niti jednu knjigu. Za toliko desetljeća na pozornici se prikupilo puno mali priča, ali nisam imao hrabrosti niti znanja da ih zapišem sve dok mi jednog dana draga Jasminka Mitrić nije kazala da te priče moraju ostati pokoljenjima, pa sam sjeo za stol i napisao knjigu za 30 dana. Knjiga je iskrena i prikazuje moja putovanja, susrete sa zanimljivim likovima, ženama, koncerte, snimanja ploča… To su uglavnom skitnje po Europi i bivšoj Jugoslaviji. .
“U životu sam napisao tri pisma, a niti jednu knjigu. Za toliko desetljeća na pozornici se prikupilo puno mali priča, ali nisam imao hrabrosti niti znanja da ih zapišem sve dok mi jednog dana draga Jasminka Mitrić nije kazala da te priče moraju ostati pokoljenjima, pa sam sjeo za stol i napisao knjigu za 30 dana. Knjiga je iskrena i prikazuje moja putovanja, susrete sa zanimljivim likovima, ženama, koncerte, snimanja ploča… To su uglavnom skitnje po Europi i bivšoj Jugoslaviji”, kaže 64-godišnji Čakovčanin.
“Prije pola stoljeća počeo sam svirati bubnjeve, ali nisu bili pravi – umjesto bas-bubnja imao sam kutiju za cipele, a umjesto palice štrikaću iglu”, prisjeća se.
Krajem 1970-ih smo živjeli u Novom Zagrebu – Branimir Štulić u Sigetu, a ja u Trnskom. Bili smo susjedi, a da se nismo poznavali. Do mene je došao glas da traži bubnjara, pa sam mu se javio. Otišli smo do Sachera koji tada nije svirao, ali je imao napisane neke lijepe pjesme koje će kasnije objaviti Haustor. Izvježbali smo 16 pjesama i tako je nastala Azra, koja se prvotno zvala Sindikat. Svirali smo svakog petka u Studentskom centru. Azra je obilježila moj život. Džoni je neponovljiva pojava. Imao sam sreću da ga upoznam i da sviram u Azri. Kada bih mogao, to bih ponovio. Pjesme imaju univerzalnu poruku i žive su i danas. Knjiga se naslanja na to vrijeme, koje prikazujem kroz vlastitu prizmu. Dirljivo je da me i treće generacije prepoznaju. Rokenrol i dalje nije mrtav.
Boris Leiner
“Planirali smo 1980. godine prvu jugoslavensku turneju, a već sam dobio poziv za vojsku, pa sam navrat-nanos kao sirovi talent otišao na Akademiju likovnih umjetnosti i upisao studij kiparstva. Tako sam izbjegao odsluženje vojnog roka, a u sklopu turneje smo svirali 40 gradova. Sada sam se vratio kiparstvu. Dobar sam portretist – portretiram one koji su me zadivili i/ili obilježili. Htio bih imati krasan atelje u kojemu bih sjedio u sredini sobe dok oko mene trče gole tinejdžerke dok ih crtam”, dodaje.
“Džoni je izrazito konfliktna ličnost koja radi probleme sebi i drugima, pa sam uz njega izdržao začuđujućih osam godina. Razišli smo se na ružan način, u neslozi – ja na njega stolcem, on na mene čikobernicom. Imao je eruptivnu energiju, s početka pozitivnu, a kasnije negativnu”, kaže Leiner.
Štulić je od Azre htio napraviti Beatlese, ali njih je bilo četvorica, a nas je bilo troje. Zato je rekao da će on biti i Lennon i McCartney.
Boris Leiner
*autor naslovne fotografije Marinko Polović
