Kada ne bi pisalo na osobnoj iskaznici koju mu je uredno izdala policijska uprava, slavitelj ratnog zločina Damir Mandić, gradonačelnik Karlovca i predsjednik Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice, možda ne bi znao kako se zove. Isto tako, kada ne bi bilo „po proceduri“, ne bi znao što je ispravno, a što neispravno, što je dobro, a što zlo. Procedura je ta koja, po gradonačelniku, određuje stvarno i nestvarno, a, ako ćemo već o stvarnosti, procedura je ta koja će opravdati svaku samovolju koja proizlazi iz proizvoljnog korištenja procedure. Nije komplicirano – odraz je gradonačelnikove dvoličnosti.
Slučaj s donedavnim direktorom gradske tvrtke Čistoća Tomislavom Polićem to pokazuje. Dakle, Polić je smijenjen s mjesta direktora nakon što je otkriveno da je priložio na natječaju za izbor nevjerodostojnu potvrdu o nekažnjavanju. Gradonačelnik se pozivao na taj dokument, pravdajući Polićevo imenovanje za direktora. To je, dakle, proceduralni dio problema – Polić je trebao priložiti uvjerenje o nekažnjavanju da bi bio izabran za direktora, a nakon što je utvrđeno da to uvjerenje nije vjerodostojno, smijenjen je. U stvarnosti, Mandić je jako dobro znao još tada kada je biran direktor da je Polić pod ili pred optužnicom zbog malverzacija u Hrvatskom rukometnom klubu „Karlovac“, ali je ta stvarnost negirana nekakvim papirom korištenom u proceduri – Polić je ispunio formalne kriterije i postao je direktor. A što je najluđe od svega u ovome? Pa najluđe je to što uopće nije trebalo biti nikakvog natječaja za izbor direktora – gradonačelnik ima pune ovlasti da samostalno imenuje i razrješava direktore i članove nadzornih odbora u tvrtkama kojima je Grad Karlovac vlasnik. A čemu onda izbor direktora na javnom natječaju? Pa da stranačko zapošljavanje ili imenovanje zabašuri procedurom jer se nikada nije dogodilo da nestranački kandidat, ako se uopće javi, na javnom natječaju pobijedi stranačkog. Procedura se u mandićevštini koristi kao demagoška batina.
Evo i još jedan primjer. Hrvatski radio Karlovac, gradska tvrtka koja izdaje Karlovački tjednik, radijski program i dnevnoinformativni portal, raspisuje javni natječaj za izbor glavnog urednika, mada nikakav javni natječaj tu nije potreban. Zašto oni to rade? Pa zasigurno samo zato da bi dodatno, procedurom, legitimirali unaprijed donesenu odluku. A što su odlučili? Odlučili su za glavnog urednika postaviti samozaljubljenog šarlatana koji već tjednima piše uvodničke tekstove o samome sebi – Ivicu Pilakovića. Za njega su se odlučili jer on neće dirati u propagandističku suštinu tih medija, a kada bi i htio zasigurno ne bi znao kako. Stoga vlastima ne predstavlja problem što niti jedna jedina vijest objavljena u gradskim medijima nije vjerodostojna jer postoji niz zatajenih ugovora s gradskim tvrtkama o izvještavanju pa više ne znaš što je normalna informacija, a što plaćena propaganda. No, ta se kritika odnosi i na privatne medije koji imaju takve aranžmane s vlastima. Dakle, i tu je formalno sve u redu – postoje institucije vlasti, postoje novinari s olovkama i mikrofonima koji prate vladajuće te vijesti koje se objavljuju, a u stvarnosti ne postoji u glavnini lokalnih medija niti jedna vjerodostojna vijest.
Evo i treći primjer. Karlovac je navodno grad u kojemu vlada demokracija – političke stranke i druge opcije se natječaju na izborima za Gradsko vijeće, a pojedinci za gradonačelnika, odnosno zamjenika gradonačelnika. Međutim, uslijed dugotrajnosti vlasti i njezine zlouporabe stvoreni su u stvarnosti potpuno nejednaki odnosi na tom političkom tržištu, i to toliki da je vlast – nesmjenjiva. Samo podatak da HDZ ima barem deset puta više članova u Karlovcu od druge najjače stranke, Socijaldemokratske partije Hrvatske, dovoljno govori za sebe, ali o političkom „ekosistemu“ prije svega, a tek potom o SDP-u kao stranci. Naravno, ta stvarnost ne smeta gradonačelniku – on će političku borbu u Gradskome vijeću i uopće onome što je ostalo od javnosti u Karlovcu tretirati kao ravnopravnu, polemizirati s oporbenim vijećnicima pozivajući se na rezultate izbora kao da se nalazi u Domu lordova, a ne u nedemokratičnoj lokalnoj sredini na periferiji Europske unije. I opet će koristiti proceduru u svoje demagoške svrhe.
Prvo je pozvao vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora da predlože Odboru za izbor i imenovanja koga da to tijelo predloži Gradskom vijeću za članstvo u nadzornim odborima gradskih tvrtki Vodovoda i kanalizacije, Mladosti, Čistoće, Hostela Karlovac, Zelenila, Inkasatora i Gradske toplane. Nakon toga je vlast ponudila svim političkim opcijama da predlože Odboru za izbor i imenovanja svoje kandidate za članstvo u tim nadzornim odborima. Procedura je takva da Odbor za izbor i imenovanja utvrdi listu kandidata za članstvo u nadzornim odborima, a potom tu listu predaje Gradskom vijeću na usvajanje. Ako Gradsko vijeće usvoji listu, to ne znači da su kadrovi s popisa imenovani u nadzorne odbore jer Gradsko vijeće nema te ovlasti. Ono samo predlaže kandidate gradonačelniku na imenovanje. Dakle, gradonačelnik je, kao i u slučaju direktora, jedini koji ima ovlasti imenovati nadzorne odbore jer on u trgovačkom pravu predstavlja skupštinu tih društava. I sad se opet digla prašina jer je oporba odbila sudjelovati u toj proceduri i predložiti svoje kandidate, čime je pogriješila. Ponudu vlasti je trebala prihvatiti. Tada bi se vidjelo ima li vlast uistinu želju da uključi dodatno opoziciju u nadzor gradskih tvrtki i, ako ima, da opozicija te gradske tvrtke onda dodatno i nadzire, što bi uistinu bio demokratski iskorak. No, i opozicija je svoju pogrešnu odluku pravdala sitničareći. Međutim u ovim okolnostima je najveća odgovornost na vlastima, posebno gradonačelniku, pa ćemo fokus shodno tome podesiti.
Dakle, gradonačelnik je pokrenuo čitav mehanizam ne bi li se donijela odluka koju ionako samo on donosi. Ako mu je bilo stalo do sudjelovanja oporbe u nadzoru gradskih tvrtki, umjesto takvog paraproceduralnog mehanizma mogao je u izravnim i pravodobnim razgovorima predstavnika vlasti i opozicije utvrditi kandidate koje će Gradsko vijeće, poštujući proceduru, predložiti izvršnoj vlasti na imenovanje. Time bi se stvorio đentlmenski dogovor koji bi mogao postati običaj koji bi, baš kao u Velikoj Britaniji, bio iznad propisanog i iznad trenutačnog političkog odnosa snaga.
Međutim, što očekivati od nekoga tko s gradonačelničke pozicije uživa u vlasti bez javnosti, prave političke kulture i pravog političkog sustava, pri tome se praveći Englezom kao da je naša razorena lokalna politička zajednica njegovan engleski travnjak, nekoga tko se ne usudi stati pred novinara i odgovarati na pitanja koja nije sam napisao? Od takvog engleskog pacijenta, ništa dobro niti smisleno.
